Državna prosječna plaća je teško dostižna u privatnom sektoru, zašto?

U Hrvatskoj se zadnjih nekoliko godina bore dvije velike makroekonomske sile. Jedna se percipira kao dobra, a druga kao loša. Međutim one nisu u potpunoj suprotnosti, jer dobra sila djelomično "hrani" lošu. Radi se o rastu plaća s jedne strane i rastu cijena s druge.

Iako je rast cijena tijekom u početnoj fazi bio potaknut vanjskim faktorima, primarno rastom globalne cijene energenata, zadnjih nekoliko mjeseci velikim dijelom jača zbog rasta plaća. Ali rast plaća nije ravnomjerno raspoređen u gospodarstvu, zbog čega su određene grupe zaposlenih više pogođene inflacijom od drugih.

Iako se grupe zaposlenih mogu secirati sve do pojedinih djelatnosti i regija, glavna distinkcija u Hrvatskoj je između zaposlenih u javnom sektoru i zaposlenih u privatnom sektoru.

A zaposlenima u javnom sektoru su plaće rasle puno brže nego plaće zaposlenih u privatnom, čime je i udar rasta cijena na njihov standard zadnjih godina bitno manji.

To nije novost u makroekonomskom ustrojstvu Hrvatske. Javni sektor je oduvijek bio bolje plaćen od privatnog sektora, korigirajući za stupanj obrazovanja, složenost poslova, radni staž i slične faktore. Razlika se počela smanjivati uslijed velikog rasta plaća u privatnom sektoru nakon pandemije (iako je tek 2023. rast postao realan, tj. veći do rasta cijena), ali interesne skupine iz javnog sektora (u pravom redu sindikati) su  medijskim i političkim pritiskom iskoristile vrijeme prije "superizborne" 2024. (parlamentarni, euro i predsjednički izbori u istoj godini) da povrate povlašteni položaj javnosektorske kaste.

Rezultat toga je da su apsolutne razlike u prosječnoj neto plaći između javnog i privatnog sektora rasle od 2021. do 2024. godine. Prosječna neto plaća na nacionalnoj razini je zbog toga nerealno visoka za radnike iz privatnog sektora, u velikom dijelu Hrvatske za više od 300 eura, što stvara nerealna očekivanja, nezadovoljstvo i prijezir.

Zaostajanje plaća u privatnom sektoru

Prosječna neto plaća u Hrvatskoj je 2024. iznosila 1318 eura. Ali taj prosjek značajno povećavaju plaće zaposlenih u javnom sektoru, koji čine između četvrtine i trećine svih zaposlenih u Hrvatskoj, zavisno o metodologiji i izvoru.

Plaće zaposlenih u privatnom sektoru su puno manje od nacionalnog prosjeka. Izuzme li se Grad Zagreb, kao administrativno središte države, prosječna neto plaća u privatnom sektoru se 2024. kretala između 894 eura u Virovitičko-podravskoj županiji i 1191 euro u Zagrebačkoj.

Razlika između nacionalne prosječne neto plaće i prosječne neto plaće u privatnom sektoru Virovitičko-podravske županije je bila čak 424 eura. Privatni sektor zagrebačke županije je imao najmanju razliku u odnosu na nacionalni prosjek, "samo" 127 eura.

Treba naglasiti da se radi o razlici između prosječne nacionalne neto plaće, koja uključuje i javni i privatni sektor, u prosječne neto plaće u privatnom sektoru. To znači da je razlika između javnog i privatnog sektora još veća od navedenog raspona 127 do 424 eura.

Razlika je sve veća

Između 2021. i 2025. se razlika u prosječnoj neto plaći na nacionalnoj razini i prosječnoj neto plaći u privatnom sektoru povećala. Točnije, rast plaća u privatnim sektorima svih županija je bio manji od raste prosječne neto plaće svih sektora na nacionalnoj razini. Jedina iznimka je Šibensko-kninska županija.

Rast neto plaća u privatnom sektoru je bio nekoliko desetaka eura manji od rasta prosječne neto plaće na nacionalnoj razini, zavisno o županiji.

Zaposlenici javnog sektora - privilegirana kasta 

Mnoge stvari su se u Hrvatskoj promijenile zadnjih nekoliko godina, uglavnom na bolje. Kumulativni rast BDP-a je jedan od najvećih u Europskoj uniji, stopa nezaposlenosti je pala na manje od pet posto, vrijednost izvoza je snažno rasla, ekonomske slobode su veće, narasle su strane investicije itd.

Jedna stvar koja obilježava ekonomiju Hrvatske od stjecanja nezavisnosti se nije promijenila: privilegiranost zaposlenih u javnom sektoru u odnosu na zaposlene u privatnom sektoru.

Načelno pravilo razvijenih država Europe je da su plaće u javnom sektoru manje nego u privatnom sektoru (korigirano za obrazovanje, staž, složenost poslova itd.), što je posljedica činjenice da je zaposlenje u njemu puno sigurnije tj. teže se dobiva otkaz i nema opasnosti od bankrota poslodavca. Veće plaće u privatnom sektoru su zapravo premija na veći rizik zaposlenja.

Hrvatski javni sektor je istodobno sigurniji po pitanju zaposlenja (teže je dobiti otkaz i nema rizika propasti poslodavca) i ima veće plaće. Zbog toga ne postoji nikakav racionalan razlog zbog kojeg bi osoba preferirala privatni sektor u odnosu na javni. Stoga ne čudi da prema anketama većina ljudi više preferira rad u javnom sektoru.

Dinamika između javnog i privatnog sektora Hrvatske nije "zdrava", i dugoročno dovodi do krive alokacije radnika u gospodarstvu. Privatni sektor, kao oni koji je neto uplatitelj u državni proračun, se mora boriti s javnim sektorom za kvalitetne zaposlenike. Nezahvalna je to pozicija s obzirom na to da se plaće u javnom sektoru umjetno održavaju višima, i to upravo uz pomoć poreznih prihoda koji dolaze iz privatnog. U suštini je privatni sektor Hrvatske prisiljen subvencionirati vlastitu nelojalnu konkurenciju po pitanju privlačenja zaposlenika.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar