Priča koju nitko ne preispituje – sve što znamo o hrvatskoj industriji možda je potpuno pogrešno

Malo koji ekonomski pojam je zadnja tri desetljeća u Hrvatskoj spominjan kao deindustrijalizacija. No kao o mnogočemu u Hrvatskoj, o njemu se raspravlja površno, bez dubinskog razumijevanja toga što je točno industrija, kako nastaje i mijenja se u vremenu. Loša javna rasprava perpetuirana kroz medije, politiku, pa i ekonomsku struku u društvu je zacementirala zastarjelu, simplificiranu i banaliziranu definiciju toga što točno znači pojam "industrija", a time i pojam "deindustrijalizacija".

Većina građana još uvijek kada čuje riječ "industrija" zamišlja goleme tvorničke hale s visokim dimnjacima iz kojih suklja gusti crni dim, u kojima je zaposleno na tisuće radnika, oko kojih se vrti cijeli socioekonomski život određene regije ili većeg grada i u kojima se poslovi praktički nasljeđuju generacijski s koljena na koljeno. Problem s tom slikom je što se radi o romantiziranoj maštariji 19. i 20., a ne 21. stoljeća. Takve "idilične" slike još uvijek postoje u svijetu, ali su postale rijetkost, ne pravilo. Moderna industrija zapošljava relativno mali broj ljudi visoke produktivnosti, opremljenosti kapitalom i sredstvima za rad, višeg stupnja obrazovanja i s dobro posloženim poslovno-proizvodnim procesima. Industrija se promijenila, a ideja građana Hrvatske o tome što predstavlja ostala je ista.

Pa ipak, to ne znači da deindustrijalizacija u Hrvatskoj nije postojala, samo da su potpuno krivo definirani njeni uzroci i učinci. Zbog toga je uvriježeno mišljenje da se deindustrijalizacija dogodila 1990-ih i da do danas nije ostalo praktički ništa od nekadašnje, navodno goleme hrvatske industrije, tj. da je spala na, parafrazirano, reliquiae reliquiarum (ostatke ostataka) nekoć velike i slavne industrije Hrvatske. No makroekonomski podaci otkrivaju drugačiju priču: veliki val deindustrijalizacije počeo je 2008. a zadnjih nekoliko godina događa se svojevrsna reindustrijalizacija Hrvatske.

Kako bismo se približili općeprihvaćenoj definiciji industrije, fokusirat ćemo se na prerađivačku industriju (engl. manufacturing), iako je prava definicija puno šira. Prerađivačka industrija može se smatrati industrijom u užem smislu, tj. djelatnosti na koje većina ljudi pomisli kada čuje riječ "industrija".

Cilj industrije stvaranje je proizvoda za zadovoljavanje ljudskih potreba i želja, koristeći sirovine, materijale, alate i proizvode za stvaranje nečega novog. Primjerice, za proizvodnju automobila su između ostalog potrebni čelični limovi, koji se proizvode u ljevaonicama iz komada sirovog metala, tj. ingota. Ti ingoti dobiveni su iz željezne ili neke druge rude.

Svaki od nabrojanih proizvoda proizvod je prerađivačke industrije. Ne postoje kompanije koje proizvode finalni proizvod (npr. automobil) koristeći cijeli proces od rudarenja sirovina, pretvaranja sirovina u poluproizvod(e) do isporuke krajnjem korisniku. U cijelom procesu pretvorbe željezne rude do automobila sudjeluje na stotine kompanija, u širem smislu na tisuće, u svakoj etapi proizvodnje.

Rast ostvarene dodane vrijednosti u prerađivačkoj industriji

U svakoj etapi proizvodnje određeni se proizvod ili sirovina mijenjanju, oplemenjuju i unaprjeđuju. Svaki korak proizvodnje dodaje određenu vrijednost, koja se kasnije prenosi niz lanac i ugrađuje u ukupnu vrijednost finalnog proizvoda.

Ta dodana vrijednost može se mjeriti na relativno jednostavan način. Jednostavno se od vrijednosti određene proizvodnje oduzme vrijednost svih poluproizvoda, sirovina, energije i drugih ulaznih troškova koji su korišteni u proizvodnji (cijena prijevoza odvojena je kategorija). Kada se rezultati podignu na razinu cijele države, dobije se ostvarena dodana vrijednost u prerađivačkoj industriji.

Iz toga se može dobro pratiti uspješnost industrije neke države. Na podacima za Hrvatsku vidljiv je veliki pad ostvarene dodane vrijednosti u industriji nakon 2008., tj. nakon početka svjetske financijske krize. Ostvarena dodana vrijednost u prerađivačkoj industriji iznosila je 7,8 milijardi dolara u vrijednosti dolara iz 2015., što je za oko 50 posto ili 2,72 milijarde dolara više nego 1995. godine.

Vrhunac krize u Hrvatskoj dosegnut je 2013., dokad je ostvarena dodana vrijednost u prerađivačkoj industriji pala na šest milijardi dolara, najniže od početka 21. stoljeća. Tada je krenuo veliki oporavak, koji je kratkoročno prekinula pandemija, te je 2022. Hrvatska prvi put u povijesti dosegnula ostvarenu dodanu vrijednost u prerađivačkoj industriji od osam milijardi dolara, u vrijednosti dolara iz 2015. godine.

Snažan rast izvoza

Dokaz velike reindustrijalizacije može se vidjeti i na podacima o izvozu. Godine 2024. prerađivačka industrija Hrvatske izvezla je robe u vrijednosti od 20,38 milijuna eura, 12,55 milijuna eura više nego 2010. godine.

Treba imati na umu da se radi o vrijednostima koje nisu korigirane za rast cijena, ali to ne može poništiti rast od 160 posto u vrijednosti izvoza prerađivačke industrije Hrvatske u 14 godina. Treba naglasiti i da na prerađivačku industriju otpada 85 posto robnog izvoza Hrvatske te da je struktura tog izvoza istodobno raznolika i sofisticirana. Dominiraju strojevi (posebno električni transformatori) i farmaceutski proizvodi (najviše lijekovi).

Sve više zaposlenih u prerađivačkoj industriji i rast produktivnosti

Na prvi pogled kretanje broja zaposlenih u prerađivačkoj industriji odudara od prethodnih podataka koji dokazuju reindustrijalizaciju Hrvatske.

Tijekom 2015. je u njoj bilo zaposleno oko 210 tisuća radnika. Broj zaposlenih rastao je, ali ne koliko bi se naoko očekivalo s obzirom na rast izvoza i ostvarene dodane vrijednosti. Tijekom 2024. je u njoj bilo oko 236 tisuća zaposlenih. Međutim, udio zaposlenih u prerađivačkoj industriji u ukupnom broju zaposlenih pao je s oko 18 posto na oko 15,6 posto.

Zvuči kontradiktorno? Zapravo nije. Činjenica da je ostvarena dodana vrijednost u prerađivačkoj industriji rasla puno više od broja zaposlenih u njoj dokaz je rasta produktivnosti.

Može imati više izvora: upotreba efikasnijih strojeva, bolji radni i poslovni procesi, kompleksniji proizvodi, kvalificiraniji radnici itd. U suštini to znači da je struktura industrije u Hrvatskoj danas puno naprednija nego što je bila prije deset, 15 ili više godina.

Rast produktivnosti važniji je od samog rasta broja zaposlenih u industriji jer, u dugom roku, rast plaća ovisi o rastu produktivnosti. Industrije koje trebaju puno zaposlenih za proizvodnju najčešće nisu visoko produktivne, a to ograničava rast plaća. Primjer za to je tekstilna industrija. Iz toga proizlazi da države koje žele rasti po visokim ekonomskim stopama i održavati relativno visoki rast u trenutku kada dosegnu visoku razinu blagostanja, moraju stalno poboljšavati strukturu industrije i prelaziti na industrije koje omogućuju stvaranje veće dodane vrijednosti i produktivnosti po radniku.

Temelji na kojima se može graditi

Zavaravajuće bi bilo tvrditi da je industrija u Hrvatskoj visoko razvijena i naivno bi bilo povjerovati u to. Još je uvijek udio tehnološki srednje i visoko razvijene industrije nizak, dodana vrijednost po stanovniku/radniku još uvijek kaska za razvijenijim državama EU-a, društveno i politički je se još uvijek ignorira (pogotovo u odnosu na turizam), javna percepcija o njoj sasvim je kriva, politoekonomske ideje o tome kako je treba razvijati zastarjele su i ekonomski neodržive.

Pa ipak, Hrvatska definitivno ima industriju, začuđujuće veliku s obzirom na javnu percepciju o njenom nepostojanju. Ne samo da je ima, nego se trenutno nalazi u procesu reindustrijalizacije a izravna inozemna ulaganja (FDI) bliže se višegodišnjem vrhuncu, približavajući se rekordnim razinama iz 2007. i 2008. godine.

U brojnim važnim industrijskim granama industrija Hrvatske jedna je od najrazvijenijih u svijetu, razmjerno veličini države, i globalno jako konkurentna, a to su sve snažne osnove za njen daljnji razvoj i nastavak industrijske renesanse Hrvatske.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar