Hrvatska sve bliže europskom standardu, ali regije i dalje duboko podijeljene

Hrvatskoj i Sloveniji je ulazak u Europsku uniju (EU)  bio ostvarenje političkog, povijesnog, geopolitičkog i kulturološkog cilja. Ali glavna motivacija za ulazak su bili ekonomski razlozi: ulazak u jedno od najvećih tržišta na svijetu (uz SAD i Kinu), pristup fondovima, veće strane investicije i u konačnici dostizanje standarda razvijenih zemalja.

Nakon 21 godinu članstva Slovenije i 12 godina članstva Hrvatske, taj cilj je dobrim dijelom postignut. Hrvatska se približava 80 posto prosjeka razvijenosti EU mjereno BDP-om po stanovniku (PPP tj. korigirano za razlike u cijenama) a Slovenija se već nalazi na više od 90 posto.

Ali brzina približavanja nije bila ujednačena. U nekim godinama su se čak udaljavale od prosjeka EU. Nisu se ni sve regije jednakom brzinom približavale prosjeku EU, pa je proces konvergencije geografski neravnomjerno raspoređen unutar same Hrvatske i Slovenije.

Zbog povijesnih okolnosti su dvije zemlje u 21. stoljeće ušle s drastično različitim početnim pozicijama. Slovenija je već 2000. bila podjednako udaljena od prosjek EU kao Hrvatska danas (ako se retroaktivno podaci prilagode za današnje članice a ne same one iz 2000.) a Hrvatska na tek oko 50 posto od prosjeka razvijenosti EU (u današnjem obliku).

Hrvatska se od 2009. do 2015., tj. za vrijeme krize, udaljavala od prosjeka EU. Tek se 2017. se vraća na razinu iz 2008, mjereno BDP-om po stanovniku (PPP). Slovenija je upala u još veću stagnaciju, tek 2021. je ponovno dosegnula razinu prosjeka EU (u današnjem obliku) iz 2008., ali s puno veće razine nego Hrvatska.

Obje zemlje u postpandemijskim godinama ekonomski rastu brže od prosjeka EU i time mu se nastavljaju približavati. Hrvatska će 80 posto prosjeka doseći ove ili sljedeće godine. Slovenija je tu razinu dosegla i prije ulaska u EU, već 2002. 2023. je prešla 90 posto prosjeka EU.

Velike razlike u razvijenosti unutar država

Ipak, geografske razlike unutar samih država su jako velike. Posebno to vrijedi za Hrvatsku, čak i ako se zanemari glavni grad. Koristit ćemo podatke za 2023. jer Eurostat još nije unio podatke za 2024. NUTS 3 teritorijalnih razina (županije u Hrvatskoj).

Primorsko-goranska i Istarska županija su 2023. bile na 90 odnosno 88 posto razvijenosti EU mjereno BDP-om po stanovniku korigiranim za razlike u cijenama (PPP). S druge strane, Virovitičko-podravska i Požeško-slavonska županija su bile na 44 odnosno 41 posto. Razlika između 49 i 44 postotna boda između dvije najrazvijenije i dvije najnerazvijenije županije je zabrinjavajuća. Preneseno na razinu država to je kao razlika između Češke (90 posto) i Sjeverne Makedonije (41 posto).

U Sloveniji je razlika daleko bolja ali svejedno postoje duboke razlike. Zanemari li se glavni grad, raspon je od 50 posto (Zasavska regija) do 87 posto (Obalno-kraška regija). 37 postotnih bodova je također duboka regionalna razlika po razvijenosti.

Sličan problem imaju druge i druge države slične razine razvoja, zanemare li se glavni gradovi. U Češkoj je najmanje razvijena regija na 55 posto a najviše razvijena na 79 posto, u Slovačkoj je raspon od 46 do 81 posto, Mađarskoj 34 do 79 posto, Rumunjskoj 32 do 114 posto, Bugarskoj 29 do 81 posto. Glavne gradove smo zanemarili zbog toga što je zbog niza razloga njihov BDP po stanovniku (PPP) statistički umjetno prenapuhan.

Dug put Hrvatske i Slovenije prema standardu EU

21. stoljeće se za Hrvatsku i Sloveniju može podijeliti na tri dijela: od 2000. do izbijanja krize 2008., period krize i oporavka od krize 2008. - 2019. te pandemija i postpandemijski oporavak 2019.-2023. godine.

