Hrvatska poljoprivreda propada unatoč rekordnim subvencijama! Evo što ju zapravo uništava

Hrvatska poljoprivreda propada najmanje 15 godina unatoč velikom rastu subvencija. Prava rješenja za oporavak se ignoriraju, a često im se i aktivno suprotstavlja.

Paradoksalan odnos u kojem građani Hrvatske žele prehrambenu samodostatnost, ali istodobno sprječavaju reforme koje bi omogućile rast poljoprivredne proizvodnje. Ozbiljne reforme se a priori odbacuju kao neprijateljska nastojanja da "proda strancima", "uništi mali seljak", "isprazni selo" i slično. Na poljoprivredu se zapravo gleda kao na muzejski eksponat kojeg treba očuvati u arhaičnom obliku, umjesto je razvijati kao modernu industriju. To bi bio legitiman društveno-politički stav da se istodobno ne očekuje da bude konkurentna poljoprivredama drugih država.

Gađani i političari uglavnom nisu ni svjesni koliku štetu rade odbijanjem promjena u poljoprivrednoj politici koje imaju za cilj da od te djelatnosti naprave održivu i konkurentnu djelatnost. Podsvjesno možda i jesu, a kao alat za pranje savjesti pojavljuju se opetovani zahtjevi za sve većim subvencijama.

Njihov iznos raste iz godine godinu, ali unatoč tome vrijednost poljoprivredne proizvodnje nastavlja padati. Očito je da nisu ni izbliza dovoljne da održavaju poljoprivredni sustav 20. stoljeća na životu u 21. stoljeću. Ipak, i u takvoj situaciji postoje segmenti koji se uspješno hrvaju s težim uvjetima, pa čak i rastu. Ukupno gledajući se vrijednost proizvodnje smanjuje, ali ne svuda. Događaju se i strukturne promjene, iako jako sporo i stihijski.

Ukupna proizvodnja pada, ali ne svega

Vrijednost ukupne poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj pada od 2010. godine. Te godine je iznosila 2,9 milijardi eura, a 2025. 2,5 milijardi eura. Iznosi su korigirani za promjene u cijenama te su izraženi prema cijenama iz 2010. godine. Ukupna vrijednost proizvodnje raste nominalno, ali korigiranje cijena otkriva da se radi isključivo o monetarnoj iluziji.

Situacija je najgora u proizvodnji voća i hortikulturi (gledaju se zajednički), gdje se realna vrijednost proizvodnje prepolovila u razdoblju 2010. -2024, sa 325 milijuna eura na 163 milijuna eura. Proizvodnja voća nije prošla puno bolje, s padom od 186 milijuna eura 2010. na 99 milijuna eura 2025. godine.

Proizvodnja vina je pala s 177 milijuna eura 2010. na prošlogodišnjih 120 milijuna eura. Maslinovo ulje je relativno stabilno, s dugogodišnjim kretanjem između 25 i 41 milijuna eura, a 2024. je čak bila rekordna godina s ostvarenih 47 milijuna eura proizvodnje (u cijenama iz 2010.).

 

Proizvodnja životinja, u što spada stočarstvo, svinjogojstvo, i peradarstvo, se obnavlja od velikog pada između 2010. i 2015. godine. Prošlogodišnjih 570 milijuna eura (u cijenama iz 2010. ) je još uvijek ispod razine 2010. (646 milijuna eura), ali je trend zadnjih godina pozitivan. Životinjski proizvodi, tj. mlijeko, jaja, vuna i sično., su 2010. bili treća najvažnija kategorija poljoprivrednih proizvoda (nakon žitarica i životinja) s proizvodnjom od 396 milijuna eura, a 2025. je ostvareno samo 259 milijuna eura.

Pozitivni primjeri su proizvodnja žitarica, s rastom od 603 milijuna eura 2010. do 661 milijuna eura 2025. godine. Najveći relativni rast vrijednosti proizvodnje je ostvaren kod industrijskih usjeva, kao što su repa, suncokret, soja, duhan, šećerna repa i ostali, s 161 milijuna eura 2010. na 249 milijuna eura 2025. godine. Još jednom podsjetnik da su svi iznosi izraženi u cijenama iz 2010. godine.

Ogroman rast subvencija, bez efekta

Dokaz da ništa ne može zamijeniti nužne reforme u smjeru okrupnjivanja zemljišta, osuvremenjivanja proizvodnih metoda i mehanizacije, rasta produktivnosti i profesionalizacije - je rast iznosa subvencija u razdoblju dok je poljoprivreda propadala.

Prošlogodišnjih 676 milijuna eura subvencija je više od ukupne vrijednosti proizvodnje povrća i hortikulture, voća, vina, maslinovog ulja, i svih životinjskih proizvoda (mlijeko, jaja, vuna…) zajedno. Ne samo to, nego je veća i od ukupne vrijednosti proizvodnje svih žitarica.

Godine 2010. poljoprivreda nije bila toliko ovisna o poticajima, koji su bili puno manji (363 milijuna eura), a proizvodnja je bila veća. Ukupno gledajući od 2010. do 2025. su subvencije na proizvode rasle s 363 milijuna eura na 676 milijuna eura, a vrijednost ukupne poljoprivredne proizvodnje je pala s 2,9 milijardi eura na 2,5 milijardi eura. Rast subvencija s 12 posto u odnosu na proizvodnju na 27 posto.

 

 

Tržišne sile djeluju usprkos svemu

U međuvremenu se struktura posjeda mijenjala. Mali posjedi (nula do pet hektara) su sve manje sudjelovali u ukupnoj proizvodnji, a broj im se smanjivao s 176,5 tisuća farmi koje su ukupno obrađivale 287 tisuća hektara 2010. na 99,8 tisuća farmi koje su obrađivale 188 tisuća hektara. Prosječan veličina površine po farmi je rasla, ali je zbog velikog pada broja takvih mikro-farmi njihov udio u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji pao s jedne četvrtine (26,98 posto) na jednu petinu (19,19 posto).

Farme između pet i 29,99 ha su doživjele sličnu sudbinu: broj im se od 2010. do 2025. smanjio s 49,9 tisuća na 36,5 tisuća, a ukupna površina s 513,6 tisuća na 387,3 tisuće. Udio u ukupnom outputu im se smanjio s 40 posto na 32 posto.

Broj farmi između 30 i 99,99 hektara je rastao, s 5820 na 5930. Udio u ukupnom outputu je narastao s 18 posto na 23 posto. Najveći rast je ostvaren kod farmi od 100 i više hektara. Njih je 2010. bilo 850 u cijeloj Hrvatskoj, a do 2025. je broj narastao na 1480. Obrađeni hektari su rasli s 256,5 tisuća na 366,7 tisuća, a udio u ukupnom outputu je od šestine postao četvrtina. Unatoč političkom i društvenom otporu, tržišne sile strukturu proizvodnje guraju prema većim i produktivnijim farmama.

Poljoprivredu treba prestati tretirati kao muzejski eksponat

Društvena kolizija sa stvarnošću po pitanju poljoprivrede je ne samo štetna nego i uzaludna. Bez obzira na to koliko Hrvati željeli poljoprivredu pokušavali umjesto držati kao romantizirani relikt, tržišne sile će uvijek biti jače.

Streloviti rast iznosa subvencija u zadnjih 15 godina nije napravio puno po spašavanju poljoprivrede, ponajmanje malih poljoprivrednika. Bez obzira na to koliko novaca društvo ulagalo u mikro i vikend poljoprivrednicima (nula do pet hektara), oni se u 21. stoljeću ne mogu natjecati s profesionalnim poljoprivrednicima opremljenima s novim znanjima, tehnologijom i mehanizacijom. Današnja poljoprivreda je jako kompleksna djelatnost s visokim kapitalnim ulaganjima, što mikro i vikend poljoprivrednici ne mogu pratiti.

Davno su prošla vremena kada su mali posjedi bili dovoljni za održavanje koliko-toliko isplative i produktivne proizvodnje. Ali još krajem 80-ih godina prošlog stoljeća je u Hrvatskoj skoro svaka četvrta zaposlena osoba (formalno i neformalno) radila u poljoprivredi. Danas tek svako dvadeseta.

Jedini način da se uz tako mali udio zaposlenih u poljoprivredi uopće razmišlja o samodostatnosti je da postanu jako produktivni. A to ne mogu omogućiti mikro posjedi i subvencije, nego okrupnjivanje, iskorištavanje ekonomije obujma, kapitalna ulaganja i profesionalna znanja.