Kako je Hrvatska ekonomski pretekla Mađarsku

Globalni gospodarski ciklusi pogađaju sve zemlje, ali ne jednako. Ishod ovisi o stupnju razvijenosti, strukturi i trgovinskoj otvorenosti, financijskim tokovima i drugim makroekonomskim faktorima. Važne su i formalne te neformalne institucije, čija kvaliteta velikim dijelom određuje koliko će pojedina država iskoristiti uzlazna razdoblja ciklusa, a ograničiti pad u silaznim razdobljima. Splet trenutačnih okolnosti i sposobnost reagiranja na promjene, kategorije koje se mijenjaju kroz vrijeme, određuju dugoročnu uspješnost država.  

Poučan primjer su Hrvatska i Mađarska, države koje su sve do nedavno bile na jako sličnoj razvojnoj putanji, a od 2021. se sve više udaljavaju. Sličnu putanju i trend zadnja tri desetljeća nije teško objasniti: obje države su 90-e i 00-e provele u tranziciji iz socijalističkog ekonomskog i političkog uređenja u kapitalističko i demokratsko, uz probleme koji nastaju u tom procesu.

Mađarska je po mnogočemu trebala biti uspješnija od Hrvatske s prolazom vremena jer je imala početnu prednost. Prvu polovicu 90-ih nije morala provesti u ratnom stanju i mogla se ranije početi reformirati, postala je članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO) skoro šest godina ranije, EU devet godina ranije, NATO-a deset godina ranije, a članica OECD-a je od davne 1996, dok Hrvatska još nije primljena u tu organizaciju. Zašto onda danas sporije napreduje prema zlatnom gralu svih postsocijalističkih država srednje i istočne Europe, prosječnom standardu EU?

Zajednički put pa razilaženje

Prema najnovijim podacima je prosječna neto plaća u Hrvatskoj oko 300 eura veća nego u Mađarskoj, ali to samo djelomično pokazuje novonastalu razliku u standardu jer je prosječna neto plaća još od početka ovog stoljeća veća u Hrvatskoj.

Točniji prikaz divergencije između dvije zemlje je pokazatelj stvarne individualne potrošnje (AIC) prilagođen paritetu kupovne moći. Njime se mjeri potrošnja kućanstava i usluge koje država pruža kućanstvima (kao što su javno zdravstvo, obrazovanje, socijalni transferi), korigirano za razlike u cijenama. U suštini odgovara na pitanje koliko dobara i usluga na raspolaganju ima prosječan stanovnik neke države.

Od 1996. do 2023. se Mađarska brže od Hrvatske približavala standardu EU mjereno stvarnom individualnom potrošnjom, sve do razine od 65 posto prosjeka EU 2003., kada se Hrvatska nalazila na 59 posto. Zatim počinje relativno zaostajanje Mađarske pa ju Hrvatska kratkotrajno prestiže 2008., kada je stvarna individualna potrošnja (dalje u tekstu SIP) Hrvatske bila na 66 posto prosjeka EU-a, a Mađarske 62 posto.

Nakon početka velike svjetske financijske krize obje zemlje stagniraju i tek 2019. se vraćaju iznad maksimalnih razina koje su već jednom bile dosegle, ali se zadržavaju na sličnoj usporednoj putanji koju su imale prijašnjih godina. Godina 2020. je prijelomna - tada su i Mađarska i Hrvatska bile na 69 posto prosjeka EU, ali nakon nje počinje razdvajanje.

Hrvatska ekonomski raste puno brže pa je 2024. dosegla povijesni maksimum od 78 posto prosjeka EU mjereno SIP-om, dok je Mađarska napredovala samo do 72 posto. To aproksimativno znači da prosječni stanovnik Hrvatske ostvaruje 78 posto dobra i usluga koje ostvaruje prosječan stanovnik EU, a stanovnik Mađarske 72 posto.

Veći rast cijena bez eura nego s eurom 

Iz same definicije SIP-a proizlazi da je prilagođen razlikama u cijenama među državama, jer niže cijene uz istu nominalnu potrošnju omogućuju veću količinu dobara i usluga po stanovniku. Mađarska je bila daleko više pogođena inflacijskim valom u godinama nakon 2020., što je smanjilo realni rast BDP-a jer se nominalni rast korigira za promjenu cijena.

Kumulativna inflacija prema Harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena (HICP) u prosincu 2025. u odnosu na razinu cijena 2015. je za Mađarsku iznosila 74 posto, značajno više nego 39 posto u Hrvatskoj.

