Hrvatska ubrzano dostiže standard EU-a, ostatak regije kaska

Glavni motiv građana Hrvatske za ulazak u EU bilo je dostizanje njegova standarda, koji je u godini ulaska bio na 64 posto mjereno stvarnom individualnom potrošnjom po stanovniku.

To je bio nezgodan trenutak jer se Hrvatska nalazila usred višegodišnje krize, pa su šanse za dostizanje prosjeka EU-a bile jako male. Ono se i nije dogodilo sve do 2018., kada se Hrvatska digla na 65 posto razvijenosti EU-a mjereno stvarnom individualnom potrošnjom po stanovniku.

Konvergencija, koja je obećana građanima Hrvatske prije ulaska u EU, počela se ostvarivati. Hrvatska se počela približavati prosjeku razvijenosti EU-a, a do prošle se godine popela na 78 posto mjereno individualnom potrošnjom po stanovniku korigiranom za razliku u cijenama. Standard se približio bogatim državama EU-a, poput Njemačke, Austrije, Francuske, Danske itd.

Teorija konvergencije kaže da će ekonomski rast siromašnijih država biti veći od ekonomskog rasta bogatih država i da će se s vremenom razlika između njih smanjivati. No to se ne događa samo od sebe, nego su potrebni određeni preduvjeti, koji se mogu sažeti u to da institucionalno siromašnije države moraju postati sličnije bogatijima da bi im se ekonomski približile.

Jača vladavina prava, stabilan i predvidljiv politički sustav, efikasne državne institucije, makroekonomska stabilnost, fiskalna disciplina, stabilna valuta, rast kvalitete ljudskog kapitala (primarno kroz obrazovanje), slobodna trgovina i privlačenje stranih investicija samo su neki od preduvjeta da bi se konvergencija događala.

Preduvjeti samog ulaska u EU su institucionalne reforme koje teže da institucije države koja želi ući u EU postanu sličnije institucijama država koje su već članice EU-a. Poglavlja koja se otvaraju i zatvaraju tijekom pristupnih pregovora iziskuju reforme u državi kandidatkinji kojima se usklađuje s institucionalnim nasljeđem EU-a. Samim se time ispunjavaju preduvjeti ekonomske konvergencije.

I zaista, Hrvatska je jedna od najuspješnijih novijih članica po pitanju približavanju prosjeku EU-a. Godine 2014. bila je na 63 posto stvarne individualne potrošnje po stanovniku korigirane za razlike u cijenama, a 2024. na 78 posto.

Rast od 15 postotnih bodova u periodu od deset godina treći je najbolji rezultat, nakon Rumunjske (s 57 na 88 posto) i Bugarske (s 54 na 74 posto).

Načelno se konvergencija među državama EU-a događa u značajnoj mjeri. Siromašnije države poput Rumunjske, Bugarske, Hrvatske, Latvije, Mađarske i Litve su danas puno bliže prosjeku razvijenosti EU-a nego 2014. S druge strane, Njemačka, Francuska, Švedska, Finska itd. su danas manje udaljene od prosjeka razvoja EU-a, ne zato što su ekonomski padale, nego zbog toga što su siromašnije države brže ekonomski rasle. Savršen dokaz da je teorija konvergencije istinita.

Konvergencija u regiji

U Adrija regiji se također događa konvergencija prema prosjeku EU-a, ali različitim intenzitetima i s različitih početnih pozicija. Slovenija je daleko najuspješnija s 85 posto razvijenosti prosjeka EU-a mjereno stvarnom individualnom potrošnjom po stanovniku. To je povijesni maksimum i povratak konvergencije Slovenije nakon višegodišnjeg perioda stagnacije od 2009. do 2021.

Ni Hrvatska dugo vremena nije napredovala u sustizanju prosjeka EU-a. Godine 2008. došla je na 66 posto prosjeka EU-a i stagnirala oko njega sve do 2019. Nakon pandemijske 2020. kreće veliki ekonomski rast i Hrvatska ima jednu od najvećih stopa kumulativnog rasta BDP-a u EU-a, pa se 2024. nalazila na 78 posto prosjeka.

Crna Gora je bila podjednako uspješna kao Hrvatska, ali je imala slabiju početnu poziciju. Godine 2024. dosegla je 68 posto EU-a. Srbija je također imala dug period stagnacije, od 2012. do 2019. Konvergencije prema prosjeku EU-a nije bilo. Slično kao i kod Hrvatske, postpandemijski ekonomski oporavak bio je robustan i podigao je na 56 posto prosjeka EU-ove stvarne individualne potrošnje po stanovniku korigirane za razliku u cijenama.

