Javnom sektoru nikad dosta. Plaće su im enormno rasle, a traže još

Svako društvo ima svoje folklore a jedan od popularnijih u Hrvatskoj je pregovaranje Vlade i sindikata o visini plaća u javnom sektoru. U tijeku je najnovija inačica tog folklora, sindikati traže povećanje osnovice za osam posto a vlada nudi 1,1 posto tj. jedan posto i naknadu za prehranu mjesečno 30 eura.

Treba se priznati, sindikati su smanjili apetite od prethodno traženih 12 posto. Ali i ovaj zahtjev je nerealan s obzirom na to da im je osnovica ove godine već povećana za šest posto a inflacija nije ni blizu osam posto, pa se zapravo radi o značajnom realnom rastu plaće.

Sasvim očekivano za one koji prate rast plaća u javnom sektoru od početka 2024., MMF je u svoj izvještaju upozorio među ostalim stvarima na neodrživ rast plaća u javnom sektoru koji je već počeo rušiti fiskalnu stabilnost Hrvatske.  Na Bloomberg Adriji smo već pisali o tome koliko je velik bio rast plaća u javnom sektoru, i koliko su plaće u njemu veće nego u privatnome, ali ponavljanje je majka znanja i pa evo i novih informacija o problematici.

Prvo treba jasno reći da su zaposleni u javnom sektoru jako bolno nagrađivani za svoj rad zadnjih godina. Kumulativni rast plaća je debelo premašio kumulativni rast cijena. Hrvatska je od trećeg kvartala 2023. do trećeg kvartala 2024. bila rekorder u Europskoj uniji (EU) po rastu plaća u javnom sektoru, a taj rast je pogotovo bio veći od rasta plaća u privatnom sektoru bilo koje članice EU, uključujući Hrvatsku.

Vrhunac je dosegnut u drugom kvartalu 2024., s godišnjim rastom troška plaća po satu rada od 28,6 posto. Rast plaća u javnom sektoru ni jedne države u EU ne dolazi ni blizu toj razini.

S druge strane, rast plaća u privatnom sektoru Hrvatske nikada nije bio najveći u EU. Rekordan je bio zadnji kvartal 2023., kada je godišnji rast troška plaća po satu rada iznosio 15,5 posto godišnje.

 

Veći rast u privatnome ili javnome sektoru?

Usporedimo li javni i privatni sektor Hrvatske, jasno je tko je imao najviše koristi od nekoliko "dobrih godina" za ekonomiju Hrvatske. Tijekom 2022. je rast plaća u privatnom sektoru bio nešto veći, ali već 2023. javni preuzima primat. Tada dolazi "superizborna" 2024., u kojoj je javni sektor nagrađen velikim povećanjima, posebno prije parlamentarnih izbora.

Kumulativno, u odnosu na prosjek 2020. je rast troška plaća po satu rada (što je mjera rasta plaća) do drugog kvartala ove godine iznosio 69,9 posto u javnom sektoru a 55,6 u privatnom sektoru. Kumulativna inflacija je od siječnja 2020. do lipnja 2025. iznosila 30,5 posto, pa su oba sektora zabilježila realni rast plaća, ali oko 39 posto javni, a 25 posto privatni.

Ogroman rast rashoda države za plaće u javnom sektoru

Ako je ono što smo do sada analizirali previše apstraktno može se pogledati i preko rashoda države za zaposlene.  Prema izvršenju državnog proračuna za 2024. su bili 5,66 milijardi eura, što je rast od 45 posto u odnosu na izvršenje proračuna za 2023. kada su iznosili 3,90 milijardi eura.  Same bruto plaće su bez ostalih troškova rasle i više, za 46 posto.

Koga zanima zašto je točno MMF izdvojio rast plaća u javnom sektoru kao jedan od strukturnih problema Hrvatske, ovo je dovoljna informacija da shvati. Rast rashoda za zaposlene od 45 posto u samo godinu dana je neodrživ.

Gramzivost javnog sektora

Dokazali smo da je rast plaća u javnom sektoru Hrvatske bio najveći u EU, da je država potrošila dodatnih 1,76 milijardi eura za povišice u javnom sektoru i da je rast plaća u javnom sektoru zadnjih godina bio ne samo puno veći od rasta cijena nego i puno veći od rasta plaća u privatnom sektoru.

Da je Hrvatska zadnjih desetljeća fiskalno odgovorna, ekonomski stabilna i pravedna država onda plaće u javnom sektoru ne bi bile veće nego u privatnome, korigirano za staž, obrazovanje, dob itd.

Financijski su zaposleni u privatnom sektoru oni koji su neto uplatitelji u proračun a iz javnog sektora neto primatelji iz proračuna. To ne znači da svi zaposleni koji je plaćaju iz javnog sektora rade loš posao ili poslove koje ne treba raditi, nego je matematička stvarnost koja proizlazi iz toga da država ne zarađuje novce nego ih mora uz pomoć oporezivanja nekome oduzeti da bi ih proslijedila drugome.

Da, zaposleni u javnom sektoru plaćaju iste poreze kao radnici u privatnome, ali ih plaćaju iz plaće koja je došla iz državne blagajne. Primjerice, osoba čiji troškovi rada su 2500 eura a radi u javnom sektoru pa se ti troškovi podmiruju iz javnog proračuna je neto primatelj unatoč tome što plaća sve poreze. Na nju se potroši 2500 eura iz proračuna, od toga se u proračun vrati 1500 eura kroz plaćene doprinose, PDV, trošarine, porez na dohodak i druge poreze, ali svejedno ostaje neto minus od 1000 eura. Znači ona ne može matematički biti neto uplatitelj u proračun.

Proračunski prihodi su zadnjih nekoliko godina snažno rasli zbog rasta cijena. Glavnina dolazi iz PDV-a, a s rastom cijena usporedno raste iznos PDV-a jer je zadao kao postotak od cijene. Zbog toga se često i kaže da je inflacija skriveni porez.

Ali bez obzira na to koliko snažno rasli porezni prihodi, ne mogu pokriti toliko velik rast rashoda kao što je + 45 posto u godinu dana. Radi se o zaista značajnom povećanju, pa će deficit ove godine biti 2,6 posto BDP-a unatoč snažnom rastu prihoda zadnjih godina.

Hrvatska je propustila ozbiljnu priliku da dugoročno dovede javne financije u red. Glavni uzrok te propuštene prilike je upravo rast plaća u javnom sektoru. I opet sindikatima nije dosta nego traže nove velike povišice, i to u godini kada rast BDP-a počinje padati i kada sve prognoze pokazuju usporavanje rasta BDP-a sljedećih godina. Izrazito društveno neodgovorno, ali legitimno. Smisao sindikata i je da se brinu za interese svojih članova, a ti članovi su zaposleni u javnom sektoru.

Privatni sektor će se pobrinuti za sebe, ali će se morati pobrinuti i za to da pronađe nova sredstva za uplatiti u državni proračun kako bi se namirili sindikati javnog sektora.