I brojevi i osjećaji pokazuju renesansu hrvatske ekonomije

Nemoguće je zanijekati podatke - sve manje Hrvata se smatra siromašnima, sve je više novca za razonodu...Ekonomija je za mnoge suhoparna znanost puna apstraktnih mjerila, zakonitosti s previše iznimki, nesigurnosti, opsjednuta kvantifikacijom i reducira stvarnost na puke brojeve. Zbog toga u širim krugovima postoji skepsa prema slavodobitnim izjavama ekonomista o rastu BDP-a, produktivnosti rada, deficitu/suficitu, javnom dugu, monetarnim zakonitostima i sl.

U objektivne makroekonomske pokazatelje o svojevrsnoj gospodarskoj renesansi Hrvatske zadnjih nekoliko godina se često sumnja, relativizira ih se, čak i ismijava. Jedna od najvećih stopa rasta kumulativnog BDP-a u EU, niska razina nezaposlenosti, najveći kreditni rejting u povijesti, rast izvoza, napuhane blagajne države, gradova, općina i županija, približavanje prosjeku EU po pitanju stvarne individualne potrošnje… puno je pokazatelja pozitivnih ekonomskih trendova ali ne uspijevaju probiti maglu sumnje.

Srećom, makroekonomska statistika prikuplja širok dijapazon podataka; subjektivnih, kvalitativnih, životnih, samoprocjenjujućih. U ovom tekstu navodimo neke od njih, a koje potvrđuju istinitost svih "apstraktnih" pokazatelja koje smo navodili kao dokaz da se Hrvatska nalazi u doba velikog oporavka svog gospodarstva.

Nezapamćen rast dohotka

Jedan od najjednostavnijih pojmova u ekonomiji je dohodak. Problem je njegova heterogenost među stanovništvom države tj. dohodovne razlike, a i činjenica da često isti dohodak može biti dostatan za jednu veličinu kućanstva a nedovoljan za drugu.

Iako nije metodološki savršeno, koristan alat je medijalni ekvivalizirani neto dohodak. Računa se iz dohotka kućanstva ali se odnosi na jednu osobu, uzimajući pri tom veličinu i strukturu kućanstva. Primjerice, prva odrasla osoba ima ponder jedan, svaka sljedeća osoba starija od 14 godina ponder 0,5, a djeca mlađa od 14 godina ponder 0,3. Njime se može pratiti rast dohodaka kroz vrijeme bez obzira na promjenu u strukturi kućanstava.

Podaci pokazuju da je u Hrvatskoj narastao za 123,38 posto u razdoblju 2015.-2024., s 5526 eura na 12.344 eura. To je značajno više od prosjeka EU, koji je imao rast od 39,94 posto, s 15.422 eura na 21,582 eura u istom razdoblju. Rast Hrvatske je s 36 posto od prosjeka EU 2015. na 57 posto 2024. godini.

Sve manje ljudi se smatra siromašnima

Rast prosječnoj dohotka u državi malo znači ako ne vodi do realnoj poboljšanja standarda, ne samo objektivnog nego i subjektivnog. Kolokvijalno u teškim financijskim situacijama ljudi kažu da "jedva spajaju kraj s krajem". Svake godine se provodi anketa na određenom uzorku  kućanstava po pitanju toga koliko im je teško/lako pokriti uobičajene nužne troškove iz ukupnog neto dohotka. Šest je kategorija odgovora: "Uz velike poteškoće", "Uz poteškoće", "Uz neke poteškoće", "Prilično lako", "Lako" i "Vrlo lako". Dvije "najniže" kategorije se zajednički definiraju kao subjektivno siromaštvo.

Tek 10,8 posto kućanstava u Hrvatskoj je 2015. izjavljivalo da prilično lako, lako i vrlo lako spajaju kraj s krajem. Do 2024. je udio te tri kategorije narastao na 39,5 posto. Još bolja vijest je drastičan pad subjektivnog siromaštva, što se definira kao zbroj kategorija odgovora "Uz velike poteškoće" i "Uz poteškoće", s 54,4 posto 2015. na 19,8 posto 2024. To znači da se 2015. većina kućanstava u Hrvatskoj praktički smatrala siromašnima a 2024. svako peto. Još je Hrvatska gora od prosjeka EU, ali je razlika pala s 27,3 postotna boda na samo 2,4 postotna boda.

 

Sve više novca za razonodu

Za kvalitetan život nije dovoljno samo moći "spajati kraj s krajem" i preživljavati. Ljudi zahtijevaju dokolicu, odmor i razonodu. Važan je to indikator standarda, jer tek kada se pokriju osnovne životne potrebe se može razmišljati o većoj potrošnji na dokolicu. Jedan od većih troškova na dokolicu je trošak tjedan dana godišnjeg odmora izvan mjesta stanovanja.

Dva od tri kućanstva u Hrvatskoj nisu mogla priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan mjesta stanovanja 2015., a 2024. svako treće. Još je to više od prosjeka EU, ali puno manje nego prije. Sama sezona u Hrvatskoj je dokaz da građani imaju sve više "viška" kojeg mogu potrošiti na godišnji odmor. 2015. su domaći turisti ostvarili 5,74 milijuna noćenja, a 2024. 13,36 milijuna noćenja. Unatoč rastu cijena rast dohotka u Hrvatskoj je očito bio dovoljno velik da puno većem broju ljudi omogući ljetovanje na domaćoj obali. 

Mladi su sve motiviraniji i aktivniji 

Jedan od najvećih problema Hrvatske je sve do prije nekoliko godina bila visoka razina nezaposlenosti, posebno mladih. Mladima koji danas ulaze na tržište rada je teško uopće objasniti kolika je bila konkurencija za apsolutno svako radno mjesto, a posebno za bolja. Pronalazak prvog posla je poprilično doslovno bio test izdržljivosti, upornosti i održavanja motivacije unatoč stotinama neodgovorenih e-mail upita za posao, odbijenica, dugih procesa testiranja i intervjua. Mnogi su postajali toliko demotivirani da bi odustali i od školovanja i od traženja posla, ako već nisu emigrirali u inozemstvo.

Danas zvuči katastrofalno, ali svaka peta osoba između 15 i 29 godina 2015. nije bila ni zaposlena nisi se obrazovala ili bila uključena u kakav oblik osposobljavanja. Prosjek EU je bio malo manje od svako šeste. Ali se situacija na tržištu rada u Hrvatskoj toliko popravila da je udio mladih koji nisu zaposleni niti se obrazuju i osposobljavaju pao na razinu ispod prosjeka EU, 10,6 posto.

Veće zadovoljstvo životom

Ultimativni subjektivni, kvalitativni pokazatelj je ocjena kvalitete života na ljestvici od 1 do 10. Nema nikakve veze s objektivnim ekonometrijskim mjerenjima i radi se potpuno o osobnoj procjeni ispitanika. U Hrvatskoj je ocjena narasla sa 6,3 2013. na 7,2 2024. 2018. je zaostatak za prosjekom EU bio zaostatak od cijele jednog boda, a do 2024. se izjednačila.

Načelno pravilo je stanovnici razvijenijih država zadovoljstvo životom ocjenjuju većom ocjenom, iako postoje i razni kulturološki faktori koji upravljaju percepcijom. Isto tako ocjena u istoj državi raste u razdobljima ekonomskog rasta (mjereno rastom BDP-a) i vice versa.

Razdoblja rasta BDP-a a bez rasta ocjene zadovoljstva životom postoje, ali su rijetka i često imaju izvorište u lošoj metodologiji istraživanja (promjena formulacije pitanja) ili faktorima kao što je rast nejednakosti. U Hrvatskoj se nešto takvo nije dogodilo pa je prilično sigurno da je rast ocjene kvalitete životom rezultat ekonomskog rasta.

Nemoguće je zanijekati podatke

Sagledavajući cijeli spektar pokazatelja; objektivnih i subjektivnih, kvantitativnih i kvalitativnih, direktnih i indirektnih, apstraktnih i "životni", nominalnih i realnih…nameće se zaključak da negiranje svojevrsne ekonomske "renesanse" Hrvatske može biti samo siljenje negativnog narativa iz alternativnih motiva.

Često to nije zlonamjerno nego neka vrsta naučenog refleksa ljudi koji su desetljećima naviknuti na stanje koje se može opisati kao vječna kriza, pa im je zbog stvorenog ciničnog odnosa prema gospodarstvu Hrvatske postalo praktički nemoguće bilo što osim tvrditi da je sadašnjost loša, a budućnost još gora.

 

Mlađe generacije imaju priliku odmaknuti se od zabluda i fatalizma svojih predaka, koje same po sebi značajno otežavaju stvaranje formalnih i neformalnih institucionalnih preduvjeta za rast standarda.