Sjeverna Makedonija nije imala periode stagnacije kao Slovenija, Hrvatska i Srbija, ali je približavanje EU-u jako sporo. Godine 2024. bila je na 49 posto prosjeka EU-a, samo pet postotnih bodova više nego 2014. i osam postotnih bodova više nego 2008. Tim će joj tempom trebati minimalno šest desetljeća samo da bude približno jednako udaljena od prosjeka EU-a kao Hrvatska danas. Dakle krajem ovog stoljeća, ceteris paribus.

Zabrinjavajuća je i situacija u BiH. Praktički i ne ostvaruje napredak u dostizanju standarda EU-a. Konvergencija ne postoji ili je bar ledenjački spora. Tek 41 posto stvarne individualne potrošnje prosjeka EU-a u 2024. najgori je rezultat u regiji. Realno nije bilo nikakvog napretka cijelo desetljeće, tj. od 2014., a čak se gledajući od 2008. radi o samo dva postotna boda približavanja.

Institucionalno približavanje EU-u preduvjet je ekonomskog približavanja

Nije čudo da je Slovenija najviše konvergirala EU-u, a zatim Hrvatska. Osim što su od raspada Jugoslavije bile bliže prosjeku EU-a od svih ostalih država, također su jedine koje su prošle cijeli proces pristupnih pregovora i usklađivanja svojih institucija s EU-om. Prvo Slovenija 2004., a zatim Hrvatska 2013.

Od ostalih država je Crna Gora najviše odmakla u procesu pristupanja EU-u, otvorivši većinu i zatvorivši tri poglavlja u pristupnim pregovorima. Napredak je spor, posebno po pitanu pravosuđa, vladavine prava i korupcije, ali brojne reforme već su provedene.

Srbija je otvorila 22 od 35 pregovaračkih poglavlja, a zatvorila dva. Napredak je također usporen. Sjeverna Makedonija i BiH su daleko od početka procesa pristupanja EU-u i usklađivanja institucija s njegovom stečevinom. Doduše, Sjeverna Makedonija je 2022. počela pregovore o procesu pristupanja, a BiH 2024.

Nije čudo da se udaljenost od prosjeka EU-a po pitanju standarda slaže s procesom ulaska u EU. Slovenija je ušla prva i ima najbliži standard prosjeku EU-a, Hrvatska je ušla druga i približila se standardu EU-a, a udaljenost ostalih od prosjeka EU okvirno odgovara tome koliko su daleko odmakle u pregovorima.

Naime, konvergencija siromašnijih država bogatijima dokazano se događa, ali preduvjet za to je institucionalno približavanje. Taj proces ubrzavaju i fondovi EU-a, koji su izdašniji što je država manje razvijena. Prema izračunu Bloomberg Adrije na temelju javnih podataka, Hrvatska je 2023. primila 1.102 eura po stanovniku iz proračuna EU-a, a u njega uplatila 183 eura. To je jedan od razloga snažnog rasta BDP-a Hrvatske zadnjih godina.

Ulazak u EU ne treba biti cilj sam po sebi. Pravi cilj trebao bi biti primanje najboljih praksi, zakona i oblika uređenja institucija od EU-a, što ima pozitivan transformativni utjecaj na gospodarstvo. Za bržu konvergenciju EU-u, Srbija, BiH i Sjeverna Makedonija trebaju prihvatiti više institucionalnih reformi od EU-a.

Hrvatska se približava 80 posto prosjeka razvijenosti EU-a. Ekonomisti smatraju da je to prijelomna točka u kojoj država može ostati zarobljena ili je probiti i nastaviti napredovati. Za to će biti potrebne samostalne reforme koje neće biti nametnute iz Bruxellesa nego plod domaćih težnji, znanja i iskustva. Problema je puno, od neefikasnog državnog aparata, lošeg pravosuđa i zdravstva do loše industrijske strukture u kojoj je premali udio srednje i visokorazvijenih industrija koje ostvaruju veću dodanu vrijednost.

Život u Adrija regiji na razini standarda EU-a moguć je, ali nije garantiran. Konvergencija se ne događa sama od sebe, nego je treba omogućiti institucionalnim, društvenim i ekonomskim promjenama.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar