Sve više država EU podiže dob za mirovinu. Treba li i Hrvatska?

Hrvatska je 2019. odbila podizanje dobi za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina. Izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju je već bila donesena, kojom bi se dob za odlazak u starosnu mirovinu postupno dizao na 67 godina do 2033., ali u roku od samo dva tjedna prikupljaju više od 700.000 potpisa za raspisivanje referenduma o toj izmjeni. Zbog toga se odustalo od promjene, i prije referenduma.

U trenutku kada je Hrvatska odustala od podizanja, velik broj zemalja EU je već podigao dob na 67 godina ili bio na putu da to učini. Razlozi su svima bili praktički isti; stanovništvo postaje sve starije, ljudi su zdraviji i duže žive, mirovinski sustav postaje sve veći teret državnog proračuna, omjer zaposlenih i umirovljenika pada.

Sve razloge koji su imale druge zemlje za podizanje dobi za umirovljenje ima i Hrvatska. Dapače, svi razlozi koji su postojali 2019. da se podigne dob za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina su danas još jači. Je li vrijeme da se to pitanje preispita?

Kada se u Europi odlazi u mirovinu?

Među članicama EU su Belgija, Danska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Grčka, Švedska i Španjolska već podigle doba za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina. Neke neće stati na tome. Danska će povećavati dob na 69 godina do 2035. a Nizozemska na 67 godina i 3 mjeseca do 2028.

Portugal, Estonija, Finska i Slovačka su se odlučili na drugačiji pristup, prilagođavanje za očekivano trajanje života. To će postepeno podizati dob za ulazak u starosnu mirovinu, ali sporije. Češka će svake godine povećavati dob za dva mjeseca do 65 godina, a zatim svake godine za mjesec dana do 67 godina.

Hrvatska se zadržala na 65 godina za muškarce i 64 za žene (što će se uskoro izjednačiti), u skladu s većinom država srednje i istočne EU. Većina država je na razini od 65 i 67 godina, ili imaju program kojima će u skoroj budućnosti dosegnuti te razine.

Neodrživost mirovinskog sustava

Nakon relativno niskog rasta rashoda za mirovine do 2021., u periodu 2022.-2025. se povećavaju za 2,61 milijardu eura tj. za ukupno 45,26 posto u odnosu na 2021. U 2023. i 2024. je godišnji rast iznosio više od 15 posto.

Sretne okolnosti su bile visoki rast cijena i nominalnih plaća, što je povećalo i prihode Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) od doprinosa i prihode proračuna od PDV-a. Obe stavke su bitne jer mirovinski sustav u Hrvatskoj nije samoodrživ nego ovisi o izdašnom sufinanciranju iz državnog proračuna, koji se primarno puni prihodima od PDV-a.

Naime, između 41 i 48 posto iznosa mirovina (zavisno o godini) u Hrvatskoj se ne može isplaćivati iz doprinosa radnika nego se rupa mora nadopunjavati izravnim uplatama iz državnog proračuna Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO). Unatoč tome što su uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje 2023. narasle za oko 580 milijuna eura (15 posto) u donosu na prethodnu godinu, a 2024. za oko 600 milijuna eura (14 posto), rupa u mirovinskom sustavu se nije spuštala ispod razine od 41 posto prihoda HZMO koji se moraju financirati iz općeg proračuna da bi se isplatile mirovine. Od 2024. rupa ponovno raste, na 41,10 posto. Čak da se situacija i ponešto popravi, radi se o velikom manjku.

Rashodi HZMO će prema planu 2026. probiti psihološku granicu od 10 milijardi eura, a do 2028. 11 milijardi eura. 2023. je prema procjeni Eurostata 16,80 posto rashoda opće države bilo potrošeno u kategoriji „Starost“, što se primarno odnosi na starosne mirovine. To je isti postotak kao ukupni trošak opće države u kategoriji „Zdravlje“, gdje su umirovljenici također glavni korisnici. Za usporedbu, trošak opće države na kategoriju „Obrazovanje“ čini 11,3 posto troškova, a obrane 2,8 posto.

 

 

Loše stanje u hrvatskom mirovinskom sustavu

Činjenica od koje se ne može pobjeći je da Hrvati rade puno manji broj godina u odnosu na ostale Europljane. Prosječni radni vijek u Hrvatskoj iznosi 34,8 godina, među najmanjima u EU. Prosjek EU je 37,2 godine, a u Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj, Irskoj, Estoniji i Njemačkoj preko 40 godina. Zanimljivo je da je dob za odlazak u mirovinu u svim zemljama s radnim vijekom dužim od 40 godina podignuta na 67 godina, osim Irskoj gdje iznosi 66 godina i Estoniji gdje je još 65 godina.

Bez dodatnih podataka o mirovinskom sustavu, ovo je samo po sebi dovoljno da ilustrira zašto je mirovinski sustav Hrvatske manje izdašan od ostalih i zbog čega treba povećati prosječan radni vijek. Udio starosne neto mirovine u prosječnoj neto plaći se kreće oko 47 posto u Hrvatskoj, što ni izbliza nije dovoljno za mirnu mirovinu. I to unatoč obilatom sufinanciranju tj. popunjavanju rupe u proračunu HZMO-a transferima iz općeg državnog proračuna.

Omjer osiguranika tj. uplatitelja doprinosa u mirovinski sustav i umirovljenika u Hrvatskoj trenutno iznosi 1,40:1, što znači da 140 zaposleni financira mirovine 100 umirovljenika. Točnije, financira oko 60 posto mirovina jer 40-ak posto dolazi iz državnog proračuna.

To je puno bolje nego prijašnjih godina (2015. je omjer bio 113 zaposlena na 100 umirovljenika), ali ni izbliza dovoljno. Poboljšanje omjera je rezultat gospodarskog oporavka i rasta zaposlenosti, a ne promjene demografskih trendova.

A oni su neumoljivi. Od 2014. do 2025. je omjer ovisnosti starijeg stanovništva tj. broj starijih od 64 godine u odnosu na ukupno stanovništvo između 20 i 64 godine, narastao s 30,3 na 40,2 posto. Do 2040. će uz dosadašnji trend na dva stanovnika između 20 i 64 godine dolaziti jedan stanovnik s više od 64 godine, tj. omjer će se povećati na 50 posto.

Cijena odgađanja neizbježnog

Svi navedeni podaci govore o neodrživosti mirovinskog sustava. Iako se sustav obilno financira iz općeg proračuna, mirovine su male. Omjer zaposlenih i umirovljenika se popravlja, ali to je isključivo rezultat gospodarskog rasta i zapošljavanja a ne strukturnih promjena. Hrvati premalo rade, a čak ni snažan rast plaća ne može nadoknaditi ubrzano starenje stanovništva, nisku radnu aktivnost i rast omjera ovisnosti starijeg stanovništva.

Međunarodne institucije i stručnjaci za mirovinski sustav Hrvatskoj predlažu ograničavanje i penalizaciju ranijeg umirovljenja, povećanje stope aktivnosti starijih radnika (55 do 64 godine) koja je jedna od najmanjih u EU, i u konačnici podizanje dobi za odlazak u starosnu mirovinu.

Argumenti sindikata i velikog dijela javnosti 2019. su se odnosili na to da uvjeti rada nisu isti za sve pa se dob ne može univerzalno podizati (posebno su pogođeni fizički radnici), te da na tržištu ionako nema poslova za starije radnike. Isticano je i da je očekivani zdravi životni vijek u Hrvatskoj manji nego u većini EU, te da suština problema leži u demografiji tj. niskoj stopi fertiliteta a ne dužini radnog staža.

Neki od tih argumenata danas više nisu aktualni. Veliki manjak radne snage je doveo do toga da se danas lako mogu zaposliti i stariji radnici između 55 i 64 godine. Razlike u uvjetima rada su druge države riješile tako da su za neke djelatnosti uvele izuzeća od rasta dobne granice za starosnu mirovinu.

Očekivani broj zdravih godina u 50. godini je za Hrvatsku 2019. iznosio 12,7 godina, a do 2023. se povećao na 15,3 godine. Pretpostavimo li konzervativno povećanje od dodatnih pola godine godišnje, a između 2021. i 2022. te 2022. i 2023. je bilo i veće, u 2025. je očekivani broj zdravih godina u 50. godini prešao 16 godina.

Temeljni problem je apsolutno demografski, ali ne postoji način da se u kratkom i srednjem roku fertilitet poveća na održive razine. Jedino što preostaje je masovna radna imigracija, efekti koje većini građana Hrvatske nisu bili jasni 2019. a danas je osjetljivo političko i ekonomsko pitanje.

Uvijek ostaje solucija da se i dalje ništa ne mijenja. Ali to znači niske mirovine, rast troška mirovina za državni proračun, relativno siromaštvo umirovljenika (jedina demografska skupina čija se stopa siromaštva povećala zadnjih nekoliko godina) i sve veći udio javne potrošnje koji odlazi na mirovine umjesto na zdravstvo, obrazovanje i druge javne usluge. U tim uvjetima pitanje podizanja dobi za mirovinu nije ideološko i političko nego fiskalno. Reformu je moguće provesti postepeno, uz iznimke za fizički zahtjevna zanimanja i vezivanjem za životni vijek. Ali s njom treba početi dok je tržište rada snažno a državne financije stabilne.