Gubitnici Polymarketa otkrivaju prastaru istinu

Izvještavanje o prognostičkoj platformi Polymarket u posljednje se vrijeme svelo na jedan jedini statistički podatak, koji se iznosi s težinom presude: većina korisnika gubi novac. Najboljih jedan posto računa odnosi otprilike tri četvrtine zarade, dok je većina trgovaca od 2022. godine u minusu.

Ove su brojke točne – i beznačajne. One opisuju opću karakteristiku platformi za trgovanje izvedenicama i tržišta klađenja za male ulagače. Oko 1,3 posto igrača u dnevnim fantasy sportovima odnijelo je 91 posto profita 2015. godine. Od brazilskih malih trgovaca ročnicama (futuresima) koji su ustrajali dulje od 300 dana, 97 posto njih izgubilo je novac. Mali trgovci dioničkim opcijama gube od pet do devet posto po transakciji u razdoblju objave poslovnih rezultata kompanija. Analiza Washington Posta zaključila je da korisnici Polymarketa gube otprilike istom stopom kao i britanski online kladioničari.

Svako tržište ročnica bilo je napadano odmah po svom osnutku od strane ljudi koji su pretpostavljali da je kockanje zlo, da su pobjednici varalice, a gubitnici naivci. Čikaška burza (Chicago Board of Trade) provela je svoje prvo polustoljeće braneći ročnice za žitarice od državnih zakona i saveznih prijedloga koji su ih tretirali kao ilegalno kockanje. Tržište opcija na žitarice bilo je praktički zabranjeno desetljećima nakon Zakona o robnim burzama iz 1936. godine, pod teorijom da špekulanti pljačkaju poljoprivrednike. Uvođenje ročnica na dioničke indekse 1980-ih godina potaknulo je uvodnike koji se nimalo ne razlikuju od onoga što se danas piše o Polymarketu.

Kritičari su u svakom pojedinom slučaju brojali gubitnike, proglašavali tu praksu antisocijalnom, da bi na kraju njihovi stavovi bili odbačeni kada se pokazalo da predmetna tržišta čine nešto korisno – objedinjuju raspršene informacije u javni cjenovni signal koji drugi ljudi mogu besplatno koristiti.

Ekonomist Fischer Black objasnio je to u svom predsjedničkom obraćanju Američkom udruženju za financije (AFA) 1986. godine. Tržištima su potrebni sudionici koji trguju na temelju onoga što smatraju informacijom, iako to ona nije, jer dvoje ljudi s potpuno istim informacijama nema razloga za sklapanje transakcije. Ti trgovci na temelju "šuma" (noise traders) omogućuju postojanje tržišta i formiranje cijene.

Trgovci koji se oslanjaju na stvarne informacije profitiraju na njima, ali ne toliko sigurno da bi trgovci na temelju šuma nestali, jer uvijek postoji svježa zaliha ljudi koji vjeruju vlastitim prognozama. Ta je ravnoteža neugodna za gledanje ako polazite od pretpostavke da bi svi trebali pobijediti, a sasvim uobičajena ako polazite od pretpostavke da svaka trgovina ima dvije strane.

Znanstveni rad istraživača s London Business Schoola i Sveučilišta Yale eksplicitno prikazuje tu arhitekturu: otprilike tri posto računa na Polymarketu generira glavninu procesa otkrivanja cijena, dok preostalih 97 posto financira tu točnost, baš kao što je Black opisao.

Javne procjene vjerojatnosti koje Wall Street Journal sada integrira u svoje političko izvještavanje postoje zato što je velika skupina manje informiranih trgovaca spremna platiti za privilegiju da otkrije vrijede li išta njihovi vlastiti modeli svijeta.

Uokvirivanje priče kroz distribuciju gubitaka potpuno zanemaruje ovaj posljednji dio. Mali sudionik koji uplati sredstva na Polymarket račun i izgubi 300 dolara tijekom godine dana trgujući na izborima, geopolitici i odlukama Federalnih rezervi zapravo kupuje informaciju o sebi koju ne može dobiti ni na koji drugi način: je li njezina ili njegova procjena – ono na što se oslanja cijeli život – bolja ili lošija od mudrosti gomile. Za gotovo sve se ispostavi da je lošija, a racionalan odgovor na to jest slušati gomilu. Za mali broj ljudi ispostavi se da je bolja, a racionalan odgovor je nastaviti dalje. Obje lekcije su neizmjerno vrijedne.

To spoznanje nije prenosivo. Ne može se steći čitanjem o tuđim gubicima na Polymarketu. Činjenica da mali dio sudionika otkrije da ima stvarnu prednost – i otključa cjeloživotnu sposobnost vjerovanja vlastitoj procjeni na tržištima s daleko većim kapacitetom i društvenim značenjem od Polymarketa – ne može postojati bez veće populacije ljudi koji otkriju suprotno. Morate otvoriti puno kamenica da biste pronašli biser.

Drugi sudionici su tamo iz drugih razloga. Neki se osiguravaju od rizika (hedžiraju), poput iznajmljivača na Airbnbu čije noćne cijene ovise o tome hoće li se momčad iz njihovog grada plasirati u doigravanje, pa kupuju ugovor koji donosi zaradu ako se to ne dogodi. Mnogo više njih plaća zabranu na isti način na koji se plaća ulaznica za bejzbolsku utakmicu ili videoigra. Dolari izgubljeni u potrazi za večernjom angažiranošću oko vijesti nisu očito lošije potrošeni od dolara izgubljenih u kinu, a ta aktivnost kao nusproizvod stvara koristan javni signal.

Implicitni standard koji stoji iza nedavnog izvještavanja – da je tržište sumnjivo osim ako većina sudionika ne pobjeđuje – standard je koji nitko ne primjenjuje nigdje drugdje. Maratone ne proglašavamo namještenima zato što većina natjecatelja ne završi na pobjedničkom postolju s novčanom nagradom, niti sveučilišta proglašavamo prijevarom zato što je većina kandidata odbijena. Pretpostavka da svaki sudionik mora uspjeti kako bi aktivnost bila legitimna ekonomska je inačica politike davanja medalje svakom trkaču i ocjene odličan svakom učeniku.

Postoje stvarna pitanja o Polymarketu i konkurentskoj tvrtki Kalshi Inc. Mehanizam rješavanja sporova na tim platformama u rukama je male skupine vlasnika tokena ili zaposlenika; trgovanje na temelju povlaštenih informacija rezultiralo je saveznom optužnicom i kongresnom istragom; a borba po saveznim državama oko ugovora vezanih za sportska natjecanja odredit će hoće li ova najveća kategorija rasta preživjeti u svom sadašnjem obliku.

To su teme koje vrijedi pažljivo pratiti – ali neovisno o pitanju kako su dobici i gubici raspoređeni među običnim sudionicima.

To pitanje ima odgovor, a on glasi: na isti način na koji su oduvijek bili raspoređeni na svakom ovakvom tržištu. Priča nije u tome da mali ulagači gube. Priča je u tome što mali ulagači tim gubitkom zapravo kupuju.