Puno sreće Kanadi i Europskoj uniji. Trebat će im

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen iznijela je naizgled neobičnu mogućnost: možda bi Kanada, udaljena gotovo šest tisuća kilometara od Bruxellesa, mogla postati "pridružena članica" Europske unije. Čini se da je premijer Mark Carney otvoren za tu ideju.

Što bi to točno moglo značiti daleko je od jasnog. Još je nesigurnije bi li Kanada ili vlade država članica EU-a uistinu željele takav aranžman nakon što razrade detalje. Ipak, trud oko izgradnje bližeg odnosa valja pohvaliti. Uz malo sreće, to bi mogao biti i koristan model koji bi EU mogao primijeniti na Ujedinjeno Kraljevstvo i druge partnere.

Zaokret Washingtona prema carinama i neprikosnovenim zahtjevima kao oružju ekonomskog ratovanja pogodio je Kanadu s posebnom žestinom. SAD i njegov sjeverni susjed izgradili su usko integriran trgovački sustav. Njegovo razmontiranje šteti objema zemljama – no šok za kanadsko, znatno manje i specijaliziranije gospodarstvo, osobito je težak.

Kao odgovor na to, Carney je s pravom naglasio potrebu za uspostavljanjem bližih veza s drugim zemljama. Sporazum s Europskom unijom nudi obostranu korist i nove prilike. Kao pregovaračka taktika, on ujedno šalje poruku Washingtonu da Kanada ima alternative – i uvjerava gnjevne kanadske građane da se njihova vlada ne namjerava samo tako predati.

Nažalost, EU nema spreman predložak za "pridruženo članstvo". Dosad bi ga, doduše, trebala imati kako bi zamijenila brojne složene paktove sa susjedima koje nerado prima u puno članstvo ili koji odbijaju duboku političku integraciju kakvu Unija očekuje. Na različite načine, Norveška, Island (čiji su birači nedavno zaustavili pregovore o punom članstvu), Lihtenštajn, Švicarska, Ukrajina, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo i drugi spadaju u tu kategoriju.

U jednom smislu, moglo bi se reći da su Norveška, Island i Lihtenštajn već pridruženi članovi jer su, kao dio Europskog gospodarskog prostora, prisutni na jedinstvenom tržištu EU-a. Međutim, od njih se također zahtijeva da budu "prihvatitelji pravila" – bez prava glasa o navedenim pravilima ili općenito o donošenju odluka unutar EU-a. Teško je zamisliti da bi kanadska vlada, a još manje njezini građani, prihvatili takav tretman. S druge strane, ako bi pridruženo članstvo Kanadi omogućilo stvaran utjecaj na pravila Unije, Norveška i ostali sigurno bi zahtijevali ništa manje od toga.

Dogovor koji bi na takav način pravednije uravnotežio prava i obveze doista bi bio dobar ishod – i onaj koji bi se vrlo lako mogao svidjeti Ujedinjenom Kraljevstvu i drugima. No za EU bi to bio radikalan zaokret koji bi vjerojatno zahtijevao novi krovni ugovor i jednoglasnu suglasnost svih trenutačnih članica. Također, nemali broj tih članica možda bi više volio takav model pridruženog članstva od sporazuma koji već imaju. Izgledi za to prizvat će sjećanje na Brexit i uzbuniti zagovornike "sve čvršće povezane unije". Stoga su šanse za bilo kakav takav dogovor, koliko god bio poželjan, vrlo male.

Umjesto toga, vjerojatniji je scenarij nalik aranžmanima koje blok ima sa Švicarskom: iznimno složen, stalno promjenjiv splet zasebnih sporazuma za koji dužnosnici EU-a često govore da ga ne bi trebalo preslikavati. U tom slučaju, Kanadi bi bilo bolje da ublaži svoje ambicije i pripremi se za godine (ili desetljeća) pregovora.

A kad smo kod godina, Ottawa bi trebala imati na umu još jednu stvar. Trenutačna privrženost Bijele kuće carinama i prijezir prema saveznicima, nadajmo se, privremeni su, dok će logika čvrste ekonomske integracije između dviju zemalja dugoročno ostati uvjerljiva. Novi trgovački sporazum s EU-om može poslužiti interesima Kanade – sve dok ne zakomplicira ili, što je najgore od svega, onemogući obnovu partnerstva s SAD-om kada se Washington konačno urazumi.