Neodrživi mirovinski sustav je sve veće opterećenje za proračun države

Mirovinski sustav Hrvatske već desetljećima nije samoodrživ i održava se samo uz pomoć sredstava iz općeg državnog proračuna. Da se financira samo iz doprinosa radnika mirovine, sve mirovine bile bi oko 40 posto manje.

Situacija je danas malo bolja nego za vrijeme krize od 2008. do 2015. godine, kada je teret isplate mirovina bio gotovo isti na doprinosima iz plaća i državnom proračunu, ali je situacija daleko od održive. Rast ukupnog broja zaposlenih, velikim dijelom zbog uvoza stranih radnika, olakšao je državi financiranje mirovinskog sustava, ali jednostavno ne postoji način da se vrati u ravnotežu, tj. da uplate iz doprinosa na plaću budu jednake isplatama mirovina.

Neodrživost mirovinskog sustava nije tajna i periodično ispliva kao tema u medijima, ali pred tim problemom svi zakapaju glavu u pijesak. Nije to specifično hrvatski problem, s njim se suočava većina razvijenijih država na svijetu, ali zbog nekoliko razloga situacija u Hrvatskoj posebno je loša.

S reformom mirovinskog sustava počelo se još 1999. godine, kada su podignuta starosna dob za odlazak u mirovinu i postroženi kriteriji za stjecanje invalidskih mirovina. Hrvatska je još iz razdoblja Jugoslavije naslijedila "inovativnu" socijalnu politiku da se stvarni broj nezaposlenih umjetno prikriva ranijim umirovljenjem, često u 40-im godinama života.

Situacija je bila toliko loša da je još 2014. godine, 15 godina nakon uvođenja strožih kriterija za odlazak u invalidsku mirovinu, gotovo svaki četvrti umirovljenik spadao u kategoriju invalida. U to ne spadaju branitelji, kojima su isplaćivane mirovine po posebnim kriterijima. Tek je svaki osmi umirovljenik tada imao napunjen puni radni staž od 40 i više godina. Današnja Hrvatska još osjeća posljedice takvih politika umjetnog prikrivanja nezaposlenosti.

Više od dva desetljeća reformiranja mirovinskog sustava

Godine 2002. počela je druga faza mirovinske reforme, kojom je monolitni sustav temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti (sadašnji radnici plaćaju doprinose za isplatu mirovina sadašnjih umirovljenika) podijeljen na dva stupa. Prvi stup ostao je temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti, a uveden je drugi na temelju individualne kapitalizirane štednje.

Doprinos iz plaće od 20 posto podijeljen je na 15 posto za prvi stup i pet posto za drugi. Uveden je još i treći stup, koji je dobrovoljni. To nije bilo idealno rješenje, jer je za sobom nosilo određeni transakcijski trošak, tj. smanjen je prihod od doprinosa, pa je država morala pokrivati veću mirovinsku rupu iz proračuna, ali je bio nužan korak prema odmicanju od nužno dugoročno neodrživog modela temeljenog na međugeneracijskoj solidarnosti.

Taj model je s vremenom postajao sve manje održiv iz nekoliko razloga koji imaju svoje uzroke u promijenjenim demografskim kretanjima. Broj umirovljenika rastao je, a broj radnika padao, rađalo se sve manje djece, a to je značilo da će broj radnika u budućnosti nastaviti padati. Kasnije je problem postalo odseljavanje mladog stanovništva zbog nedostatka posla u Hrvatskoj (do 2009. je u Hrvatsku useljavalo više ljudi nego se iz nje iseljavalo), udio starijih od 65 godina u ukupnoj populaciji bio je sve veći, stopa radne aktivnosti stanovništva između 20 i 65 godina u Hrvatskoj je ionako bila premala.

Pregled mirovinskog sustava Hrvatske

Situacija u mirovinskom sustavu je danas jako loša. Prosječna mirovina (bez međunarodnih ugovora) je 2024. iznosila 624,23 eura, što je 45,7 posto prosječne neto plaće u toj godini. Udio prosječne mirovine u neto plaći je relativno stabilan (i nizak), ali polagano pada. Godine 2013. iznosio je 48,3 posto.

U Hrvatskoj je 1,227 milijuna umirovljenika, što čini oko 30 posto stanovništva Hrvatske. Dio toga odnosi se na mirovine koje se isplaćuju u inozemstvo, ali svejedno to financiraju sadašnji radnici u Hrvatskoj iz doprinosa i sama država iz općeg proračuna.

Na svakog umirovljenika dolazi tek 1,39 osiguranika, tj. zaposlenih. To je nešto bolje nego prije nekoliko godina za vrijeme krize, ali ni izbliza dovoljno za samoodrživost sustava. Situacija se od 20. stoljeća drastično promijenila.

Početkom 1990-ih su na jednog umirovljenika dolazila tri radnika, početkom 1980-ih četiri radnika, a 1950. njih gotovo devet. Jasno je zašto mirovinski sustav temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti propada i već zapravo funkcionira kao oblik socijalne pomoći jer se 40 posto troška mirovina ne može financirati iz doprinosa radnika nego se financira iz državnog proračuna.

