David McWilliams: Odrekli ste se monetarne politike, a fiskalna nema snage za borbu protiv inflacije

Bivši irski središnji bankar David McWilliams ovih je dana u Hrvatskoj, na promociji svoje globalno uspješne knjige "Novac: Priča o čovječanstvu" u kojoj na zanimljiv način bistri povijest i sadašnjost ljudskog odnosa s novcem koji već par tisuća godina formira temelje ne samo globalne ekonomije, već i ljudske civilizacije u cjelini.

McWilliams je zanimljiv sugovornik, otvoren i direktan. Odmah nas je pozdravio po domaći, s dosta dobri naglaskom pa pojasnio kako već više od dvadeset godina ljetuje na Zlarinu gdje ima i kuću. U razgovoru ne preže od prostota, što naših, što engleskih pa smo odmah u startu lijepo kliknuli. 

"Naš Irac" kako ga zovu susjedi na Zlarinu, dobro je upoznat s uvijek aktualnim temama u Hrvatskoj – nogometom i ekonomijom. Zna puno toga o inflaciji kod nas, mentalitetu naših ljudi koji je dosta sličan Irskom, kao i monetarnim i fiskalnim izazovima s kojima se kao država borimo.

Njegov pristup temi novca je interdisciplinaran i općenito ga ljuti jednodimenzionalnost stručnjaka, naročito ekonomista, koji na događaje gledaju kroz usku prizmu svoje struke. Ističe da je novac društveni konstrukt, a ekonomija više nalik biologiji nego egzaktnim znanostima poput matematike, s kojom se često želi uspoređivati.

Problem hrvatske inflacije

Kako nam je par minuta prije razgovora stigla vijest da je godišnja stopa inflacije u Hrvatskoj opet porasla, odmah smo se dotaknuli te teme.

"Sjećam se da sam još prije mnogo godina mislio da bi ulazak u euro bio vrlo velika pogreška za Hrvatsku, a naknadno se to pokazalo točnim", kaže nam McWilliams pa tumači razloge.

"Jedna od najdramatičnijih stvari koju možete učiniti jest odreći se vlastitog novca, vlastite valute. Kada zemlja poput Hrvatske uđe u monetarnu uniju s jakim gospodarstvom poput Njemačke, čija je produktivnost nemjerljivo viša, mogu se dogoditi samo dvije stvari: ili vaša industrijska proizvodnja propada jer se ne možete natjecati, ili vam plaće rastu iznad razine produktivnosti. Upravo se to dogodilo Hrvatskoj."

Licencirane fotografije

Dok je postojala kuna, objašnjava, uvijek je postojala mogućnost devalvacije kako bi se održala konkurentnost u odnosu na jače valute. Ulaskom u eurozonu, Hrvatska je izgubila taj mehanizam.

"Plaće su porasle u valuti koju ne tiskate, stoga je utjecaj na lokalnu inflaciju puno, puno veći", ističe. Mi ga podsjećamo da je kuna praktički oduvijek bila vezana uz marku i euro pa ni prije nismo koristili monetarne poluge koje smo imali, a on naglašava kako jest čudno da smo prije imali stabilniju i nižu stopu inflacije nego danas s eurom jer bi se teoretski očekivalo suprotno.

Dio razloga zajednički pronalazimo u oportunističkom ponašanju trgovaca koji su cijene zaokruživali prema gore, a on tvrdi da je tu prisutan i ugrađeni sistemski rast cijena prema standardu najjačih država u monetarnoj uniji. Naglašava da će trebati vremena da se stvari smire.

U međuvremenu, zbog toga što smo se odrekli vlastite monetarne politike, cjelokupni teret prilagodbe prebačen je na fiskalnu – odnosno na državnu potrošnju i poreze. Tu bi trebali kompenzirati, ali kod nas se radi upravo suprotno i dolijeva se ulje na vatru dizanjem plaća javnom sektoru kako bi se kupovali glasovi.

"Uvjet za smanjenje inflacije u Hrvatskoj jest da država manje troši", govori nam McWilliams, dodajući kako je politički iznimno teško provesti potrebne fiskalne mjere u zemlji s demografskim profilom Hrvatske, koju karakterizira velik udio starijeg stanovništva i masovno iseljavanje mladih i obrazovanih.

Upravo te mlade i obrazovane danas susreće u pubovima u Dublinu i divi se kako s njima uz pivo može popričati o svemu.

"Iza šanka u Dublinu danas ćete čuti samo Hrvate. To su diplomirani, obrazovani ljudi koji tečno govore engleski. S hrvatskim barmenom u Irskoj možete razgovarati o Dostojevskom i ruskoj književnosti. Za nas Irce to je nevjerojatno."

Irska također ima vrlo veliku dijasporu, ali tu ne staju sličnosti između naše dvije zemlje.

Irske paralele i "debalkanizacija" elite

McWilliams povlači brojne paralele između Hrvatske i svoje domovine. "Obje su donekle periferne zemlje, s izraženo katoličkim stanovništvom i ne baš sjajnim ekonomskim nasljeđem te velikom emigracijom i dijasporom. Čak smo i mi imali smo i mi svoju verziju 'građanskog' rata, kao i vi", ističe.

Apostrofira i jednu zanimljivost vezanu uz psihologiju političkih elita. "Primijetio sam da je hrvatska elita, posebno ova u Zagrebu, opsjednuta 'debalkanizacijom' zemlje. Oni se pretvaraju da su Švicarci ili Austrijanci", kaže McWilliams.

Tu opet povlači usporedbu s Irskom koja je gorljivo prigrlila europejstvo primarno iz animoziteta prema Britancima. "Dok god su oni bili antieuropski, mi smo bili proeuropski. To je ista psihologija. Elita u Zagrebu osjeća da mora 'debalkanizirati' hrvatski um, a to postižete tako da postanete najbolji učenik u europskom razredu. I mi smo to radili. Na kraju upali, ali putem napravite mnogo pogrešaka."

Nizozemska bolest europskih fondova

Vjerojatno nema većeg europejca od našeg premijera Andreja Plenkovića, a bogami ni većeg korisnika europskih fondova, relativno gledano, od Hrvatske države.

Jedan od ključnih problema koje McWilliams identificira jest način na koji se koriste sredstva iz Europske unije (EU). Novac iz EU fondova, tvrdi, ne dolazi do prosječnog građanina, već se slijeva u državnu blagajnu, gdje ga elita dijeli "kako smatra prikladnim".

"Taj novac djeluje poput pronalaska nafte", objašnjava. "U ekonomiji postoji fenomen zvan 'nizozemska bolest'. Kad su Nizozemci 1960-ih pronašli plin, mislili su da će se sve promijeniti nabolje. No, dogodilo se suprotno: realni tečaj im je porastao, drugi sektori gospodarstva su se smanjili, a političke stranke su počele gledati na plinski sektor kao na sveti gral iz kojeg treba izvući što više novca."

Sličan proces, smatra, događa se i u Hrvatskoj, gdje EU fondovi potiču klijentelizam, a ne razvoj produktivnih dijelova gospodarstva.

Licencirane fotografije

Posebno je oštar prema strukturi hrvatskog bogatstva koja se temelji na rentijerstvu i prodaji djedovine. Naziva to varijacijom spomenute "nizozemske bolesti".

"U Dalmaciji postoji stalni poticaj da se u dva mjeseca sezone otme sav novac koji se može oteti. Strategija bogatstva lokalnih ljudi je prodati malo zemlje s vremena na vrijeme kako bi kapnulo par stotina tisuća eura. Problem je što ta zemlja, izvan poljoprivrede, nema nikakav produktivni kapacitet. To ekonomski izdubljuje cijelu regiju, dok standard života prividno izgleda održiv."

Katolički odnos prema novcu

McWilliams u svojoj knjizi, ali i u razgovoru, provlači tezu o katoličkom odnosu prema novcu kao nečem "prljavom", što je u Hrvatskoj dodatno pojačano desetljećima socijalizma.

"Ja sam išao u katoličku školu i tamo su nas učili da je novac korijen svakog zla, ali ja se ne slažem s tim. Kroz povijest, ako sam želio nešto što ti imaš, morao sam te ubiti ili ti tu stvar oteti nasilno. Novac je doveo do toga da možemo trgovati, da mogu to što želim od tebe kupiti. Dakle, novac je kroz povijest bio alternativa ratu", naglašava.

Zato novac smatra temeljnom društvenom tehnologijom. "To je jedini globalni konsenzus u našim glavama. Ne postoji fizički, potpuno je izmišljen, ali svi vjerujemo u njega jer znamo da mora postojati."

Vraćamo se na genezu kršćanstva koju u svojoj knjizi gleda kroz prizmu razvoja ondašnjeg društva. Ističe kako se kršćanstvo zapravo pojavilo kao filozofija za gubitnike u monetarnom sustavu Rimskog Carstva.

Do tada je sirotinja bila siromašna jer je tako odredio bog ili kralj. Međutim pojavom novca neki ljudi su ovladali vještinama koje su dovele do bogaćenja i shodno tome do rasta društvenog statusa i moći. Tada sirotinja više nije mogla kriviti višu silu, već je morala sagledati aspekt vlastite odgovornosti za svoje financijske neuspjehe, a upravo tu kao utjeha stupa kršćanstvo sa svojom filozofijom.

Prije će deva kroz ušicu igle nego bogataš u raj – takav narativ je ljudima olakšao da se nose s osobnim problemima i doveo do popularizacije kršćanstva globalno.  

"Zato je Isus bio radikalan – poručio je da ćemo slijediti njega, čovjeka koji nema ništa, umjesto kao do tada, one koji imaju sve."

