Dionice protiv obveznica - zašto matematika pobjeđuje nagađanja

Dok dionice potiču maštu ulagača teorijski neograničenim potencijalom za zaradu, obveznice osvajaju svojom matematičkom predvidljivošću. U vremenima tržišne neizvjesnosti i visokih valuacija dionica, vječna rasprava o tome koja je imovinska klasa bolji izbor ponovno dolazi u fokus. Ali Masarwah, direktor konzultantske tvrtke envestor, objašnjava zašto je ugrađeni mehanizam oporavka obveznica često privlačniji od nade u oporavak cijena dionica.

Vudu naspram matematike

Dionice se često smatraju zlatnim standardom ulaganja, nudeći udio u produktivnom kapitalu i zaštitu od inflacije. Međutim, ta priča zanemaruje činjenicu da ulagači tijekom tržišnih korekcija mogu dugo čekati na oporavak. Mnogi se tješe izrekom "vratit će se", no za to ne postoji nikakva garancija.

"Na tržištu dionica ne postoji obveza ispravljanja gubitaka", ističe Masarwah. Ekstremni primjer je japansko tržište: tko je uložio u indeks Nikkei 225 na njegovom vrhuncu 1990. godine, morao je čekati 34 godine da se vrati na početnu razinu. Pritom treba napomenuti da se to odnosi na indeks, a ne na brojne pojedinačne dionice koje su u međuvremenu nestale.

Obveznice funkcioniraju drugačije. Tipična obveznica izdaje se po fiksnoj cijeni, obično 100 posto nominalne vrijednosti, i po dospijeću se otplaćuje po točno toj cijeni. Iako njena tržišna cijena tijekom vremena može varirati zbog promjena kamatnih stopa i premija na rizik, isplata po dospijeću je ugovorno fiksirana.

Magija "povratka na nominalu"

Ako cijena dionice ili obveznice padne sa 100 na 80, objema je potreban rast od 25 posto za povratak na početnu vrijednost. Razlika je ključna: kod dionice je neizvjesno hoće li se i kada cijena vratiti na 100. Kod obveznice je, međutim, taj skok unaprijed programiran.

Sve dok izdavatelj ne bankrotira, na snagu stupa takozvani pull-to-par efekt: kako se bliži datum dospijeća, cijena obveznice se "privlači" prema svojoj nominalnoj vrijednosti od 100. To je, kako navodi Masarwah u svojoj analizi, razlika između vudua i matematike.

Dok cijene dionica ovise o sentimentu i špekulacijama, gornja granica povrata kod obveznice je jasna: prinos do dospijeća. Primjerice, tko danas kupi korporativnu obveznicu s kuponom od pet posto po cijeni od 80, a koja za pet godina dospijeva po cijeni 100, može točno izračunati godišnji povrat. On iznosi solidnih 10,5 posto godišnje. To je manje spektakularno od nade u deseterostruki povrat na dionici, ali mnogim ulagačima pruža sigurnost u neizvjesnim vremenima.

 

Rizici se ne smiju zanemariti

Ipak, treba biti oprezan, pogotovo s visokoprinosnim (high-yield) obveznicama. Ključan faktor postaje kreditna sposobnost izdavatelja. Povijesna stopa bankrota za relativno kvalitetne europske korporativne obveznice s rejtingom "BB" iznosi oko jedan posto godišnje, što je prihvatljivo.

Međutim, za obveznice s rejtingom "B" ta stopa raste i do pet posto, dok za one s najnižim "CCC" rejtingom u prosjeku doseže čak 20 posto. Zbog toga se većina specijaliziranih fondova i ETF-ova fokusira primarno na obveznice s "BB" rejtingom.

Dionice i obveznice ne isključuju jedna drugu. Dionice ostaju ključna komponenta rasta bez koje je dugoročna akumulacija bogatstva gotovo nemoguća. No nisu univerzalno rješenje. Obveznice postaju posebno atraktivne u razdobljima visokih valuacija dionica, kao što je to slučaj početkom 2026. godine, ili za ulagače koji se približavaju mirovini i prelaze u fazu isplate.

U takvim okolnostima, kombinacija ograničenog, ali predvidljivog prinosa i redovitih isplata postaje iznimno privlačna. Trenutačno globalno okruženje, obilježeno geopolitičkim napetostima i neizvjesnim potezima središnjih banaka, dodatno naglašava važnost obveznica za stabilnost portfelja.