Prijeti li svijetu nova prehrambena kriza?

Na tržištu roba kaže se da Bliski istok "prodaje ugljikovodike za ugljikohidrate". Pustinjske države izvoze svoju naftu i prirodni plin, a zauzvrat im pristiže pšenica i riža. Međutim, u Perzijskom zaljevu proizvodi se nekoliko stvari koje su ključne za globalnu proizvodnju hrane: dušična gnojiva poput ureje i amonijaka te plin koji se koristi za njihovu proizvodnju.

Zato su rat u Iranu i blokada Hormuškog tjesnaca potaknuli zabrinutost o novom valu globalne inflacije cijena hrane slične onoj koja je uslijedila nakon ruske invazije na Ukrajinu. Unatoč takvim strahovima, poljoprivredno tržište trenutačno nije u opasnosti, barem ne kratkoročno. Cijena nafte možda vrtoglavo raste, ali obilne svjetske zalihe hrane ublažavaju rast cijena poljoprivrednih roba.

Naravno, u slučaju rata SAD-a i Izraela protiv Irana, treba uzeti u obzir da bi dugotrajan ili širi sukob preokrenuo sve tržišne pretpostavke. Zasad, međutim, stvari su drukčije nego 2022. godine, kada su ruske snage napale žitnicu Europe i pretvorile poljoprivredna zemljišta u bojna polja. Tada su Rusija i Ukrajina zajedno činile četvrtinu svjetskog izvoza pšenice i ječma, otprilike 15 posto izvoza kukuruza i gotovo polovicu izvoza svih sjemenki suncokreta.

Treći zaljevski rat ne vodi se na plodnoj zemlji, već u pustinjama i na morskom pojasu. Za guvernere središnjih banaka koji brinu o rastućim troškovima goriva, to je dobrodošla promjena. Stabilnost u poljoprivredi nudi nužan predah od inflacije. Prije četiri godine poskupljenje hrane u trgovinama snažno je pogodilo kućne proračune. Ovoga su puta cijene namirnica stabilnije, barem zasad.

Od početka rata 28. veljače, cijene pšenice i kukuruza porasle su za samo četiri posto. Soja je porasla za oko jedan posto, dok je riža pala za gotovo šest posto. Nasuprot tome, u prva dva mjeseca rusko-ukrajinskog rata, cijene pšenice u Europi porasle su za više od 70 posto na rekordnih 450 eura. Danas se kreću oko 200 eura.

Važnost riže često se zanemaruje na Zapadu, ali ona je osnovna namirnica za polovicu svjetske populacije, uključujući oko milijardu pothranjenih ljudi u Aziji i zapadnoj Africi. Najgori nemiri tijekom prehrambene krize 2007. i 2008. godine nisu bili zbog cijene kruha, već zbog cijene zdjelice riže. Trenutno se referentne cijene te žitarice na azijskom veleprodajnom tržištu približavaju najnižoj razini u posljednjih 19 godina od 350 dolara po toni.

Olakšanje ne pružaju samo veleprodajne cijene roba. Cijene električne energije i dalje su stabilne, što štiti pekare, proizvođače hrane i supermarkete od naglih porasta cijena kakve smo vidjeli 2022. godine. Danas ni ambalaža ne poskupljuje, a prije četiri godine cijene kartona i čelika dosegnule su rekordne razine.

Ipak, brige o porastu cijena hrane nisu u potpunosti neutemeljene. Neki tvrde da problem nije današnja cijena hrane, već utjecaj naglog rasta cijena gnojiva na buduće usjeve. Dušična gnojiva iz Perzijskog zaljeva ne mogu doći do globalnog tržišta preko Hormuza. Istodobno, nestašica prirodnog plina prisiljava azijske tvornice gnojiva da smanje proizvodnju.

Referentne cijene ureje u SAD-u porasle su na gotovo 690 dolara po toni, što je oko 60 posto više u odnosu na predratnu razinu. U 2022. godini cijena ureje dosegnula je vrhunac od blizu 900 dolara jer je svijet nakratko ostao bez ruske opskrbe, a mnoge europske tvornice morale su se zatvoriti zbog vrtoglavog rasta cijena plina.

Pesimisti upozoravaju da će bez gnojiva doći do pada poljoprivredne proizvodnje, što će uzrokovati nestašicu hrane do sljedeće žetve. Prinosi žitarica obično padaju za oko 40 posto nakon godine dana bez dušičnog gnojiva. No, malo je vjerojatno da će ga poljoprivrednici naglo prestati upotrebljavati. Njegovo izbacivanje iz upotrebe odvilo bi se postupno te bi utjecaj na usjeve na početku bio manji.

Osim toga, dušično gnojivo nije jedini nutrijent koji se koristi u poljoprivredi. Fosfati i potaša su podjednako zastupljeni. Cijena kalijevog klorida, gnojiva na bazi potaše, skočila je za više od 400 posto na 1200 dolara nakon početka rata u Ukrajini jer je izvoz iz Rusije i Bjelorusije bio ograničen. Danas se njime trguje po cijeni od 370 dolara koja se gotovo nije ni promijenila otkako su SAD i Izrael počeli bombardirati Iran.

Zabrinutost zbog gnojiva također zanemaruje kako funkcionira poljoprivreda u većini zemalja u razvoju. Gnojiva su uvelike subvencionirana, pogotovo u Aziji, pa visoke cijene ne nagovještavaju prehrambenu krizu, već fiskalni šok za države koje preuzimaju najveći teret rasta troškova.

Srećom, danas smo bolje pripremljeni za gospodarske posljedice rata. Zemlje u razvoju naporno su radile na jačanju svojih poljoprivrednih sektora i uvođenju zaštitnih mehanizama kako bi ublažile troškove proizvodnje. Multilateralne razvojne banke mogu i moraju učiniti više kako bi pomogle tamo gdje je potrebno. Globalne zalihe pšenice i riže također su obilne nakon bogatih žetvi u zadnjih nekoliko godina.

Tijekom prehrambene krize 2007. i 2008. godine, svjetske zalihe pšenice bile su na najnižoj razini u posljednjih 26 godina (oko 129 milijuna tona). Sada su blizu vrhunca od 280 milijuna tona. Isto vrijedi i za rižu, čije su zalihe u razdoblju 2007. – 2008. godine iznosile svega 75 milijuna tona, a danas iznose 190 milijuna tona. Istina, velik dio toga koncentriran je u Indiji i Kini, ali to je ipak značajna količina.

Ako SAD ne uspije pronaći izlaz iz ovog rata, troškovi energije i gnojiva mogli bi porasti do točke pucanja poljoprivrednog sektora. No, situacija još nije takva.