Licencirane fotografije

Naravno, kršćanska teorija je jedno, a katolička crkva kao jedna od najbogatijih institucija svijeta je ipak nešto drugo. Tu dualnost McWilliams primjećuje i u kod Hrvata i naglašava kako asketski ideali brzo nestaju kad ljeti kad sjedne u restoran s lokalnim prijateljima.

"Vidio sam to puno puta: postoji cijena za turiste i postoji druga cijena za Dalmatince. To je taj lokalni popust, tiho razumijevanje koje pokazuje da niste baš toliko naivni kad je novac u pitanju."

Amerika kao novo Rimsko Carstvo

Ostajemo u povijesnim temama jer se dobar dio njegove knjige bavi upravo time, a možda i najvažnije historijsko poglavlje zapadne civilizacije odnosi se na Rimsko Carstvo. McWilliams primjećuje kako se pad velikog imperija poklapa s propasti njihovog novca. Politički i monetarni problemi doveli su do inflacije pa u konačnici i raspada velikog carstva.

Tu zajednički povlačimo paralele s današnjom situacijom i polaganoj destrukciji Amerike koja samu sebe sabotira iznutra.

"Nema sumnje da je Amerika izgubila moralni autoritet koji je nekada imala i da traći svoj politički kapital. Kada gledam danas, oni ne mogu pobijediti Iran. Da mene pitate, ja bih svoj novac stavio na Irance, ipak su oni i među prvima koji su porazili Rimljane, baš Perzijanci. Oni su tamo jako dugo i neće nigdje otići."

Polagano potonuće SAD-a podudara se s još jednom činjenicom koju McWilliams spominje u svojoj knjizi, a to su ekonomski superciklusi koji se mijenjaju svakih 30-40 godina. Smatra da smo upravo na kraju jednog takvog, odnosno početku drugog.

Prethodni superciklus obilježio je pad Berlinskog zida, kraj hladnog rata, procvat globalnog kapitalizma uz slobodno kretanje kapitala i ljudi, globalizacija općenito. Međutim sada se situacija mijenja, nema više Pax Americane, sve više zemalja se okreće nacionalizmu, carinama, smanjenju imigracije, a tu su i velike tehnološke promjene koje nas guraju u nepoznato. Gdje to sve vodi vrlo je teško prognozirati.

Ekonomija kao kvaziznanost

Mnogi ekonomisti pokušavaju dati svoja predviđanja, ali  McWilliams drži da je to prevelik zalogaj za njih. Dosta je kritičan prema današnjoj ekonomskoj znanosti koja to zapravo i nije. Uspoređuje je s modom koja prati što je u trendu i tome se povinuje.

Ističe kako su u doba velikih fizičara i matematičara poput Alberta Einsteina ekonomisti postali ljubomorni na njihov status globalnih celebrityja pa su i oni htjeli dio reflektora skrenuti na sebi. To je rezultiralo guranjem matematičkih modela u ekonomiju kojima se potpuno zapostavljala ona najvažnija, ljudska komponenta.

"Zanimljivo je kako ekonomisti uvijek pričaju kao da sve znaju o novcu, ali rijetko ćete sresti bogatog ekonomista. Oni su kao vodoinstalateri koji znaju kako funkcioniraju cijevi, ali nemaju pojma zašto nam voda uopće treba u kućama, odnosno u životu. Predajem na Trinity koledžu u Dublinu i uvijek kad na prvom satu pitam studente što su naučili o ekonomiji u srednjoj kažu – ekonomija se temelji na tome da su ljudi racionalni", tu se udara rukom po čelu i dodaje kako u ekonomiji nema "tvrdih" zakona kao u prirodnim znanostima. Postoje zakonitosti ponude i potražnje koje donekle djeluju, ali sve ostalo je vrlo upitno.

Pitamo ga za kriptovalute i tu jasno i glasno odgovara da ih smatra običnom prevarom, no vjeruje u uspjeh digitalnog novca, poput digitalnog eura. Ismijava tehnološke magnate koji grade doomsday bunkere po svijetu i ističe kako novac samo katalizira karakter čovjeka.

"Onaj tko je bio škrt i pokvaren, bit je još gori s novcem i moći koju on donosi. S druge strane, imate velikodušnih ljudi kojima novac daje ekstra mogućnost da čine dobro."

Za kraj naglašava kako Europljani imaju kulturu života koja ne stavlja novac na prvo mjesto, kao cilj postojanja.

"Svi mi Europljani, bilo da smo Hrvati, Irci, Talijani… imamo tu ideju da život treba živjeti i uživati, da gomilanje novca nije sveti gral, već gomilanje prijatelja, zanimljivih razgovora i lijepih trenutaka", zaključuje McWilliams čiju knjigu na hrvatskom od danas možete pronaći na policama domaćih knjižara.