Zašto je inflacija u Hrvatskoj još uvijek visoka?

Dok je za većinu eurozone inflacija već stvar nedavne prošlosti, Hrvatska se i dalje hrva s visokim rastom cijena. Okvirna ciljana stopa inflacije Europske središnje banke (ECB) iznosi oko dva posto, razina koja je dosegnuta na razini cijele eurozone i EU te u većini država članica, dok je u Hrvatskoj godišnja stopa i dalje debelo iznad tri posto.

Točnije, prema podacima Državnog zavoda za statistiku inflacija je u siječnju iznosila 3,4 posto, a prema Eurostatu 3,6 posto na godišnjoj razini, pri čemu razlika proizlazi iz manjih metodoloških odstupanja. Još veći razlog za zabrinutost jest činjenica da oba izvora na mjesečnoj razini bilježe ubrzanje inflacije, za 0,3 posto prema DZS-u i 0,1 posto prema Eurostatu.

Razlike među državama članicama nisu beznačajne. Slovačka je rekorder s godišnjom stopom od 4,2 posto, slijedi Hrvatska, dok se raspon među članicama proteže sve do oko 1 posto u Italiji i Finskoj. Ta razina već se opasno približava granici pri kojoj se središnje banke počinju zabrinjavati zbog mogućeg prelaska u deflaciju. Zbog čega su razlike između Hrvatske i većine ostatka eurozone toliko velike?

Glavni izvor rasta cijena promijenio se u odnosu na prijašnje godine. U prvom dijelu inflacijskog vala cijene energije gurale su inflaciju, potom su primat preuzele cijene hrane, dok u aktualnoj fazi ključnu ulogu ima rast cijena usluga. To posebno vrijedi za države s visokom stopom inflacije, poput Slovačke i Hrvatske, ali i za EU i eurozonu u cjelini (iako manje za države s niskom inflacijom). 

Od početka velikog vala rasta cijena u Europi, koji nije bio ograničen samo na EU, Hrvatska se u domaćim medijima često prikazuje kao jedna od najteže pogođenih država. Međutim, to nije točno ni na razini EU ni na razini cijelog kontinenta. Susjedne države koje nisu članice EU imale su još veći kumulativni rast cijena, kao i geografski bliske zemlje koje nisu ušle u eurozonu. U odnosu na veći dio srednje i istočne Europe, Hrvatska je imala manju kumulativnu inflaciju. 

Zašto se Hrvatska izdvaja?

Razmotrimo sadašnje stanje i činjenicu da Hrvatska ima drugu najvišu stopu inflacije u eurozoni i četvrtu najvišu u EU. U širem kontekstu može se navesti više faktora, no ključni trag odgovora na pitanje zašto cijene u Hrvatskoj rastu brže nego drugdje leži u snažnijoj potrošnji i činjenici da je realni promet, odnosno promet korigiran za rast cijena, u maloprodaji veći nego u većini drugih zemalja. No ovoga puta glavni izvor inflacije nije hrana i slični proizvodi, nego rast cijena usluga, i to u okolnostima u kojima njihov realni promet stagnira.

Podaci za prosinac 2025. pokazuju rast obujma prodaje, mjere koja označava rast prometa umanjen za rast cijena, od 4,8 posto na godišnjoj razini u Hrvatskoj, u usporedbi s 1,7 posto u EU i 1,4 posto u eurozoni. To znači da je, zahvaljujući snažnom rastu neto plaća, koji je u prosincu iznosio 9,7 posto nominalno na godišnjoj razini, potrošnja u hrvatskoj maloprodaji rasla znatno brže od prosjeka EU. Povećana potrošnja trgovcima je signalizirala da imaju prostor za povećanje cijena, što su i učinili. Kako pokazuje podatak o rastu obujma maloprodaje, čak i uz ta povećanja cijena stanovništvo Hrvatske u godinu dana realno je povećalo kupnju. 

Za usporedbu, u Italiji je zabilježen pad obujma prodaje u trgovini na malo, dok je u Finskoj zabilježen tek minoran rast od 0,7 posto u istom razdoblju u kojem je Hrvatska bilježila rast od 4,8 posto. Primjer Slovačke, koja ima višu stopu inflacije od Hrvatske, ali istodobno i dubok pad obujma prodaje u maloprodaji, posebno je zabrinjavajući i povezan sa strukturnim slabostima specifičnima za tu zemlju.

Kod usluga je situacija drukčija. Indeks proizvodnje usluga, koji nominalnu vrijednost proizvedenih usluga korigira za promjene cijena, pokazuje da uslužna aktivnost u Hrvatskoj stagnira, pa čak i pada, za 0,8 postotnih bodova između studenog 2024. i studenog 2025. Zašto onda cijene usluga imaju najveći utjecaj na inflaciju ako potražnja za njima slabi?

