Zabrana izvoza dizela je loša ideja. Trumpu ipak očajnički treba

Sjedinjenim Američkim Državama ne nedostaje dizela, ali izgledi republikanaca na međuizborima čine se sve slabijima. Stoga zabrana izvoza dizela, koliko god bila loša ideja, sada izgleda sve vjerojatnijom.

Prošlog sam mjeseca sugerirao da bi, unatoč dubokoj povezanosti između naftnih divova i predsjednika Donalda Trumpa, njegov pad potpore usred visokih cijena energenata mogao dovesti do toga da se okrene protiv te industrije. Razni republikanski političari i dužnosnici signalizirali su otvorenost ili izravnu potporu zabrani izvoza, od kojih su najnoviji senatori John Thune i Chuck Grassley. Predsjednik je u utorak dodao svoj prepoznatljiv glas: "Nemojmo izvoziti dizel."

Trump, naravno, svašta govori, ali pravi pokazatelj bila je poruka koju je iste večeri poslao Američki institut za naftu (API), inače pouzdani saveznik ove administracije, protiveći se toj ideji. U Houstonu su se upalili alarmi.

Ideja je dobila na zamahu jer su cijene dizela u ponedjeljak dosegnule rekordnih gotovo 6,53 dolara po galonu. To je loše za poljoprivrednike (otuda Grassleyjeve reakcije), vlasnike kuća koji koriste loživo ulje i opću inflaciju. Za to se opravdano može okriviti i Trumpov ključni projekt u 2026. godini – rat s Iranom – iako i rat u Ukrajini igra glavnu ulogu. Budući da se Republikanskoj stranci u studenom smiješi potencijalni poraz, a Trumpov vlastiti rejting u anketama tone na dno, traži se brzo rješenje.

Američke rafinerije proizvode oko 5,2 milijuna barela destiliranog goriva (uglavnom dizela) dnevno. Domaća potražnja iznosi oko 3,5 do 4,0 milijuna barela dnevno. Otprilike još 1,5 milijun barela dnevno se izvozi, uz variranja gore-dolje. Dakle, nestašice nema. Dizel je skup jer je roba kojom se trguje na globalnom tržištu, a većini ostatka svijeta ga nedostaje, što podiže cijenu dostupnih barela, uključujući i američke.

Zabrana izvoza ili, alternativno, sustav kvota koji ograničava izvoz ispod određene razine, ima za cilj prekinuti tu poveznicu. Zatočeni bareli dizela više ne bi tekli u inozemstvo, već u američke spremnike. Cijena dizela unutar iznenada preplavljenog SAD-a bi pala, vjerojatno značajno, iako neravnomjerno zbog logističkih ograničenja između rafinerija na Meksičkom zaljevu i tržišta na Istočnoj i Zapadnoj obali. Trump bi dobio svoju pobjedu.

Međutim, ništa nije besplatno, a posljedice zabrane bile bi štetne i dugotrajne.

Vijest za javnost: Rafinerije nafte su komercijalni subjekti koji vole zarađivati novac. Ako marže na dizel propadnu, rafinerije će pronaći načine da ga proizvode manje. Jedan od načina je promjena ulaznih količina različitih vrsta sirove nafte i omjera goriva koja iz njih izlaze: više benzina i zrakoplovnog goriva umjesto dizela, na primjer. Ili bi jednostavno mogle smanjiti cjelokupnu proizvodnju. Nakon što su ovog ljeta radile iznimno naporno loveći te marže, zabrana bi mogla najaviti val obustava rada zbog održavanja. Trump bi, u teoriji, mogao iskoristiti izvanredne ovlasti kako bi prisilio rafinerije na rad, ali uz rizik još dubljeg narušavanja odnosa s industrijom.

Tako bi nakon početnog vala pada cijena dizela jednim potezom pera, proizvodnja dizela počela padati kako bi se ponovno uspostavila ravnoteža i podržale te cijene, kao što je to uobičajeno sa svakom robom kojom se trguje.

Aktivirale bi se i druge sile. Zabrana bi stvorila tržište na dvije razine s niskim cijenama unutar SAD-a, ali podivljalim cijenama drugdje, sada kada ključni američki bareli više nisu dostupni. (Čak i dok bi američke rafinerije bilježile pad dobiti, europske i azijske imale bi dodatne neočekivane dobitke kako marže budu rasle.) To bi se vratilo SAD-u u obliku više uvezene inflacije, jer je dizel gorivo gospodarstva, te potencijalne recesije na izvoznim tržištima koja pokleknu pod još višim troškovima energije.

Još veći udarac bio bi reputacijski i diplomatski.

Trumpova administracija govorila je o širenju američkih rafinerijskih kapaciteta; to je uvijek bio velik izazov, a bio bi još teži ako bi rafinerije smatrale da bi novo postrojenje moglo biti uhvaćeno u nekoj budućoj intervenciji na izvoznom tržištu.

Saveznici, kojima jedva da treba daljnji dokaz o novopronađenoj nepouzdanosti Amerike, svejedno bi dobili još jedan. Oni i druge zemlje imali bi još više razloga usred trenutnih previranja na tržištu nafte da se odmaknu od ovisnosti o sada upitnom američkom izvozu i fosilnim gorivima općenito. Posljedice za dizel proširile bi se i na rastući američki sektor ukapljenog prirodnog plina (LNG), kojem je potrebno da druge zemlje vjeruju u njegovu pouzdanost kako bi potpisale višedesetljetne ugovore o opskrbi.

Bilo bi ironično da se "energetska dominacija", Trumpova mantra izgrađena oko utjecaja koji pruža rastući izvoz američke nafte i plina, degenerira u oblik energetske oportunosti koja blokira taj isti izvoz. No suočen s dilemom dobivanja kratkoročnog rješenja za svoje uvelike samonametnute probleme, ali uz cijenu dugotrajne štete za američku proizvodnju energije i sigurnost, što mislite što bi Trump odabrao?