Kriza na Bliskom istoku - još jedan šok za problemima opterećenu hrvatsku poljoprivredu

Rat na Bliskom istoku, najnoviji u nizu globalnih šokova, zadaje težak udarac lancima opskrbe hranom, a ni Hrvatska nije iznimka. Dok cijene energenata i sirovina za poljoprivrednu proizvodnju rastu, domaći sektor, već ionako opterećen dugogodišnjim strukturnim problemima, ulazi u razdoblje velike neizvjesnosti.

O tome koliki je stvarni trošak ove krize za proizvođače, što se događa s cijenama i koji su scenariji za naredno razdoblje, u programu Bloomberg Adrije govorili su Mladen Jakopović iz Hrvatske poljoprivredne komore i Zvjezdana Blažić, konzultantica za poljoprivredu i prehrambenu industriju.

Ratni rizik ugrađen u cijenu gnojiva i prijevoza

Sukob na Bliskom istoku izravno je poremetio ključne pomorske rute. Kroz Hormuški tjesnac prolazi između 25 i 35 posto globalne trgovine amonijakom i ureom, ključnim komponentama za mineralna gnojiva, čija je cijena od početka sukoba porasla za gotovo 40 posto. Istovremeno, zbog sigurnosnih rizika, velike brodarske kompanije zaustavile su plovidbu kroz Sueski kanal i teretnjake preusmjerile oko Afrike. To znači tjedne kašnjenja, više logističke troškove i pritisak na cijene duž cijelog prehrambenog lanca.

Zvjezdana Blažić pojašnjava kako su cijene energenata odmah reagirale na početak sukoba na Bliskom istoku. "Osjećamo to naročito na cijenama nafte i plina, a ono što je jako bitno za proizvodnju hrane, osjeća se na cijenama gnojiva. Bliski istok je veliki proizvođač, više od 45 posto sirovina za proizvodnju gnojiva nalazi se na tom tržištu i prolazi kroz Hormuški tjesnac, što je izravno pogođeno sukobom", ističe Blažić.

Nakon početka rata, dodaje, došlo je i do rasta cijena poljoprivrednih sirovina na burzama, prvenstveno žitarica i uljarica. "Taj rizik je već ušao u cijenu. Dapače, na nekim burzama cijene žitarica se ponekad i smanjuju jer se očekuju dobri urodi, primjerice kukuruza u Americi i pšenice u Europi, tako da tu ne bi trebalo biti većih promjena", kaže Blažić.

Dodaje kako su prvi na udaru bili brodari, čiji su troškovi eksplodirali zbog skuplje energije, dužih ruta i ogromnog rasta cijena osiguranja. "Po kontejneru smatra se da su cijene otišle s 1500 pa čak do četiri i pol tisuće dolara. Naravno da brodari neće taj trošak snositi sami. To se prelijeva na uvoznike, distributere i, u konačnici, na potrošače", kaže Blažić.

Iako će trebati nekoliko mjeseci da se puni efekt prelije na police trgovina jer proizvođači i trgovci imaju zalihe i postojeće ugovore, Blažić predviđa da je rast cijena neizbježan. "Svi su oprezni i pokušavaju vidjeti koliki dio troškova mogu sami prihvatiti, no teško je očekivati da neće doći do povećanja ako se ratna zbivanja nastave. Analitičari predviđaju da krajem drugog ili početkom trećeg tromjesečja možemo očekivati da će se povećani troškovi preliti na cijene hrane", zaključuje, upozoravajući kako povratak na razine cijena iz 2020. ili 2021. godine nije realan te da je "era jeftine hrane završena".

Kriza na 'klimavim nogama' hrvatske poljoprivrede

Ovaj globalni udar dolazi u lošem trenutku za hrvatsku poljoprivredu, koju Mladen Jakopović opisuje kao sektor s dubokim strukturnim problemima. Realna vrijednost domaće poljoprivredne proizvodnje pada već petnaest godina, unatoč tome što su subvencije u istom razdoblju (od 2010. do 2015. godine) rasle s 363 milijuna na 676 milijuna eura.

"Mi smo u ovom trenutku na otprilike 36 do 37 posto ukupnog prosjeka Europske unije što se tiče produktivnosti, što je izuzetno nisko", upozorava Jakopović. Dodaje kako značajan dio sredstava za ruralni razvoj nije završio u investicijama koje bi potaknule proizvodnju i konkurentnost, već u infrastrukturi poput prometnica, dječjih vrtića i domova za starije. "Time gubimo konkurentnost u odnosu na zemlje u okruženju poput Austrije, Mađarske i Slovenije, a naši proizvođači sve niže padaju u tom lancu", kaže Jakopović.

Blažić kao ključni problem ističe usitnjenost posjeda. "Mala i rascjepkana gospodarstva ne mogu biti konkurentna na globaliziranom tržištu. Bez okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta, koje bi omogućilo postizanje ekonomije razmjera, ne možemo očekivati ozbiljniju proizvodnju hrane niti se nositi s jakim globalnim igračima", ističe Blažić.

Plavi dizel 'uopće nije dostupan', sjetva pod upitnikom?

Poljoprivrednici se suočavaju s drastičnim rastom troškova. Cijena goriva, kako navodi Jakopović, u odnosu na isto razdoblje lani porasla je za 100 posto, a mineralnih gnojiva za 30 do 40 posto. Vlada je ograničila cijenu plavog dizela na 0,89 eura, no Jakopović tvrdi kako je do njega iznimno teško doći.

"Plavi dizel uopće nije dostupan. Drži ga isključivo Ina, dok ga privatne benzinske postaje ne drže jer im je marža negativna. Možda ga drži tek 25 posto postaja u cijeloj mreži", objašnjava Jakopović. To, upozorava, stvara logističku noćnu moru za poljoprivrednike, posebno one manje u Dalmaciji ili na otocima, koji traktorima moraju putovati desetcima kilometara do jedine dostupne crpke, gdje je kupnja ograničena na 200 litara. Oni koji naručuju veće količine na kućnu adresu plaćaju punu komercijalnu cijenu.

 

Zbog neisplativosti, mnoga manja obiteljska gospodarstva sada razmišljaju o odustajanju od proljetne sjetve ili drastičnom smanjenju upotrebe gnojiva, što će se izravno odraziti na prinose. Državna pomoć od 20 milijuna eura, tvrdi Jakopović, tek je "kap u moru".

Rastući troškovi i administrativna ograničenja cijena

Problemi se prelijevaju i na stočarstvo. Izvoz junetine u Libanon je zaustavljen, što za uzgajivače predstavlja ozbiljan udarac. Jakopović kaže kako je isplativost proizvodnje u tom sektoru još uvijek solidna, kao i da uzgajivači, okupljeni u udruženju Baby Beef, traži modele ili nova tržišta kojima bi mogli nadomjestiti izgubljeno. Glavna izvozna luka za hrvatske uzgajivače junetine ostaje Libija.

S druge strane, prerađivačka industrija nalazi se u "sendviču" između rastućih troškova sirovina i administrativno ograničenih cijena gotovih proizvoda. Blažić navodi kako su mnogi, a posebno mali proizvođači, pritisnuti s obje strane. Kao ekstreman primjer navodi proizvođače kave. "Imate s jedne strane ograničenu cijenu, a s druge strane se proizvod tretira kao luksuzni i na njega se plaćaju posebne trošarine", ističe ona.

Na kraju, zaključuju sugovornici, teret će, kaže Jakopović, najviše podnijeti mali proizvođači i potrošači, a na isti problem ukazuje i Blažić, koja predviđa da će kriza dodatno ubrzati negativne trendove i dovesti do gašenja mnogih malih gospodarstava. "Dok veliki sustavi krizu mogu lakše prebroditi diverzifikacijom i upravljanjem rizicima, mali i srednji proizvođači ostaju najranjiviji. Ova kriza bi stoga mogla ubrzati proces prisilne konsolidacije sektora, gdje će opstati samo najveći", upozorava Blažić.

Slavko Mizdor/Pixsell

Prema njezinim riječima, izostalo je ključno jačanje malih i srednjih proizvođača kroz udruživanje, čime bi pojačali svoju pregovaračku poziciju. "Umjesto toga, vrlo mali proizvođači okrenuli su se isključivo kratkim lancima opskrbe, odnosno prodaji na kućnom pragu, tržnicama i sajmovima. Rijetki uspijevaju plasirati robu u organiziranu trgovinu ili turistički sektor", ističe Blažić. Ona naglašava duboki strukturni problem: od oko 150.000 poljoprivrednika u Upisniku, svega 20 posto njih stvara 80 posto ukupne proizvodnje. "Mali proizvođači nisu dovoljno konkurentni, ovise o potporama i zbog toga se njihov broj smanjuje. Jedan dio napušta proizvodnju, dok se drugi okreću lokalnim kanalima prodaje jer se na širem tržištu ne mogu nositi s konkurencijom", zaključuje Blažić.

Jakopović upozorava da se upravo u ovim kriznim vremenima prehrambena sigurnost mora tretirati kao strateško pitanje od najveće važnosti. On ističe da, iako strateški dokumenti EU za novo programsko razdoblje od 2028. do 2034. definiraju tri ključna sektora – obranu, energetiku i sigurnost hrane – raspodjela sredstava otkriva drugačiju sliku.

"Kada gledamo iznose koji su plasirani prema tim sektorima, vidimo da je poljoprivreda zapravo najveći gubitnik", tvrdi. "Nekad je Zajednička poljoprivredna politika činila dvije trećine europskog proračuna, pa je to palo na 60, pa na 50 posto. U prošlom programskom razdoblju to je bilo nešto ispod 40 posto, oko 37-38 posto, a sada s novim prijedlogom to pada na svega 16 do 17 posto", kaže.

Prema njegovim riječima, to je jasan pokazatelj da se hrana ne tretira jednako kao strateški prioritet, za razliku od energetike i obrane. "To je bit problema – prehrana i hrana ne dobivaju jednak strateški tretman, što je u ovim geopolitičkim okolnostima nedopustiv rizik za budućnost", zaključuje.

 

--Cijeli razgovor pogledajte u videu.