Procvat europskog dioničkog tržišta skriva mračniju istinu

Europska dionička tržišta bilježe snažan rast. No to ne znači da isto vrijedi i za Europu. Tradicionalno, ulaganje u europske dionice zapravo je ulaganje u gospodarski rast bilo gdje drugdje u svijetu. Kompanije koje čine indeks Stoxx Europe 600 – koji je ove godine porastao za oko 12 posto – ostvaruju gotovo polovicu svojih prihoda izvan kontinenta, prema podacima vlasnika indeksa. S druge strane, američki S&P 500 izvana ostvaruje manje od 30 posto prihoda.

To je djelomično dobra vijest. Europska unija dom je svjetski vodećih kompanija u sektorima luksuza, farmaceutike i inženjerstva koje proizvode robu cijenjenu posvuda. Loša strana je ta što stanje na europskom dioničkom tržištu nikada nije bilo dobar pokazatelj zdravlja njezina gospodarstva, a osobito ne mjerilo lokalne potražnje za robom i uslugama.

Američkim dioničkim tržištem trenutno dominira šačica tehnoloških kompanija, dok Europa ima uzdanice "stare ekonomije" s velikom imovinom i niskom stopom zastarijevanja. Zbog toga trenuci uzbuđenja ili potištenosti oko umjetne inteligencije čine jedno ili drugo tržište privremeno atraktivnijim.

Međutim, upravo ta dinamika pokazuje da je razlika između SAD-a i Europe daleko dublja od same sektorske strukture njihovih tržišta. Odluke ulagača o europskim dionicama obično su uvjetovane onim što se događa drugdje, a ne time što se nešto promijenilo na samom kontinentu. Na primjer, inženjerske kompanije koje osiguravaju osnovnu opremu za podatkovne centre, poput francuskog Schneider Electric SE-a, profitiraju od manije za umjetnom inteligencijom. No potražnju za tom opremom pokreću SAD i Azija.

U proteklim desetljećima, globalni uspjeh europskog korporativnog sektora prikrivao je klizanje bloka prema domaćoj stagnaciji. Poslovni čelnici i njihovi dioničari bili su sasvim zadovoljni, što je političarima na kontinentu omogućilo da iz izbora u izbore izbjegavaju teške odluke o tome kako potaknuti lokalnu potražnju. Stopa rasta EU-a, koja je u proteklih godinu dana bila blizu jedan posto, točniji je pokazatelj od indeksa Stoxx Europe 600.

Naravno, čini se da pritisak za provedbu reformi hvata zamah, ali to se prikazuje u kontekstu suvereniteta i industrijske konkurentnosti, a ne jednostavnog nacionalnog blagostanja kao što bi to bio slučaj u Americi. Ta novootkrivena želja za promjenama materijalizirala se samo zato što su gospodarske i vojne prijetnje iz Kine i Rusije postale nemoguće za ignorirati. Europski čelnici i dalje nisu odgovorili na ključno pitanje: Što će, točno, pokrenuti njihova gospodarstva? Dosadašnji zadani odgovor bio je: "Rast bilo gdje drugdje." No što ako to prestane funkcionirati?

Pogledajte samo kako u Kini nestaje naklonost prema njemačkim automobilima. U nekom trenutku uskoro, europske kompanije možda više neće moći prodavati torbice u Šangaju, lijekove za mršavljenje u meki zvanoj Ohio ili turbine na tržištima u razvoju – bilo zbog staromodnog protekcionizma ili zato što će drugi početi raditi te stvari jednako dobro. Kada se to dogodi, čelnici kontinenta neće imati drugog izbora nego smisliti kako pokrenuti vlastiti dinamizam umjesto uvoza rasta.

Ulagači su ih u tome pretekli. Otkako je predsjednik Donald Trump u travnju 2025. najavio svoj prvi val carina, europske dionice usmjerene na domaće tržište znatno su nadmašile one usmjerene na globalno tržište. Razlika između njih ove se godine kretala između 10 i sedam postotnih bodova.

Da, dolar je slabiji, što kažnjava europske izvoznike. No veći je motiv pesimizam ulagača: zabrinuti su da bi Trumpov zaokret u geopolitici mogao odsjeći globalne kompanije iz EU-a od zemalja u kojima trenutno ostvaruju toliku zaradu.

Dakako, postoji i nekoliko zraka optimizma. Možda će veća potrošnja na infrastrukturu i obranu podići domaću potražnju. Težnja kontinenta za strateškom autonomijom trebala bi ojačati interne lanace opskrbe. Osim toga, suzdržaniji kapitalizam Europe i poštivanje pravila (i zakona) izgledaju privlačnije u Trumpovoj eri.

U svakom slučaju, donositelji odluka u Europi više ne mogu izbjegavati problem. Njihov kontinent stari, nedostaje mu samopouzdanja i previše je reguliran. Sljedeći veliki poticaj rastu morat će doći iz domaće potražnje.

Jednostavno otvaranje državnih blagajni više nije opcija. Kako je istaknula Europska središnja banka (ECB), samo Njemačka ima dovoljno novca za trošenje, a trenutni planovi potrošnje u europodručju jedva da će pridonijeti rastu. Analitičari ECB-a tmurno upozoravaju na nastavak gubitka udjela tvrtki s jedinstvenog tržišta na globalnoj razini.

Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata Europa je rasla kroz obnovu. Potom je to činila izvozom, i naposljetku zaduživanjem. U njezinim rukama preostao je samo jedan adut: 450 milijuna ljudi koje još uvijek ima unutar svojih granica. Ako cjelogodišnji oporavak dionica usmjerenih na domaće tržište potraje, EU mora pomoći svojim građanima da postanu raspoloženiji kupci, odvažniji poduzetnici i patriotistički nastrojeni ulagači. Učine li to kako treba, za desetljeće će upravo europski potrošači gurati njezine korporacije – i cijeli kontinent – prema naprijed.