Potpuni fijasko agrarne politike: Poticaji su eksplodirali 165 posto, a reforme su mrtve

Hrvatska je, po tko zna koji put, kapitulirala pred strukturnim problemima vlastite poljoprivrede. Najnovija vijest da je iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) izbačena reforma okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta nije samo birokratska crtica. Osim što smo si na taj način još jednom priznali poraz, priznali smo još jednu stvar, a to je da su poljoprivredni poticaji socijalna mjera. Dosadni smo i ponavljamo se, ali volimo činjenice.

Odustajanjem od okrupnjavanja, država je svjesno osudila domaću poljoprivredu na trajno niske prinose, jer očekivati ozbiljnu proizvodnju na usitnjenim parcelama uz slabe agrotehničke mjere jednostavno je ekonomska iluzija. Imate drugačije mišljenje? Odlično, onda pokrenite neki ozbiljniji poljoprivredni biznis ili investirajte u tuđi.

Dok se Europa bori za svaki kilogram prinosa, mi se vrtimo u krug. Obrađene površine u Hrvatskoj stagniraju, a ključni krivci su jasni: dramatična usitnjenost parcela i zakonodavni kaos. Stalne izmjene Zakona o dodjeli poljoprivrednog zemljišta stvorile su pravnu nesigurnost koja direktno ruši produktivnost.

Evo još jedne usporedbe koja ovu priču stavlja u kontekst. Prosječna veličina farme u Hrvatskoj iznosi mizernih 11 hektara, dok je europski prosjek 17 hektara. Još porazniji je podatak da čak 70 posto naših farmi upravlja s manje od 5 hektara zemlje. Na takvoj "mikro-poljoprivredi" nema moderne ekonomije razmjera. OK, netko će se javiti i ukazati da postoje uspješni OPG-ovi. Da, postoje. Hrane manju obitelj i ništa više od toga, a i da nema subvencija, njihovi povrati na investiciju bili bi takvi da je veliko pitanje tko bi ušao u te rizike. 

Kupovina tišine: Poticaji rastu, traktori stare

Ako je situacija tako katastrofalna, gdje su traktori na cestama? Zašto hrvatski poljoprivrednici ne prosvjeduju masovno kao njihovi kolege u Europi, unatoč sramotno niskim otkupnim cijenama pšenice, krumpira i kupusa? Odgovor leži u novcu koji se slijeva bez kriterija produktivnosti. Poticaji po hektaru povećani su za nevjerojatnih 165 posto. Osim podatka koji je alarmantan sam po sebi, istaknimo još jedan detalj. Po hektaru! Ne po prinosu s tog hektara.

Država je, čini se, pronašla formulu: zatrpaj problem novcem da se ne vidi neefikasnost. Time se možda kupuje socijalni mir i tišina seljaka, ali se ne gradi konkurentnost. Slika naše "modernizacije" najbolje se vidi u strojnom parku. Čak 85 posto traktora u Hrvatskoj starije je od deset godina. Novac od poticaja očito ne odlazi u tehnološki iskorak, već u krpanje rupa neprofitabilnih poslovnih modela.

Lažni ESG i opsesija pšenicom

Pritom se volimo zavaravati modernim terminima. Smanjena upotreba pesticida možda na papiru zvuči kao sjajna ESG (okolišna, društvena i upravljačka) politika, no realnost je drugačija. Korištenje umjetnih gnojiva po hektaru ostalo je gotovo isto, a bez adekvatne zaštite i agrotehnike, ovakvim pristupom nećemo postići veće prinose. Jedno je ako stremimo održivosti, a drugo ako tehnološki nazadujemo pa onda to kamufliramo zelenom bojom.

Dodatni dokaz strateške dezorijentiranosti je struktura sjetve. Iako cijena pšenice godinama pada i niska je, najveće površine u Hrvatskoj i dalje su zasijane upravo, pogađate, pšenicom. Inercija je jača od tržišne logike. Umjesto da se okrenemo profitabilnijim kulturama poput voća i povrća ili uzgoju junadi za kojom postoji velika potražnja i čija cijena raste 25 posto na godišnjoj razini, mi uporno sijemo ono što se najmanje isplati.

Ima li svjetla na kraju tunela?

Statistika nudi tek mrvice optimizma, ali i one dolaze nakon desetljeća propadanja. Proizvodnja mlijeka u posljednjih deset godina pala je za stravičnih 25 posto.Tek posljednjih mjeseci (od lipnja do listopada ove godine) vidimo blagi oporavak s rastom od 2,3 posto, no to je i dalje statistička pogreška u odnosu na izgubljene potencijale.

 

Zaključimo i ovaj tekst refrenom koji uporno ponavljamo. Hrvatska poljoprivreda je postala ovisnik o poticajima, zarobljena na malim parcelama, sa zastarjelom mehanizacijom i bez hrabrosti za stvarne reforme. Odustajanje od okrupnjavanja zemljišta u NPOO-u zadnji je čavao u lijes ideje da ćemo uskoro postati ozbiljna poljoprivreda. U proizvodnji hrane kiksamo, ali zato opravdanja imamo za izvoz.