Dobra vijest: Hrvatska raste. Loša: struktura se nije bitno promijenila

Dvadeset uzastopnih kvartala rasta BDP-a na godišnjoj razini impresivan je rezultat za svaku ekonomiju, a posebno za zemlje koje su tek nedugo prije početka toga niza izašle iz krize koja je trajala cijelo desetljeće. Kumulativni rast je bio jedan od najvećih u EU i značajno iznad prosjeka.

Sam po sebi taj podatak implicira da je ekonomski oporavak Hrvatske počeo nakon pandemijske 2020. To je samo djelomično istina, jer je rast od 2021. do 2025. bio posebno propulzivan, ali zanemaruje činjenicu da je oporavak počeo puno ranije.

Posljednjih deset godina zapravo su razdoblje ekonomske obnove koja je uslijedila nakon što je Hrvatska 2014. dotaknula dno, poslije niza pogrešnih ekonomskih politika koje su krizu produbile i produljile. Današnja ekonomska situacija daleko je od idilične, i bit će potrebno provesti brojne strukturne reforme da bi se trenutačni zamah održao sljedećih godina, ali u odnosu na razdoblje od 2008. do 2015. je bitno povoljnija.

Važno je podsjetiti se kako je loše izgledala ekonomska slika 2014. To je bila šesta uzastopna godina pada BDP-a, ukupno manjeg za pet milijardi eura i približno tisuću eura po stanovniku nego 2008. Stopa registrirane nezaposlenosti je iznosila 19,7 posto, prihodi državnog proračuna su bili manji nego 2008., a CROBEX se kretao oko 1800 bodova.

Za usporedbu s današnjih dvadeset uzastopnih kvartala rasta, od početka 2009. do kraja 2014. čak 21 od 24 kvartala bila su u padu. Kritičare današnjeg oporavka koji naglašavaju da se velikim dijelom temelji na rastu osobne potrošnje treba podsjetiti da se kriza velikim dijelom produbljivala zbog pada osobne potrošnje.

Izgubljeno desetljeće i oporavak

Kretanje BDP-a Hrvatske zadnjih dvadeset godina pokazuje veliku "udubinu" od 2008. do 2018. Taj period označava svojevrsno izgubljeno desetljeće hrvatske ekonomije, jer tek 2018. dosegnuta razina BDP-a iz 2008.Na općoj makroekonomskoj razini Hrvatska je stagnirala. EU i eurozona su se već 2014. vratile na razinu BDP-a iz 2008. Stagnacija Hrvatske se vidi i na drugim pokazateljima, kao stvarna individualna potrošnja koja je 2008. bila na 66 posto od prosjeka EU a 2018. 65 posto. Danas se približava razini od 80 posto (2024. je iznosila 78 posto).

Brži ekonomski rast Hrvatske od prosjeka EU i eurozone je u fokusu od 2021., ali se zapravo počeo događati već nakon što je Hrvatska napokon izašla iz recesije 2015. Rezultati većeg rasta su postajali sve veći i vjerojatno bi se nastavili da 2020. nije izbila pandemija, koja je skoro poništila sav napredak od 2015. Ali od 2021. kreće veliki ekonomski rast u Hrvatskoj, jedan od najvećih u cijeloj EU. Važno je podsjetiti se i na to da se taj rast događa uz pad relativne zaduženosti države (javni dug 88 posto BDP-a početkom 2021.., 57 posto krajem 2025.) i kućanstava (dug 57,2 posto u odnosu na dohodak 2021., 47,97 posto 2024.).

Osobna potrošnja je važna i za industriju

Slični trendovi se pojavljuju kod većine općih makroekonomskih indikatora, s blažim vremenskim odstupanjima. Ostvarena bruto dodana vrijednost (BDV), tj. razlika između ukupne vrijednosti proizvedenih dobara i usluga te troškova inputa korištenih u proizvodnji (sirovine, energija, usluge i proizvodi drugih poduzeća), pokazuje da je Hrvatska tek 2019. nadmašila razinu dosegnutu 2008., a tek 2022. nadmašuje prosjek rasta EU i eurozone u odnosu na baznu godinu 2005.

U Hrvatskoj se u vrijeme krize i nekoliko godina nakon nje događao zanimljiv makroekonomski fenomen: vrijednost izvoza proizvoda je rasla (i u KN, i u EUR, i u USD) a bruto dodana vrijednost (BDV) je do 2014. padala te se tek 2019. vratila na razinu iznad 2008.

Razlog za to leži u strukturi Hrvatske ekonomije, a koji dobro ilustrira zašto rast osobne potrošnje kao izvor rasta ne treba omalovažavati. Hrvatska je dominantno uslužna ekonomija koja relativno malo izvozi, iako je važnost izvoza mjereno udjelom u BDP-u narasla s između 16 i 18 posto prije krize na između 22 i 24 posto nakon krize. Iako je za vrijeme krize izvoz rastao, to nije moglo izvući Hrvatsku iz recesije jer je struktura gospodarstva takva da više ovisi o rastu i padu osobne potrošnje nego o rastu i padu izvoza proizvoda.

Udio izvoza proizvoda u BDP-u je rastao i na vrhuncu krize, ali to nije bilo dovoljno da kompenzira veliki pad osobne potrošnje. Ni domaća industrija nije mogla nadoknaditi pad domaće osobne potrošnje pa je zapravo proizvodnja padala, unatoč tome što je izvoz rastao (tek u drugoj polovici 2014. počinje ozbiljniji oporavak industrijske proizvodnje). Hrvatska industrija uvelike ovisi o domaćoj osobnoj potrošnji, posebno s obzirom na to da je najveća prerađivačka industrija prehrambeno-prerađivačka koje se oslanja na domaće tržište.

Da bi Hrvatska krenula naprijed trebalo je riješiti hitne probleme

Zadnjih par desetljeća hrvatske ekonomije je duboka tema koju se može analizirati iz više kutova. Dakako, današnja situacija nije idealna i Hrvatska nije odjednom postala industrijska sila EU s jednim od najvećih standarda. Ekonomski oporavak zadnjih godina je slojevito pitanje, baš kao uzroci i posljedice izgubljenog desetljeća 2008.-2018.

Ipak, situacija je zamjetno bolja nego što je bila. Nezaposlenost je prestala biti problem, standard se ubrzano približava prosjeku EU, izvoz snažno raste, broj zaposlenih je najveći u povijesti, javni dug i dug kućanstava padaju...sve te stvari su bile teško zamislive prije deset i više godina.

Apsolutno, rast se temelji najviše na rastu osobne potrošnje i investicijama financiranih iz EU fondova, ali ne samo na tome. Robni izvoz i industrijska proizvodnja rastu, iako nisu glavni pokretač rasta. U strukturi gospodarstva kakvo ima Hrvatska oni to teško mogu biti na duge staze.

Dok su glavni problemi bili masovno iseljavanje, visoka nezaposlenost, stagniranje plaća i visok javni dug o promjeni razvojnog modela prema onom koje se više oslanja na izvoz proizvoda visoke dodane vrijednosti se nije moglo ni raspravljati. Danas, kada su brojni problemi iz razdoblja izgubljenog desetljeća riješeni ili bar umanjeni, se može raspravljati o smjeru budućeg razvoja Hrvatske. To ne znači da treba umanjivati značaj onoga što je postignuto zadnjih nekoliko godina.