U Hrvatskoj je oduvijek relativno malo ljudi radilo. Postotak radno aktivnog stanovništva između 20 i 65 godina je puno manji nego u ostalim državama EU-a, ranije se odlazi u mirovinu i posljedično prosječni umirovljenik ima manje radnog staža.

Danas svaki sedmi korisnik starosne mirovine (dakle bez branitelja i invalida) ima manje od 20 godina radnog staža i prosječnu mirovinu od 295,2 eura. Oni koji imaju 40 i više godina radnog staža imaju prosječnu starosnu mirovinu od 915,62 eura, što je dvije trećine prosječne neto plaće za studeni 2024. Jednostavno, dio razloga zbog kojeg Hrvati imaju male mirovine leži u tome da nisu dovoljno dugo radili.

Radni vijek Hrvata među najmanjima u Europi

Iz usporedbe Hrvatske s ostalim državama EU-a i šire, jasno je da Hrvati jednostavno malo rade. Prosječni radni vijek u Hrvatskoj iznosi 34 godine i među najmanjima je u Europi. Manje rade samo stanovnici Italije (32,9 godina) i Rumunjske (32,2 godine).

Za usporedbu, stanovnici Islanda rade 45,7 godina. To je više od desetljeća duže nego stanovnici Hrvatske. Između 42 i 44 godine rade građani Švicarske, Nizozemske i Švedske. U Irskoj, Danskoj, Norveškoj i Estoniji radi se između 40 i 42 godine.

Rupa u mirovinskom sustavu sve je veća

Deficit državnog proračuna 2024. se prema najnovijim projekcijama planiraju na 3,25 milijardi eura. Iste godine je planirano da se iz državnog proračuna pokrije manjak u mirovinskom sustavu iznosom od 3,57 milijardi eura. Doslovno je mirovinski sustav generator cijelog deficita u državnom proračunu.

Jedan od prijedloga je da se potpuno ukine mirovinska reforma kojom je stvoren drugi mirovinski stup i da se sve vrati na isključivo sustav međugeneracijske solidarnosti, tj. prvi stup. Za to postoje dva motiva: rast mirovina ili manji trošak mirovinskog sustava za državni proračun.

Ukidanje drugog stupa i prebacivanje njegovih pet posto doprinosa iz bruto plaće u prvi stup ne bi promijenilo ništa. Rupa u sustavu ostala bi kakva jest, samo bi mirovine narasle, ali s obzirom na to da se 40 posto iznosa mirovina isplaćuje sredstvima iz općeg državnog proračuna, a ne iz doprinosa, rast mirovina čisto je politička odluka.

Vlada može odlučiti da se iz proračuna Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) uplati dodatnih milijardu i više eura za rast mirovina. To se moglo napraviti i prošle godine, ali se umjesto toga odlučilo povećati plaće u javnom sektoru.

Manji trošak je definitivna prednost, ali većina manjka u sustavu još bi ostala. Rupa u mirovinskom sustavu ne bi bila 3,57 milijardi eura nego oko 2,57 milijardi eura, ali bi se time uništila većina reformi u mirovinskom sustavu i stvari vratila na gotovo isto stanje kao prije 2002.

Nema ni političke ni društvene volje za promjenu

Problemi neodrživosti mirovinskog sustava se ne rješavaju jer je to politički jako skupo. Države diljem Europe najavile su podizanje dobi za odlazak u mirovinu, neke i na 70 godina.

U ovom trenutku su mirovine dobrim dijelom de facto državna socijalna pomoć, jer ih se tek 60 posto može isplaćivati iz doprinosa sadašnjih radnika, a ostatak se podmiruje iz općeg državnog proračuna.

U cijelom svijetu nitko nema želju da ozbiljnije reformira zdravstveni sustav, ne samo u Hrvatskoj. Maksimalno što se mijenja je povećavanje dobi za odlazak u mirovinu, a države ni tome nisu sklone zbog otpora stanovništva.

S obzirom na to stanovništvo ne želi mijenjati sustav međugeneracijske solidarnosti, sve što države mogu je uvoziti radnu snagu iz inozemstva i nastaviti popunjavati rupu u mirovinskom sustavu iz općeg proračuna države. Tako troškovi mirovinskog sustav uzimaju sve veći dio javnih rashoda, s čime se smanjuju sredstva za druge stvari.

U podlozi problema su desetljeća loše demografske situacije i sve manje rođenih. Oni koji su odlučili nemati djecu imat će ista prava u starosti kao oni koji su kroz život ulagali vrijeme i novac u buduće generacije. To nije bilo problem dok je bilo dovoljno mladih da se nahrani sve umirovljenike, ali desetljeća niskog broja rođene djece dovela su do toga da ima premalo radnika koji mogu financirati umirovljenike. U kratkom i srednjem roku je situacija bezizlazna, a u dugom roku može se ukinuti sustav međugeneracijske solidarnosti, uvesti značajne količine stranih radnika ili potaknuti ljude da imaju puno više djece nego danas.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar