Hrvatsku zbog starenja stanovništva očekuju ozbiljni problemi

Hrvatska je sve starija, a ta demografska promjena ima dalekosežne ekonomske, društvene i političke implikacije. Na početku 2024. medijalna dob u Hrvatskoj iznosila je 45,4 godine, što znači da je pola stanovnika Hrvatske tada imalo manje, a pola više od 45,4 godine, po čemu je njeno stanovništvo bilo jedno od najstarijih u EU-u.

Početkom 21. stoljeća medijalna dob u Hrvatskoj iznosila je 39,8 godina. Starenje stanovništva za 5,6 godina u manje od četvrt stoljeća alarmantno je, posebno jer nema naznaka da će se situacija popraviti.

Manjak radnika, manja inovativnost, slabiji rast potrošnje, ekonomsko usporavanje i rast javnih troškova zdravstva samo su neki od izazova koji proizlaze iz starenja stanovništva. Radi se o fundamentalnoj promjeni zbog koje će trebati izmijeniti cijeli način funkcioniranja društva i gospodarstva.

Demografske projekcije UN-a za Hrvatsku do 2050. ne daju puno razloga za optimizam. Medijalna dob stanovništva bit će 49 godina, a ukupan broj stanovnika iznosit će 3,23 milijuna. S obzirom na sadašnji broj stanovnika od 3,88 milijuna, tih više od 600 tisuća stanovnika je kao da nestanu Splitsko-dalmatinska i Istarska županija.

Starijih od 64 godine će biti blizu milijun, dva puta više nego djece i mladih od nula do 17 godina. Zadnja godina kada je bilo više djece i mladih od nula do 17 godina nego starijih od 64 godine u Hrvatskoj je 2012.

Danas na sto osoba između 15 i 64 godine dolazi 37 starijih od 64 godine, a do 2050. će omjer narasti do 54,3 osobe sa 65 i više godina na sto osoba između 15 i 64 godine, predviđa UN.

Paralelno s rastom broja starijih osoba padat će broj djece od nula do pet godina, kojih će 2050. biti 35,5 tisuća manje nego dana. To će biti rezultat činjenice da će se u Hrvatskoj nastaviti rađati sve manje djece, s prošlogodišnjih 32 na 25 tisuća 2050. godine.

Najviše će rasti trošak mirovinskog sustava

Glavni utjecaj starenja stanovništva osjetit će se u mirovinskom sustavu. Sustav temeljen ne međugeneracijskoj solidarnosti, u kojem sadašnji radnici uplaćuju doprinose iz plaće za financiranje sadašnjih mirovina, odavno nije održiv. Mirovinska reforma započeta 2002., uvođenjem drugog i trećeg mirovinskog stupa temeljenog na individualiziranoj kapitaliziranoj štednji (mirovinski fondovi), početak je prilagođavanja novim demografskim trendovima, ali sama po sebi neće biti dovoljna, nego će trebati i produžiti radni vijek.

Izjednačavat će se dob u kojoj muškarci i žene mogu u mirovinu i općenito podizati dob za ulazak u mirovinu, ne samo u Hrvatskoj nego i u većini država EU-a. Zadnjih godina novi umirovljenici odlaze u mirovinu s prosječno 33 godine radnog staža, što nije ni izbliza dovoljno.

Već sada rupu u mirovinskom sustavu mora pokrivati država iz općeg državnog proračuna, a ne doprinosa. Točnije, tek oko 60 posto troška mirovina može se pokriti iz doprinosa radnika, a ostatak se popunjava iz državnog proračuna. Do 2050. je izgledno da se manje od pola ukupnog iznosa mirovina može pokriti iz doprinosa, s obzirom na starenje stanovništva i činjenicu da će starijih od 64 godine biti blizu milijun (trenutačno ih manje od 900 tisuća).

Ideja je da se ukine drugi mirovinski stup i doprinosi iz plaće za njega (pet posto od bruto plaće) prebace ponovno u prvi stup, tj. sustav međugeneracijske solidarnosti, ali to ne bi ni izbliza pokrilo rupu u prvom stupu, pogotovo ne u budućnosti.

Izdvajanja za zdravstvo bit će sve veća

Drugi najveći izravni utjecaj starenja stanovništva bit će veliki rast troškova zdravstva. Posebno je to problematično s obzirom na to da Hrvatska ima javni zdravstveni sustav, što znači da će troškovi rasta zdravstvenih troškova biti disperzirani na cijelo društvo.

Zdravstvo zapravo već desetljećima postaje sve veći financijski uteg. Sredinom 1990-ih se za troškove zdravstva izdvajalo oko 13 posto od ukupnih javnih rashoda, što je do 2022. naraslo na 17,1 posto. S obzirom na trend, može se pretpostaviti da će do 2050. minimalno petina javnih rashoda biti vezana za zdravstvene troškove, sve manje za potrebe djece, a sve više za potrebe starijih od 64 godine.

Taj rast udjela zdravstvenih troškova nužno znači da ostali troškovi moraju razmjerno padati ili stagnirati. To se već počelo događati, jer Hrvatska za obrazovanje danas troši otprilike relativno isto kao sredinom 1990-ih, oko 10 posto javnih rashoda.

Starenje dovodi do pada produktivnosti, manje inovacija i manje investicija

Manje direktni utjecaji, iako potencijalno ništa manje štetni, smanjivanje su inovativnosti i sporiji rast produktivnosti. Istraživanja pokazuju da su stariji radnici manje skloni novim tehnologijama i eksperimentiranju s novim procedurama. To se donekle može ublažiti većim investiranjem u obrazovanje i doškolovanje, ali s obzirom na to da će zbog sve većeg broja starijih od 64 godine u isto vrijeme rasti troškovi mirovinskog sustava i zdravstva, pitanje je hoće li biti dovoljno financijskih sredstava za obrazovanje.

Istraživanja na primjeru Japana, države koja se među prvima počela suočavati s problemom brzog starenja stanovništva, pokazuju da su radnici najproduktivniji između 40 i 49 godina. Kako se medijalna dob u Hrvatskoj sve više približava 49 godina (kolika će biti 2050.) tako će broj i udio radnika starijih od 49 godina rasti, a to će smanjivati rast produktivnosti.

Obrasci investiranja i štednje razlikuju se između starijih i mladih. Kako stare, ljudi postaju manje skloni riziku, veći prioritet stavljaju na financijsku sigurnost i općenito veće kanaliziranje financijskih sredstava u štednju umjesto investicije. Za primjer, stariji su skloniji investirati u obveznice nego dionice, jer su obveznice daleko sigurnije. To će imati reperkusije na dionička tržišta, za koje se već predviđa da će u sljedećim desetljećima prosječno godišnje ostvarivati manji godišnji rast nego prijašnjih desetljeća.

Demografske probleme se ne može izbjeći, samo ublažiti

Nažalost, kada država uđe u fazu demografske tranzicije u kojoj se nalazi Hrvatska, iz nje teško izlazi. Čak i da se iz nekog razloga počne rađati više djece po ženi, demografski pad će se nastaviti zato što jednostavno postoji sve manje žena u fertilnoj dobi.

Demografska katastrofa više se ne može izbjeći, ali se može umanjiti. Pronatalitetne politike su jedan od načina, ali moraju biti zaista obilne kako bi imale značajan utjecaj. Čak i onda, pozitivan utjecaj traje svega nekoliko godina, nakon čega se ispuše.

Začarani krug demografskih promjena je u tome što starenje stanovništva zahtijeva sve veća izdvajanja za zdravstvo i mirovine, pa ima sve manje financijskih mogućnosti za snažne pronatalitetne mjere. Nastaje problem koji otežava implementaciju potencijalnog rješenja tog problema.

U idealnoj situaciji, kada bi se stopa fertiliteta u Hrvatskoj obnovila s 1,43 dijete po ženi (2023.) na 2,1 dijete po ženi, što je stopa potrebna za održavanje broja stanovnika, opet bi trebalo poticati doseljavanje u Hrvatsku pametnim useljeničkim politikama.

Negativna demografska kretanja su najveći dugoročni društveni i ekonomski problem ne samo Hrvatske nego i EU-a, SAD-a te Kine. Rješavanje tog problema zahtijeva cjelovit pristup, od poticanja rađanja više djece do useljavanja stanovništva iz drugih država.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar