Zašto su strahovi od nestašice hrane makroekonomski neutemeljeni

Jedan su od temeljnih strahova čovječanstva fames et penuria (glad i nestašica). S dobrim razlogom, jer je većinu povijesti većina društava bila nekoliko loših žetvi (i manje) udaljena od nestašica, gladovanja, društvenih nestabilnosti i masovnih pomora od gladi.

Ta je glad najčešće bila uzrokovana lošim klimatskim uvjetima koji bi doveli do loših žetvi, ali nije bio rijedak slučaj da ljudi svojom pretjeranom eksploatacijom unište plodnost tla. Cijele civilizacije znale su se urušavati nakon što bi rast stanovništva doveo do prevelike eksploatacije tla da bi se prehranilo dodatno stanovništvo, nakon čega bi se urodi drastično smanjili te bi nastupila glad.

Strah od gladi postoji i danas. U moderno vrijeme najčešće je priključen uz širu zelenu agendu, skupa s narativima o klimatskim promjenama, ugroženost bioraznolikosti, antinatalizma (pokret koji se protivi rađanju novih ljudi) i drugih. Čak i oni koji nisu pobornici širih zelenih pogleda često smatraju da je ljude na Zemlji sve teže hraniti jer proizvodnja ne prati rast stanovništva ili da će dostupnost hrane početi padati zbog toga što će desetljeća pretjerane eksploatacije dovesti do pada produktivnosti poljoprivrednih površina.

Istina je zapravo suprotna. Treća poljoprivredna ili zelena revolucija, koju obilježava veliki rast prinosa poljoprivrednih kultura zbog upotrebe novih tehnologija, mehanizacije, novih vrsta, umjetnih gnojiva, herbicida, insekticida itd. još traje.

Započela je u drugoj polovici 20. stoljeća, ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, i dovela dotad neviđenih promjena u zemljama gdje se širila. Unatoč eksplozivnom rastu stanovništva zbog treće poljoprivredne revolucije, s oko tri milijarde 1960. na sadašnjih osam milijardi, proizvodnja hrane dovoljno je brzo rasla.

Ne samo da je rasla dovoljno brzo nego je rasla puno brže, pa svaka osoba danas može konzumirati nekoliko stotina kilokalorija više dnevno nego prije nekoliko desetljeća. Što je još više zapanjujuće i negira strahove zelenih, to je učinjeno uz minimalan rast površina koje se koriste za poljoprivrednu proizvodnju. Dapače, u nekim regijama svijeta površine već padaju, a da se ne žrtvuje proizvodnja.

Treću poljoprivrednu revoluciju i rast efikasnosti proizvodnje nisu osigurala samo znanstvena i tehnološka postignuća, iako su bila ključna. Raspodjela, transport, globalni opskrbni lanci i trgovina pridonijeli su tome da se dobrobiti zelene revolucije mogu brže širiti po svijetu i da u slučaju suša ili drugih prirodnih katastrofa na jednom području hrana može brzo doći od bilo gdje u svijetu.

Većina povjesničara i agronoma smatra da smo u svojevrsnoj tranzicijskoj fazi iz treće u četvrtu poljoprivrednu revoluciju. Treća se već proširila kroz većinu svijeta, iako prinosi nastavljaju rasti sličnim intenzitetom kao prije i još nisu dosegnuti maksimalni potencijalni prinosi u većini svijeta.

Četvrta je u nekim regijama već počela. Nju karakterizira korištenje modernih tehnologija u proizvodnji, kao što su dronovi, GPS, satelitsko nadgledanje usjeva, analiza podataka (u novije vrijeme uz upotrebu umjetne inteligencije), automatizacija, robotika, upotreba senzora itd.

Sve veći poljoprivredni prinosi

Za paničare bi trebalo biti utješno to što globalno još žanjemo blagodati treće poljoprivredne revolucije, a već ulazimo u četvrtu. Prinosi najzastupljenijih svjetskih kultura ne pokazuju trendove usporavanja rasta.

Prinosi kukuruza će uskoro priječi šest tona po hektaru, dok su 2000. bili oko 4,5 tona, a 1990. na manje od četiri tone. Prinosi riže, kulture o kojoj ovisi najviše ljudi na svijetu, godine 2023. bili su 4,76 tona po hektaru, tonu više nego 1990. Od početka ovog stoljeća je za tonu narastao i globalni prinos pšenice po hektaru, od druge polovice 1990-ih za tonu je narastao prinos ječma, a od druge polovice 1980-ih soje. Isto se događalo i s drugim kulturama, kao što su krumpir, kasava, zob, suncokret itd.

Rast prinosa nije ograničen samo na žitarice. Prinos jabuka po hektaru se krajem prošlog stoljeća kretao oko 10 tona po hektaru, a danas je oko 20 tona, prinos banana narastao je s 15 tona u drugoj polovici 1990-ih na današnjih 23 tone, prinos krušaka također se udvostručio s 10 na 20 tona u zadnjih 20-ak godina itd. Postoje iznimke, kao što su datulje i masline, ali visoki rast produktivnosti nije zaobišao voće. Isto vrijedi za povrće.

Malo više površina, višestruko veća proizvodnja

Gledajući od 1961., samog početka treće poljoprivredne revolucije, proizvodnja i prinosi rasli su daleko više nego što su rasle poljoprivredne površine. Danas se koristi oko 20 posto više zemljišta za usjeve, ali je proizvodnja višestruko veća. Primjerice, proizvodnja žitarica je 2023. iznosila 3,13 milijarde tona, a 1961. 877 milijuna tona, što je povećanje za više od 250 posto. Voća se danas globalno proizvodi 950 milijuna tona, a 1961. proizvodilo ga se 200 milijuna tona, što je 375 posto više.

U najproduktivnijim dijelovima svijeta površine korištene za poljoprivrednu proizvodnju smanjuju se. U Europi se 1960. za tu namjenu koristilo 343 milijuna hektara, a danas 288 milijuna hektara.

Prosječno je po osobi 1961., kada je na svijetu ukupno bilo tri milijarde ljudi, bilo dostupno manje od 2,2 tisuće kilokalorija dnevno, a danas, kada je na planetu osam milijardi ljudi, dostupno je gotovo tri tisuće kilokalorija dnevno.

Naravno, radi se o svjetskim prosjecima i situacija s gladi nije svugdje ista. Rekordni urod pšenice u Europi ne znači ništa osobi iz Srednjoafričke Republike koju jedna loša žetva dijeli od gladi. No danas smo bolji nego ikad u dostavljanju humanitarne pomoći i općenito distribuciji hrane po svijetu.

Rast prinosa i u regiji

Zapadna Europa, područje s najvećim prinosima na svijetu za brojne poljoprivredne kulture, dokaz je da treća poljoprivredna revolucija još daje plodove i u područjima koja su rano ušla u nju. Prinos pšenice i kukuruza još uvijek pokazuje trend rasta, iako je već ranih 1990-ih bio veći od šest tona (za pšenicu) i 7,5 tona (za kukuruz), što je praktički nedostižno za većinu ostatka svijeta.

Prinosi u regiji manji su nego u zapadnoj Europi, ali joj se približavaju i veći su nego u istočnoj Europi. BiH najviše zaostaje, ali smanjuje razliku.

Približavanje prosjeku zapadne Europe dokaz je da poljoprivreda regije može biti globalno konkurentna i ne treba se bojati otvaranja tržišta. Zapravo su Hrvatska i Srbija s obzirom na veličinu relativno veliki izvoznici kukuruza i pšenice.

Strahovi od manjka hrane, globalno ili regionalno, sasvim su neutemeljeni. Nisu još iskorištene sve mogućnosti treće poljoprivredne revolucije, a već počinje četvrta. Poljoprivreda itekako ima budućnost i od nje se može zarađivati, ali treba shvatiti da je današnja poljoprivreda sve više mehanizirani, automatizirani, nadzirani i analizirani proces koji zahtijeva velika kapitalna ulaganja kako bi se održala kompetitivnost.

Ne samo da hrane ima dovoljno, nego je doslovno nikada nije bilo više, ni ukupno ni po osobi. No poljoprivreda je kao zanimanje sve više ograničena na mali udio radnika jer zbog tehnološkog napretka nije potrebno da u njoj radi velik broj ljudi. Današnji poljoprivrednik obrazovan je, informiran i financijski pismen, koristi najmodernije tehnologije i ima visoka kapitalna ulaganja kako bi održao visoku razinu produktivnosti po hektaru.