Posebno je velik bio rast cijena hrane u Mađarskoj, koje su se u prosincu 2025. više nego udvostručile (102 posto) u odnosu na prosjek cijena 2015. godine. I Hrvatska je iskusila visok rast cijena hrane, kao cijela EU, ali za 52 posto u promatranom razdoblju, puno manje nego Mađarska.

Za Hrvatsku je ovaj podatak posebno značajan jer razbija tezu o uvođenju eura 2023. kao katalizatora rasta cijena. Kretanje stope inflacije jasno pokazuje da ni približavanje datumu uvođenja eura (1. siječnja 2023.) ni razdoblje nakon nije povećalo inflacijske pritiske, barem ne značajno (minorni utjecaj je imao efekt zaokruživanja i slično). Mađarska, susjedna država koja nije uvodila euro niti to planira, iskusila je puno veće inflacijske pritiske od Hrvatske. To je u skladu s iskustvima drugih država EU koje nisu prihvatile euro (Rumunjska, Poljska, Češka, Bugarska), kao i država izvan EU (Srbija, BiH, Sj. Makedonija, Crna Gora, Albanija).

Stagnacija mađarske industrije, preporod hrvatske

Da se radi samo o problemu cijena i plaća, problem Mađarske bio bi lakše rješiv. Međutim, podaci pokazuju stagnaciju motora gospodarstva Mađarske, prerađivačke industrije. Hrvatska je strukturno bitno drugačija i više se oslanja na usluge, konkretno turizam, ali za razliku od Mađarske je njena prerađivačka industrija rasla.

Koristeći lančano povezane obujme s baznom godinom 2015. može se napraviti procjena rasta bruto dodane vrijednosti u prerađivačkoj industriji. Riječ "obujam" u ovom kontekstu označava realnu količinu proizvodnje, korigiranu za promjene cijena. Bruto dodana vrijednost znači da se mjeri koliko je u prerađivačkoj industriji stvarno stvoreno nove vrijednosti, umanjujući ukupnu vrijednost proizvodnje za vrijednost svih inputa koji su se koristili u proizvodnji, kao što su energija, sirovine i poluproizvodi.

Hrvatska je u trećem kvartalu 2015. ostvarivala 1485 milijuna eura bruto dodane vrijednosti u prerađivačkoj industriji, a u trećem kvartalu 2025. 1839 milijuna (u cijenama iz 2015.). Rast od 24 posto je iznad prosjeka EU, iako s relativno niske baze. To je dokaz da ekonomski oporavak Hrvatske u zadnjem desetljeću nije rezultat samo turizma, fondova EU i potrošnje, nego je i rast industrije bio važna komponenta.

Mađarska prerađivačka industrija je u istom razdoblju stagnirala, 5685 milijuna eura bruto dodane vrijednosti u trećem kvartalu 2015. i 5776 milijuna eura u trećem kvartalu 2025. (u cijenama iz 2015.). Rast od 1,6 posto je porazan, iako je Mađarska već 2015. imala relativno visoku razinu industrijaliziranosti.

Strukturni problemi Mađarske

Značajan uteg na rast ekonomije Mađarske posljednjih godina je uglavnom unutrašnje prirode, primarno zbog pada potrošnje. Visoka inflacija je poništavala realni rast plaća duže vremena i više nego u većini drugih država EU, uključujući Hrvatsku.

Izvoz je bio otporniji, ali se i on suočavao s padom potražnje na glavnim izvoznim tržištima, u Njemačkoj, Rumunjskoj, Italiji i Slovačkoj. Situaciju je donekle popravljala potražnja iz Poljske uslijed njenog velikog ekonomskog zamaha.

Monetarni suverenisti u Mađarskoj mogu plašiti strahom od inflacije nakon uvođenja eura, ali Mađarska ima izražen problem s rastom cijena i s domaćom valutom. Uz to postoji "cijena" zadržavanja domaće valute koja se ogleda u plaćanju većih kamata na zaduživanje. Za usporedbu, Mađarska na desetogodišnje obveznice plaća kamatu veću od 6,5 posto a Hrvatska manje od 3,5 posto.

 

Nekada je Mađarska bila manje zadužena od Hrvatske. Danas joj javni dug iznosi više od 70 posto BDP-a (Hrvatska ispod 60 posto), uz projicirani deficit proračuna od 4,5 posto BDP-a (Hrvatska 2,9 posto).

Dakako, blokiranje pristupa EU fondovima iz političkih razloga je pridonijelo problemima Mađarske, ali to je samo vrh sante leda u čijoj bazi su strukturni problemi. Dok burza u Budimpešti ruši rekorde predvođena perjanicama poput OTP Bank i MOL-a, situacija "na terenu" je sve samo ne dobra. Ostaje vidjeti koliko dugo se može održavati taj nesrazmjer.