Odgovor leži u načinu na koji se rast cijene rada, odnosno plaća, prelijeva na pojedine segmente inflacije. Usluge su u pravilu znatno osjetljivije na rast plaća jer one čine puno veći udio u ukupnim troškovima poduzeća. Primjerice, u restoranu plaće kuhara, pomoćnog osoblja i konobara čine daleko veći dio ukupnih troškova nego plaće blagajnica i skladištara u supermarketu, gdje u troškovima dominiraju nabavna cijena robe i logistika. Posljedično, rast plaća znatno više povećava troškove uslužnih djelatnosti nego maloprodajnih, a taj se rast nužno mora preliti na cijene.

Plaće su u Hrvatskoj tijekom 2025. nastavile snažno rasti. Prosječna neto plaća je u studenome bila viša za 9,7 posto na godišnjoj razini, dok je medijalna porasla za oko 10 posto. To sugerira da su niže plaće rasle nešto brže od viših, jer bi u suprotnom rast prosječne plaće bio veći od rasta medijalne, s obzirom na to da je prosječna plaća po definiciji viša od medijalne. Taj se obrazac dobro poklapa s činjenicom da na inflaciju u Hrvatskoj dominantno utječe upravo rast cijena usluga.

Snažan rast plaća tako potiče inflaciju preko dva kanala: kroz rast obujma maloprodaje, te kroz potrebu uslužnih djelatnosti da visoki rast troškova rada prebace na cijene, prihvaćajući stagnaciju ili pad prometa u zamjenu za očuvanje profitnih marži. 

Što očekivati u 2026.?

Promatrajući cijelo razdoblje od 2021., kada je započeo snažan rast cijena, do danas, Hrvatska ipak nije prošla tako loše kako se često prikazuje. Kumulativna inflacija u Hrvatskoj do 2025. iznosila je 30,24 posto, manje nego u Estoniji, Rumunjskoj, Češkoj, Litvi, Latviji, Poljskoj, Slovačkoj i Bugarskoj. Važno je primijetiti da su veći rast cijena od Hrvatske imale i države s eurom, poput Estonije, Litve, Latvije i Slovačke, i države bez eura, poput Češke, Rumunjske i Poljske, kao i Bugarska, koja je euro uvela tek ove godine. Stoga je teško tvrditi da je euro sam po sebi uzrokovao veći rast cijena, ali i obratno.

Rast plaća u 2025. već je usporio u odnosu na prethodnu godinu, kada je iznosio oko 15 posto. Prošlogodišnjih oko 10 posto gotovo će se sigurno dodatno smanjiti u 2026., osim u slučaju neočekivanih šokova. Zbog kroničnog nedostatka radne snage, koji je za Hrvatsku povijesni kuriozitet i relativno nova pojava, rast plaća i dalje će biti izraženiji u donjem dijelu raspodjele nego kod viših primanja.

Zbog toga će i inflacija ostati povišena u odnosu na prosjek EU i eurozone. Hrvatska narodna banka predviđa stopu od 3,1 posto, MMF 2,8 posto, a Vlada 2,5 posto. Potonja je procjena vjerojatno preoptimistična, dok se stopa oko tri posto čini realnijom.

Kao i u 2025., glavni "krivac" bit će rast cijena usluga, potaknut rastom cijene rada kao njihova dominantnog troška. Na globalnoj razini već dulje nema snažnih vanjskih pritisaka koji bi se prelijevali na Hrvatsku. Cijene nafte i plina stabilne su, ili barem znatno stabilnije nego prethodnih godina, a stabilizirale su se i cijene hrane. Štoviše, prema FAO-ovu indeksu, cijene hrane u siječnju su počele padati. To znači da viša inflacija u Hrvatskoj danas nije uvezena, nego je ponajprije rezultat domaćih okolnosti, ponajviše stanja na tržištu rada.

 

Hrvatska ima inflaciju koja proizlazi kombinirano iz pregrijavanja potražnje roba (rast obujma prometa u maloprodaji), i troškovnu inflaciju (visoki rast plaća zbog manjka na tržištu rada), što stvara inflacijske pritiske koji nisu uvezeni. Zbog ograničenja tržišta rada i snažne potražnje za proizvodima će se pritisci prema rastu cijena sporije gasiti nego u ostatku eurozone, kao što je bio slučaj do sada. 

Na neki način se radi o plaćanju "grijeha iz prošlosti". Nakon niza godina velikog iseljavanja zbog krize koja je prolongirana lošim ekonomskim politikama u uvjetima rasta gospodarstva se pojavio manjak radnika na tržištu. Taj manjak povećava rast plaća iznad rasta produktivnosti, što za rezultat ima prolongiranu inflaciju koja nije uvezena nego domaćeg karaktera. Po svemu sudeći ti pritisci neće brzo nestati i predstavljat će ograničenje ekonomskim politikama u budućem razdoblju.