Hrvatska pred OECD testom! Javni sektor kao uteg, reputacija kao kapital - gdje ćemo se smjestiti?

Hrvatska je na pragu da ostvari jedan od posljednjih velikih institucionalnih ciljeva, ulazak u OECD. To bi se trebalo ostvariti ove godine i označit će kraj, ili barem početak kraja, institucionalne konsolidacije prelaska iz socijalističkog u tržišni ekonomski sustav.

Članstvo u toj organizaciji je stoga više simboličnog karaktera, jer OECD djeluje primarno kao savjetodavna organizacija koja nema alate za prisiljavanje i financiranje članica, ali kao skupina nekih od najrazvijenijih država na svijetu ima veliku simboličnu vrijednost.

Koliko je taj korak zaista važan? Od njega nema direktnih ekonomskih i financijskih koristi, ali donosi dodatni kredibilitet svojim članicama. Kredibilitet koji je u današnjem svijetu važniji nego ikada, jer smanjuje percepciju rizika i podiže institucionalnu učinkovitost.

Iako se radi o "klubu" nekih od najrazvijenijih država na svijetu, članstvo je zapravo poprilično raznoliko po pitanju strukture gospodarstava. Uključuje velika razvijena gospodarstva poput SAD-a, Njemačke i Japana, mala ultra razvijena gospodarstva poput Izraela i Švicarske, skandinavske socijalne države poput Švedske i Norveške, bivše socijalističke države poput Poljske i Češke, ali i zemlje koje se mogu svrstati među zemlje u razvoju poput Meksika i Kolumbije. Kako se u to uklapa Hrvatska?

Od zaostajanja do ubrzane konvergencije

Iako među državama istočne Europe zaostaje s ulaskom u OECD, jer je Češka postala članica još 1995., Mađarska i Poljska 1996., Slovačka 2000., a Slovenija 2010., Hrvatska već nekoliko godina ubrzano dostiže prosjek ekonomske razine razvoja organizacije. Iako još nije članica, gotovo je u potpunosti nadoknadila zaostatak za sličnim članicama, pri čemu se misli na Mađarsku, Sloveniju, Slovačku i Češku.

Početkom 2010. bila je na 66 posto razvijenosti OECD-a mjereno BDP-om po stanovniku (PPP), i 86 posto razvijenosti sličnih članica. Te godine je svjetska kriza već dobrano bila u zamahu, a zbog krivih ekonomskih politika i odluka ju Hrvatska sama sebi produžuje i produbljuje. Do početka 2014. pada na 61 posto razvijenosti OECD-a, a 81 posto u odnosu na slične države (Mađarska, Slovenija, Slovačka, Češka).

Izlazak iz krize je Hrvatska čekala do 2015., a tek početkom 2018. prelazi razinu na kojoj je bila 2010. u odnosu na kolektivni OECD, iako je zadržala 81 posto u odnosu na slične države. To još nije bio početak sustizanja, ali je barem bio kraj relativnog nazadovanja.

Veliki ekonomski zamah nakon kraja pandemije 2020. je omogućio Hrvatskoj da ubrzano sustiže OECD i članice organizacije kojima je slična, prvo na 76 posto razvijenosti početkom 2022. a zatim na 81 posto  razvijenosti OECD-a početkom 2025. S 96 posto početkom 2025. je gotovo sustigla prosjek Mađarske, Slovenije, Slovačke i Češke. Dvije od njih, Mađarsku i Slovačku, već je prestigla. Okvirno se mogu primijetiti tri etape: zaostajanje Hrvatske 2010.-2014., povratak na prijašnje razine 2015.-2019., i ubrzana konvergencija 2021.-2025. godine.

Konvergencija potvrđena u realnom i financijskom sektoru

Snažan ekonomski rast Hrvatske je nedvojben kada se usporedi s OECD-om i eurozonom. Kumulativni rast BDP-a korigiran za rast cijena je od prva tri mjeseca 2019. do sredine kolovoza 2025. iznosio 23,3 posto za Hrvatsku, 11,1 postotni bod više od prosjeka OECD-a i 16,3 postotna boda više od eurozone. Razlika u rastu neće nestati sljedećih nekoliko godina, ali će se usporiti.

I po pitanju udjela nenaplativih kredita se Hrvatska posljednjih godina ubrzano približava prosjeku OECD-a. Svjetska financijska kriza koja je počela 2008. se u Hrvatskoj toliko produbila da je udio nenaplativih kredita do sredine 2015. narastao na čak 18,9 posto, čak 13,4 postotnih bodova više od prosjeka OECD-a. Pad tog udjela odražava veliki gospodarski oporavak Hrvatske, pa je sredinom 2025. samo 2,9 posto kredita bilo nenaplativo. Još uvijek više od prosjeka OECD-a, ali ne značajno.

Ranjivosti iza snažnog rasta

OECD u svom zadnjem izvješću upozorava na usporavanje rasta produktivnosti, a dugoročno do 2050. se predviđa pad broja radno sposobnog stanovništva od 25 posto. Istodobno će omjer starijih od 64 godine u odnosu na radno sposobne narasti s 40 posto na 59 posto do 2050.

Napominje se kako prosječni umirovljenik u Hrvatskoj uplaćuje u mirovinski sustav 32 godine, četiri godine manje od prosjeka EU. Tek svaki četvrti umirovljenik ima 40 i više godina radnog staža, a svaki treći ima 30 i manje godina. Nužno je povećanje dobi za odlazak u mirovinu zbog toga što će muškarci koji su 2022. prvi put ušli na tržište rada u mirovini provesti 22 godine, u razini prosjeka OECD-a, a žene 25 godina.