Sve NUTS 3 regije tj. županije Hrvatske su od 2000. do 2008. su se približile prosjeku EU osim Koprivničko-križevačke županije. U Sloveniji je zasavska regija posebno nazadovala, s 60 posto prosjeka EU 2000. na 54 posto 2008. godine.

Razdoblje 2008.-2019. je bilo posebno teško za Istočnu Hrvatsku. Županije Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska i Osječko-baranjska se do 2019. nisu uspjele dovoljno ekonomski oporaviti da se vrate na razinu 2008. Isti problem su imale Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka i Koprivničko-križevačka županija. Šibensko-kninska, Grad Zagreb, Dubrovačko-neretvanska i Varaždinska su i iz tog teškog perioda izašle u ekonomski relativno povoljnijoj situaciji.

I svim regijama Slovenije osim Pomurskoj, Koroškoj i Gorenjskoj je period 2008.-2019. bio obilježen relativnim nazadovanjem. To ne čudi s obzirom na to da se Slovenija kao država tek 2021. vratila na razine BDP-a po stanovniku (PPP) u odnosu na prosjek EU iz 2008.

Periferija zaostaje za velikim gradovima, istok za zapadom

Neravnomjeran razvoj država proizlazi iz brojnih faktora. Veliki gradovi, posebno glavni grad, imaju bolje obrazovanu radnu snagu, bolju infrastrukturu i kao političko-administrativna središta privlače veći broj kompanija.

U državama bivše Jugoslavije i općenito socijalističkog bloka je industrija bila geografski raspoređena na temelju političkih odluka i razloga, a ne ekonomskih. Zbog toga su 90-ih i 00-tih industrije cijelih regija propadale, s obzirom na to da u kapitalističkom sustavu nastavak njihovog poslovanja nije mogao biti poslovno opravdan. Posebno su teško bilo pogođene monoindustrijske regije kod onih industrija koje su izgubile tržišnu utakmicu s europskom i svjetskom konkurencijom. Dobar primjer je tekstilna industrija, koja se preselila u zemlje Azije s jeftinijom radnom snagom. To je dovelo do zatvaranja tekstilne industrije u ionako zabačenim i izoliranim perifernim regijama.

Zbog manjka prilika za zaposlenje u regijama izvan velikih gradova, stanovništvo je iseljavalo ili u glavni grad ili u bogatije države Europe. Time se relativno nazadovanje perifernih regija dodatno povećalo. Odlaskom ono malo visokoobrazovane radne snage tj. "odljevom mozgova" se stvarala još veća razlika u potencijalnom gospodarskom rastu i brzini približavanja standardu EU.

Infrastrukturna i prometna povezanost perifernih regija je puno gora u državama poput Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Češke, Slovačke, Rumunjske i Bugarske nego u državama zapada EU, pa je privlačnost urbanih središta veća i oni "upijaju" radnu snagu iz okolnih regija. Posebno to vrijedi za glavne gradove.

Interesantan je i fenomen da su regije koje se nalaze na zapadu zemlje uglavnom razvijenije u većini država od regija koje se nalaze na istoku zemlje. To je vidljivo kod Hrvatske, gdje su uvjerljivo najmanje razvijene županije iz Slavonije, ali i u Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Bugarskoj. Južne pokrajine Češke su razvijenije od sjeverno-zapadnih i istočnih, jer se geografske nalaze bliže razvijenoj Austriji i Bavarskoj. Okvirno pravilo je da što je regija bliže zapadu Europe geografski to će biti bliže i ekonomski. Još uvijek strane investicije imaju snažnu geografsku komponentu, što znači da kompanije iz Zapadne Europe radije investiraju što bliže matičnim državama.

 

Da bi se smanjile razlike potrebno je bolje infrastrukturno i prometno povezivanje perifernih regija s glavnim gradovima i općenito prema zapadu. Poticanje lokalnih poduzetničkih inicijativa i stranih ulaganja, kao npr. povlaštenim poreznim tretmanom, može zaustaviti iseljavanja obrazovane radne snage zbog manjka poslovnih prilika a manjak investicija u sektore visoke dodane vrijednosti zbog manjka kvalificirane radne snage.

Monocentrične ekonomije mogu funkcionirati neko vrijeme ali u dugom roku dovode do demografskih, političkih i stambenih neravnoteža koje državu čine ranjivom na neočekivane šokove.