Iranski rat mogao bi postati 'lažni Sitzkrieg'

Rat koji su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli protiv Irana, a time i Libanona, čini se da je ušao u novu fazu koja bi se mogla nazvati Sitzkrieg, "dosadni rat" (Bore War), drôle de guerre ili "lažni" rat.

Ti pojmovi potječu iz jedne od neobičnih ranih faza Drugog svjetskog rata. Nakon što su nacisti napali Poljsku, Britanija i Francuska objavile su rat Trećem Reichu. Međutim, tijekom osam mjeseci ništa se značajno nije dogodilo. Saveznici su blokirali Njemačku, pomalo onako kako SAD i Iran sada održavaju međusobne blokade u Hormuškom tjesnacu. No osim nekoliko drugih čarki, zaraćene strane su čuvale svoje resurse. Pravi pokolj započeo je tek početkom 1940. godine.

Nijemci su tu fazu nazvali Sitzkrieg, "sjedeći rat", što je bila igra riječi na Blitzkrieg. Britanci su ga nazivali Bore War (dosadni rat), što je igra riječi na Burski rat (Boer War), a Francuzi su ga nazvali drôle de guerre, što znači čudan, a ne smiješan rat. Naposljetku je američki senator iz Idaha smislio naziv koji se zadržao, primijetivši da "ima nečeg lažnog u ovom ratu".

Okolnosti u iranskom ratu su, naravno, drugačije, ali ovo stanje neizvjesnosti djeluje slično: "Ni mir, ni rat – novo normalno u odnosima SAD-a i Irana". Tako su to sročili moji kolege iz Bloomberg Intelligencea – Dina Esfandiary, Ziad Daoud i Becca Wasser.

Budući da se dogovor o okončanju rata čini nedostižnim, Amerikanci i Izraelci s jedne strane te Iranci s druge strane umjesto toga se, manje-više, pridržavaju krhkih primirja koja bi mogli produžiti još nekoliko puta. No bombardiranja, ubijanja i umiranja mogla bi se nastaviti u bilo kojem trenutku, pa čak i eskalirati.

Ovakav razvoj događaja "nije najgori", zaključuju Esfandiary, Daoud i Wasser. Bolji je od nastavka aktivnog ili "kinetičkog" rata s tisućama dodatnih iranskih i libanonskih žrtava te mnogo više američkih gubitaka od dosadašnjih trinaest poginulih i 400 ozlijeđenih. Također, propusna kvazi blokada tjesnaca koja drži cijenu nafte blizu 100 dolara definitivno je bolja od potpunog zatvaranja vodenog puta koje bi poslalo cijenu nafte prema 200 dolara.

Pa ipak, čak i lažni ratovi imaju svoje troškove i rizike. Nesposobnost Washingtona i Teherana da postignu dogovor naglašava koliko su te dvije strane i dalje udaljene – a moguće i više nego prije 28. veljače.

Iransko vodstvo – koje je sada decentraliziranije, ali u nekim dijelovima i radikaliziranije nakon brojnih napada na zapovjedne strukture – sada će vjerojatno biti još odlučnije u namjeri da izradi nuklearno oružje. Naposljetku, na njih su padale američke bombe, dok na sjevernokorejskog Kim Jong Una, koji već posjeduje svoj atomski arsenal, nisu.

Teheran je također prigrabio novo oružje koje je svestranije i lakše primjenjivo od atomske bojeve glave: sredstva za gušenje prometa u tjesnacu, a time i velikog dijela svjetskih zaliha nafte i kemikalija, te posljedično globalnog gospodarstva. Režim sada želi pretvoriti taj prolaz u unosnu naplatnu postaju. Karim Sadjadpour iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir našalio se kako je Teheran tijekom posljednjih pet tjedana otkrio da je "obogaćivanje Hormuza daleko moćniji alat od obogaćivanja uranija".

Osim ove pat-pozicije između Washingtona i Teherana, troškovi za Sjedinjene Države koji se prelijevaju na ostala područja postaju sve jasniji. U smislu geopolitičkog određivanja prioriteta, ovaj je rat bio katastrofa. Iako je u svojoj Strategiji nacionalne sigurnosti obećala prebaciti resurse s Bliskog istoka na zapadnu hemisferu i indopacifičku regiju, Trumpova administracija provela je protekla dva mjeseca radeći upravo suprotno.

Premjestila je streljivo i trupe iz istočne Azije na Bliski istok. Također je iscrpila svoje zalihe projektila, potrošivši, primjerice, oko polovice svojih sustava Patriot i THAAD. Za popunjavanje tih zaliha bit će potrebne godine. Rizik, prema Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS), "leži u budućim ratovima" protiv protivnika, uključujući Kinu ili Rusiju, koji bi mogli nauditi Americi i njezinim saveznicima mnogo izravnije i teže nego Iran. Litva i Estonija, koje graniče s Rusijom, već su obaviještene da će SAD, zbog nedostataka, odgoditi isporuku vojne opreme namijenjene njima.

Jasan završetak rata s Iranom dao bi SAD-u priliku da se pozabavi ovim brojnim rizicima. Da je Amerika postigla "BEZUVJETNU PREDAJU" koju je Trump zahtijevao na početku rata, sada bi mogla krenuti u oslobađanje Iranaca, obnovu Bliskog istoka, popunjavanje svojih resursa i pripremu za buduće krize u drugim regijama. Čak i da SAD prizna poraz i povuče se, kao što je to učinio u Vijetnamu, preživio bi taj neuspjeh i mogao bi upregnuti svoju moć za natjecanje koje je najvažnije – ono s Kinom.

Lažni rat onemogućuje te ispravke. On gura svijet bliže gospodarskoj recesiji, otuđuje američke saveznike u Europi i Aziji te ostavlja SAD izoliranijim. Uz to, nastavlja crpiti američke vojne resurse i ograničenu političku pozornost. U najgorem slučaju, kao i 1939. godine, ovaj Sitzkrieg samo je uvod u još veći sukob. U najboljem slučaju, ako se to tako može nazvati, on će samo sputati Ameriku, čineći je manje sposobnom da upravlja vlastitim relativnim opadanjem.