Struktura robnog izvoza Hrvatske je dosta diversificirana, ali je izvoz ranjiv s aspekta prevelike izloženosti jednom tržištu, EU. Njemačka, Italija, Mađarska i Austrija čine više od trećine tržišta za izvoz, a njihove ekonomije stagniraju. S jedne strane će raznolikost izvoza amortizirati vanjske šokove i promjene cijena na svjetskim tržištima, a s druge je izvoz previše ovisan o EU.

Paradoks hrvatskog stambenog fonda

Hrvatska dijeli probleme stanovanja s članicama OECD-a kao što su Portugal i Španjolska, ali i s članicama poput Estonije i Slovenije. Temeljni problem je visok udio stambenih jedinica koje se ne koriste za stanovanje. Takve jedinice u Hrvatskoj čine četvrtinu stambenog fonda.

Zanimljivo je da Hrvatska ima veći broj stambenih jedinica na 1000 stanovnika od svih članica OECD-a, čak 606 na 1000 stanovnika u odnosu na prosjek OECD-a koji iznosi 473 na 1000 stanovnika. No značajan dio se uopće ne koristi ili se koristi samo kao kuće za odmor ili sezonski turizam.

Iako cijene stambenih nekretnina u odnosu na dohodak u Hrvatskoj nisu rasle u odnosu na 2015., za razliku od prosjeka OECD-a, još uvijek je potrebno čak 15 godišnjih neto dohodaka po osobi da bi se kupila stambena nekretnina od 75 m², najviše u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje je potrebno 19 godina. To predstavlja izrazito nisku razinu priuštivosti stambenih nekretnina, znatno iznad prosjeka OECD-a od oko 10 godina.

 

Javni sektor kao uteg

U Hrvatskoj je 2024. na plaće i druge naknade zaposlenima u sektoru opće države potrošeno 12,98 posto BDP-a, više od prosjeka OECD-a koji je iznosio 10,42 posto. To je puno više od sličnih država; Mađarske (10,34 posto), Češke (9,67 posto), Slovačke (11,32 posto), i Slovenije (11,37 posto).

Isto vrijedi za broj zaposlenih u sektoru opće države. Prosjek OECD-a je 82,88 na 1000 stanovnika, a Hrvatske 98,41 na 1000 stanovnika. Ne samo da je broj u Hrvatskoj veći nego u sličnim državama, nego je i veći od broja zaposlenih u sektoru opće države Francuske (93,47), a posebno Njemačke (63,37).

Vezano za javni sektor, OECD navodi i da je percepcija korupcije u Hrvatskoj gora nego u svim članicama organizacije osim Turske i Mađarske, a kontrola korupcija je gora u samo te dvije države i Grčkoj.

Dug pod kontrolom, ali ne zadugo

Kumulativni rast BDP-a Hrvatske od 2019., jedan od najvećih u EU, je još impresivniji kada se stavi u kontekst činjenice da je ostvaren uz relativno razduživanje. Javni dug u odnosu na BDP je 2019. iznosio 70,9 posto, a do 2024. je pao na 57,4 posto. Većina članica OECD-a je išla u suprotnom smjeru, s rastom omjera javnog duga.

Zbog povećane potrebe za financiranjem troškova obrane, a posebno zbog starenja stanovništva te povezanih mirovinskih i zdravstvenih troškova, očekuje se rast javnog duga u odnosu na BDP na 90 posto do 2040. godine. Samo ako se provedu fiskalne reforme se javni dug može stabilizirati na 55 posto BDP-a. Te reforme idu u smjeru širenja porezne baze ukidanjem umanjene stope PDV-a, većim oporezivanjem vlasništva, većeg oporezivanja proizvoda štetnih za zdravlje, podizanja efikasnosti zdravstvenog sustava i reforme mirovinskog sustava.

Reputacija nije zamjena za reforme

OECD je u iščekivanju Hrvatske pozorno snimio makroekonomsku situaciju. Neosporno je da Hrvatska posljednjih nekoliko godina značajno napreduje, ali na vidiku su brojni izazovi za koje se strukturno i institucionalno nije pripremila.

Fiskalna konsolidacija je dobro odrađena ali će je u budućnosti ugrožavati sustavi koji stvaraju velike troškove a u kojima nisu provedene nužne reforme, u prvom redu mirovinski i zdravstveni sustav.

Unatoč desetljećima deklarativne borbe protiv korupcije, to je još uvijek bolna točka. Pridoda li se tome još broj zaposlenih u općoj državi i troškovi tih zaposlenih koji su veći od prosjeka EU i usporedivih država te neefikasnost državnih poduzeća, jasno je da odlaganje "čišćenja" u javnom sektoru predstavlja velik uteg za gospodarstvo.

Analiza stanja, predlaganje i pomoć su stvari za koje OECD ima mandat. Nema mehanizma kojim bi prisililo članice na određene akcije, niti im može financijski pomagati. Sama činjenica da zemlja pripada organizaciji koju čine neke od najrazvijenijih država na svijetu pruža indirektne prednosti reputacijske prirode. Za sve ostalo je Hrvatska odgovorna prema samoj sebi. U OECD ulazi u trenutku snažnog ekonomskog zamaha, ali i s nadolazećim problemima koji proizlaze iz strukturnih slabosti. Nastavak konvergencije prema razini standarda najbogatijih država svijeta je moguć, ali ovisi o spremnosti Hrvatske da provede reforme u osjetljivim područjima.