Koliko nas košta ovaj rat i koji su pesimistični scenariji?

Da se povijest ponavlja, možda se ponajbolje vidi na primjeru američke (i izraelske) politike na Bliskom istoku. Posljednju epizodu besmislenih ratova zbog kojih ispašta cijeli svijet pokrenuo je Donald Trump koji je u partnerstvu s Benjaminom Netanyahuom napao Iran prije nešto više od mjesec dana. Povod za rat, sudeći po nekoherentnim Trumpovim izjavama, nije jasan ni njemu samom. Još je manje jasno kako će sve završiti - no zato vrlo dobro znamo kakve će posljedice sukob imati za globalno gospodarstvo.

Katastrofalne je možda malo teška riječ ako se nekim čudom rat završi brzo, ali sasvim korektna procjena ako se konflikt oduži ili čak eskalira. Globalna ekonomija još u velikoj mjeri ovisi o nafti, a blokada Hormuškog tjesnaca kroz koji prolazi petina svjetske opskrbe tjera cijenu barela prema gore i posljedično diže cijene svega.

Posljedice će vlada nastojati ublažiti već viđenim mjerama – ograničavanjem cijena goriva. No inflacija se ne da ukrotiti tek tako. To možda najviše osjećaju naši građani kojima rast cijena pustoši kućne budžete već godinama, a nije ni u drugim zemljama regije puno bolje. Kako vrijeme odmiče, sve je izvjesnije da će poskupljenja i ovog puta, kao i 2022., postati kronična.

Brzi kraj rata mogao bi biti tek početak problema

Ako se rat na Bliskom istoku završi sutra, to ne znači da će se svjetska ekonomija instantno oporaviti. Dapače, posljedice će se osjećati još dugo. Koliko dugo? Pitali smo glavnog ekonomista Hrvatske gospodarske komore (HGK) Gorana Šaravanju, a on nam je odgovorio ovako:

"Prvo, tankeri se moraju vratiti na odgovarajuće položaje kako bi ponovno nesmetano opskrbljivali svijet i naftom i naftnim derivatima. Kako nije riječ o avionima, taj će proces trajati mjesecima, a ne danima, a u međuvremenu proizvodnja nafte stoji. Drugo, trebat će vremena da zemlje Bliskog istoka vrate proizvodnju nafte i plina na predratne razine. Kuvajt, primjerice, procjenjuje da će mu trebati tri do četiri mjeseca za povratak na predratne razine proizvodnje, ali uz opasku da se tek treba vidjeti jesu li ležišta oštećena, u kojem slučaju bi se dio proizvodnje mogao izgubiti trajno. Katar, osim što je proglasio višu silu vezano za proizvodnju ukapljenog plina i procijenio da je 17 posto izvoznih kapaciteta oštećeno u iranskim napadima na postrojenje Ras Laffan, procjenjuje da će mu trebati tri do pet godina za popravak štete i povratak proizvodnje. Dodatno, još uvijek ne znamo razmjere štete na iransko-katarskom plinskom polju/ležištu Južni Pars koje su prije nekoliko tjedana bombardirale izraelske snage", detaljno je elaborirao Šaravanja.

U crnjem scenariju, ako rat potraje duže, neminovno slijedi pad potražnje i osjetno usporavanje gospodarskog rasta jer ovakav razmjer nedostatka nafte, naftnih derivata, plina, gnojiva, helija, sumpora itd. na duži rok utječe na proizvodne procese, raspoložive dohotke i domaću potražnju, napominje Šaravanja.

Hrvatska neslavni inflacijski šampion

Inflacija u Hrvatskoj, na žalost njezinih stanovnika, nije nikakva novost, ali najnovija eskalacija pogonjena rastom cijena energenata baca ih u očaj.

Prema prvoj procjeni Državnog zavoda za statistiku (DZS), godišnja stopa inflacije mjerena nacionalnim indeksom potrošačkih cijena (CPI) u travnju je dosegnula 5,4 posto, što je znatno više od 4,8 posto zabilježenih u ožujku.

Inflacija je ubrzala i u eurozoni, s 2,6 posto u ožujku na 3,0 posto u travnju. Među državama eurozone jedino je Bugarska u travnju imala višu inflaciju od Hrvatske.

Analiza glavnih komponenti indeksa otkriva kako je glavni uzrok ovog cjenovnog udara kategorija energije. Iz Hrvatske narodne banke komentirali su u četvrtak kako se "rast svjetskih cijena energenata uslijed ratnog sukoba na Bliskom istoku prelijeva na rast malprodajnih cijena naftnih derivata na domaćem tržištu, koji je ublažen intervencijom Vlade". To, naravno, možemo "zahvaliti" eskalaciji sukoba s Iranom. Značajan doprinos ponovnom raspirivanju inflacije u Hrvatskoj daju i usluge.

Depositphotos

S praktički dvostruko većom stopom inflacije od prosjeka eurozone i monetarnom politikom u rukama Europske središnje banke (ECB) koja se mora ravnati po svim državama članicama, Hrvatska je dočekala i drugo veće poskupljenje goriva na benzinskim crpkama u posljednjih mjesec dana pa je tako litra dizela (u trenutku pisanja teksta) došla na 1,78 eura, benzina na 1,64, dok je plavi dizel koji se najviše troši u poljoprivredi i ribarstvu, došao na cijenu od 1,29 eura po litri.

Vlada je nastavila ograničavati cijene i snižavati trošarine, kako bi ublažila udar poskupljenja, ali premijer Andrej Plenković poručuje kako više nema prostora za ograničavanje cijena dizela jer su trošarine iscrpljene, a marže distributera minimalne.

"Mi smo, kad je riječ o eurodizelu, iscrpili sav dio trošarine koji se odnosi na prihod državnog proračuna. Postoji minimalni dio koji je europska trošarina. Pisali smo Europskoj komisiji, izrazili želju da uđemo i u taj dio trošarina kako bismo i na taj način mogli utjecati na konačnu cijenu litre tog goriva. Oni će to analizirati, postoji procedura. Mi smatramo da je to oportuno za sve članice Unije, pogotovo ako kriza eskalira. S druge strane, imamo još i mogućnost izmjene zakona o PDV-u", kazao je Plenković.

Što još mogu napraviti vladajući kako bi donekle olakšali život građanima koje inflacija sve žešće "oporezuje", opet smo upitali glavnog ekonomista HGK-a Šaravanju. On također zaziva djelovanje na razini EU-a kako bi sve zemlje članice relativno ravnomjerno mogle reagirati na situaciju.

"Dio mjera, što u Hrvatskoj, što u EU, zasigurno će biti usmjeren na ograničavanje potrošnje energije. Riječ je na kraju krajeva o velikom šoku na strani ponude, koja ne može proći bez pada potražnje. Istovremeno, očekivao bih pomoć najugroženijim slojevima stanovništva. Ovdje je jako bitno reći da će Središnji registar stanovništva uskoro biti operativan, pa će Vlada imati pristup informacijama o imovini stanovništva, što će joj omogućiti da daleko kvalitetnije cilja pomoć najpotrebitijima. Osim poboljšanja učinka mjera socijalne politike, Vlada bi time trebala ojačati i fiskalnu poziciju. Kao što svjedočimo u 10. paketu mjera, više od pola sredstava usmjereno je na srednje i dugoročne mjere jačanja otpornosti ekonomije. Možemo više takvih mjera očekivati", poručuje Šaravanja.

 

Dodaje kako moderna ekonomija ipak na koncu počiva na fosilnim gorivima pa vlade moraju osigurati izvore energije. Podsjeća kako je talijanska vlast pokrenula inicijativu da odgodi gašenje termoelektrana na ugljen do 2038., dok Njemačka također razmišlja u istome smjeru.

"Teško je očekivati, zbog porasta premije rizika, da će se realizirati planirana ulaganja u istraživanje i proizvodnju nafte i plina na Bliskom istoku u srednjem roku. U opisanome kontekstu bilo bi iluzorno ne očekivati da će se sve zemlje pragmatičnije postaviti prema fosilnim gorivima i potaknuti aktivnosti u domeni istraživanja i proizvodnje fosilnih goriva te razvoja nuklearnih tehnologija uz traženje dodatnih poboljšanja energetske efikasnosti u prometu, zgradarstvu i industriji. Tako se Zapad postavio i nakon naftnih šokova 1970-ih godina", smatra Šaravanja.

Drugim riječima, zelena tranzicija ide na čekanje čim malo zagusti s energentima. Tome smo svjedočili više puta kroz povijest, posljednji put prije nekoliko godina, nakon napada Rusije na Ukrajinu. Pragmatičnost u ovom slučaju pobjeđuje idealizam, no to nije pravilo u politikama Europske unije, dapače, zbog toga i jesmo u energetski nezavidnoj situaciji.