Je li bolje biti bogat u Europi ili u Americi?

Amerika ostaje najbolja zemlja na svijetu za obogatiti se. Neki to smatraju razlogom za slavlje, dok drugi u tome vide dokaz slomljenog kapitalističkog sustava. Kao ekonomisticu, manje me zanima rasprava o tome trebaju li milijarderi (ili bilijarderi) postojati, a više pitanje što je alternativa. Jedna od tih alternativa je Europa, gdje sustav jamči da najbogatiji nisu prebogati – te da je njihovo bogatstvo naslijeđeno, a ne zarađeno.

U Firenci najbogatije obitelji drže tu poziciju već šest stoljeća, uz gotovo nikakve promjene. To je ekstreman slučaj, ali u Europi nije neobično da najimućnije obitelji ostaju iste generacijama. U SAD-u su, nasuprot tome, najbogatiji uglavnom oni koji su sami stvorili svoje bogatstvo (self-made). Razlika je u politici koliko i u kulturi.

Godine 2007. dvoje je ekonomista analiziralo najbogatije obitelji u SAD-u i primijetilo da su šezdesetih godina 20. stoljeća žene činile polovicu najbogatijih 0,01 posto, dok su do kraja stoljeća činile manje od trećine. Objašnjenje je, nagađaju autori, u tome što je u najbogatijih 0,01 posto sve više muškaraca koji su sami stekli bogatstvo. Kada se bogatstvo temelji na nasljedstvu, muškarci i žene jednako su zastupljeni. No budući da žene (nažalost) rjeđe akumuliraju bogatstvo, njihov manji udjel sugerira da najbogatijim slojevima u Americi dominiraju poduzetnici koji su sami stvorili imetak – što potvrđuje i brzi pogled na tu listu.

Američki filantrop i bivši upravitelj hedge fonda John Arnold nedavno je napomenuo da pojedine europske zemlje zahtijevaju da se između 50 posto i 75 posto ostavštine prepusti nasljednicima. Znatno je manje bogatih Europljana nego Amerikanaca među potpisnicima inicijative Giving Pledge – obećanja da će darovati većinu svog bogatstva.

To je djelomično zato što u Europi dobročinstvo uglavnom dolazi od države, koja se financira porezima, a struktura tog poreznog sustava otežava akumulaciju bogatstva. Europa oporezuje dohodak i potrošnju po višim stopama. Regulacije poslovanja i financijskih tržišta također otežavaju pokretanje uspješnog posla.

Zagovornici iznimno bogatih (uključujući mene) tvrde da je za gospodarstvo važnije omogućiti uzlaznu mobilnost nego ograničavati ekstremno bogatstvo. A neke europske zemlje jesu egalitarnije.

U Danskoj se, primjerice, manje od 20 posto dohodovnih prednosti prenosi s roditelja na dijete – u usporedbi s 50 posto u SAD-u. Općenito gledano, u Danskoj postoji veća mobilnost bogatstva nego u SAD-u. No poveznice između bogatstva roditelja i djeteta i dalje su snažne na samom vrhu: biti bogat kao dijete ili mlada osoba, obično zbog nasljedstva, iznimno pouzdano predviđa da ćete biti bogati i u 45. godini.

Naravno, porezna politika jedne zemlje na mnogo načina odražava njezine vrijednosti. Što je poželjnije: veća sigurnost i bolji izgledi za ulazak u srednji sloj ako u njega niste rođeni, ili mogućnost da postanete basnoslovno bogati? Točnog odgovora nema. Sve se svodi na stavove prema riziku.

Nije da u Europi nema milijardera koji su sami stvorili svoje bogatstvo. No njezin sustav stavlja naglasak na sigurnost, visoke poreze na dohodak i regulativu koja osigurava veću predvidljivost, zaštitu radnika i državne beneficije. To jamči da više ljudi ne tone u dublje siromaštvo i ima priliku pridružiti se srednjoj klasi. Ali isto tako otežava bilo kome da postane milijarder (pa i milijunaš) ako se takav nije rodio. Američki je sustav znatno tolerantniji prema riziku – uključujući i onu pozitivnu stranu: mogućnost da se postane milijunaš (ili čak milijarder).

Na prvi pogled može se činiti da je europski model bolji. Nije li gospodarstvo koje nudi lakši pristup srednjoj klasi bolje od onog koje nagrađuje šaku milijardera?

No važno je imati na umu da pripadnici američke srednje klase (a u nekim slučajevima i niže srednje klase) često žive bolje od europske srednje klase. To je dijelom zato što je ono što je stvorilo bogatstvo milijardera – tehnološke ili poslovne inovacije koje vode do boljih usluga – ujedno poboljšalo kvalitetu života Amerikanaca sa srednjim primanjima. Da, mnogi pojedinci postaju bogati, ali s njima se obogaćuje i društvo u cjelini.