Njemačka traži novac za reforme, ali ne zna koga nazvati bogatim

Nakon šest godina gospodarske stagnacije, njemački političari polako se bude i uviđaju potrebu za sveobuhvatnom reformom. Nažalost, polarizirana politika zemlje i ekstremna nejednakost u bogatstvu čine postizanje dogovora o radikalnim mjerama za odgodu umirovljenja i ograničavanje socijalnih troškova iznimno teškim.

Prostor za djelovanje je uzak. Desničarska oporbena Alternativa za Njemačku (AfD) kapitalizira sveprisutan osjećaj krize i povećava svoje vodstvo u anketama. Ovo bi mogla biti posljednja prilika da stranke centra pokušaju provesti obnovu.

Modernizacija gospodarstva i temeljita reforma socijalnog osiguranja zahtijevaju veliki društveni dogovor. Svi moraju učiniti ustupke, uključujući i njemačke bogataše. No Nijemci se prvo moraju usuglasiti oko toga tko je bogat i što podrazumijeva plaćanje pravednog udjela. To neće biti lako.

 

Posljednji put kada je Njemačka bila u dugoj ekonomskoj kolotečini prije više od dva desetljeća, lijevo-centristička vlada Gerharda Schroedera dorasla je trenutku i provela nepopularne reforme tržišta rada. Pronalaženje konsenzusa sada je teže. To je djelomično posljedica zajedljivih društvenih mreža. Najvećim europskim gospodarstvom također upravlja koalicija konzervativaca i socijaldemokrata koji politički imaju malo toga zajedničkog. Raspoloženje je katastrofalno, a nedavni sastanak visokih dužnosnika navodno se pretvorio u viku i prepirku.

Samo oko 15 podzo Nijemaca zadovoljno je Friedrichom Merzom, koji je postao kancelar prije godinu dana, a ovog je tjedna bio prisiljen odbaciti mogućnost formiranja manjinske vlade ili održavanja novih izbora. Milijunaš, korporativni pravnik i bivši predsjednik lokalnog ogranka za upravljanje imovinom tvrtke Blackrock Inc., djeluje otuđeno i sklon je gafovima. Na međunarodnoj sceni, njegova iskrenost o pogreškama Amerike u ratu s Iranom razljutila je predsjednika Donalda Trumpa, izazvavši prijetnju povlačenjem tisuća američkih vojnika stacioniranih u Njemačkoj.

Na domaćem planu, njegovo nedavno upozorenje da će državna mirovina u budućnosti pružati u najboljem slučaju samo "osnovnu pokrivenost" izazvalo je zaprepaštenje. Ipak, srž njegovog argumenta – da Nijemci trebaju više prilika za stvaranje bogatstva i da trebaju preuzeti više odgovornosti za štednju za mirovinu – ne bi trebala biti kontroverzna.

Pohvalno je što njegova vlada subvencionira investicijske račune za djecu kako bi potaknula Nijemce da rano počnu ulagati. Merz također reformira privatne mirovine kako bi potaknuo zaostalo sudjelovanje javnosti na tržištima kapitala. Nažalost, to neće riješiti neposredne ekonomske i fiskalne probleme zemlje.

Kao prosperitetno mjesto s visokom osobnom štednjom, šokantno je da većina Nijemaca financijski ne stoji tako dobro. Zemlja ima oko 2,7 milijuna milijunaša u američkim dolarima, prema podacima UBS-a. To je manje nego u Francuskoj, ali nešto više nego u Ujedinjenom Kraljevstvu. Međutim, medijalno njemačko kućanstvo ima samo oko 127.000 eura neto bogatstva, prema statistici Europske središnje banke (ECB). Taj je iznos veći u Grčkoj. U Hrvatskoj medijalno kućanstvo ima samo 46.000 eura neto bogatstva.

Jedan od problema je što Nijemci drže previše gotovine u bankovnim depozitima s niskim prinosom čiju vrijednost nagriza inflacija. Većina ljudi iznajmljuje stanove umjesto da posjeduje vlastiti dom, dok samo manjina kupuje dionice, pa nisu imali koristi od naglog rasta indeksa Dax. Rezultat je da je nejednakost bogatstva visoka prema europskim standardima.

U prošlosti su se Nijemci tješili da će se velikodušan sustav socijalnog osiguranja brinuti o njima kada budu bolesni ili u mirovini. Ipak, demografska neravnoteža između broja starijih osoba i trenutnih radnika stavlja ove programe pod ogroman financijski pritisak. Doprinosi za socijalnu skrb najteže pogađaju one s niskim i prosječnim primanjima. Ovi odbici od plaća potiskuju potrošnju i odvraćaju poslodavce od otvaranja radnih mjesta.

 

U ožujku je njemački ministar financija i sučelnik socijaldemokrata, Lars Klingbeil, održao iznenađujuće otvoren govor kritizirajući pretjeranu regulaciju i upozoravajući da zemlja ne može nastaviti odgovarati na krize trošenjem sve više novca. Predložio je povezivanje dobi za odlazak u mirovinu s godinama staža te prilagodbu poreznog sustava i sustava naknada kako bi se Nijemce potaknulo da rade više. Ekonomisti Deutsche Banka to su nazvali potencijalnim "Schroederovim trenutkom".

Klingbeil želi smanjiti poreze na niska i srednja primanja kako bi 95 posto radnika na kraju imalo veću neto plaću. To je razumna ideja s obzirom na to da je efektivna porezna stopa za samca u Njemačkoj koji zarađuje prosječnu plaću, uključujući doprinose za socijalno osiguranje, među najvišima u OECD-u. No takav bi potez stvorio rupu u proračunu. Stoga on inzistira na tome da "osobe s visokim primanjima i bogati vlasnici imovine moraju preuzeti dio tereta".

 

Trenutačno se oporezivi dohoci koji premašuju 70.000 eura oporezuju po stopi od 42 posto, dok se iznosi iznad 278.000 € oporezuju po stopi od 45 posto. Potonje je poznato kao Reichensteuer – doslovno "porez na bogate". Taj porez mora plaćati oko 134.000 Nijemaca, odnosno otprilike 0,3 poreznih poreznih obveznika. Očekivano, većina se Nijemaca slaže s Klingbeilom da bi ljudi sa šesteroznamenkastim prihodima mogli plaćati malo više.

Merz je pod pritiskom zbog toga što je već ustupio previše terena svom koalicijskom partneru. Njegovi konzervativci strahuju da bi povećanje poreza naštetilo malim poduzećima i samozaposlenima koji plaćaju porez na dohodak, umjesto nižeg poreza na dobit. Također tvrde da bi prag za stopu od 42 posto trebao biti viši jer plaća od 70.000 eura osobu ne čini bogatom.

Ipak, više ne isključuju mogućnost povećanja poreza Reichensteuer. Čak je i Markus Söder, konzervativni premijer Bavarske – prosperitetnog sjedišta tvrtki kao što su BMW AG i Siemens AG – otvoren prema tome da oni koji zarađuju 300.000 eura plaćaju višu stopu.

Međutim, oporezivanje bogatih ne može postati zamjena za obuzdavanje potrošnje. Prema podacima ministarstva financija, jedan posto onih s najvišim primanjima već plaća gotovo četvrtinu poreza na dohodak, dok gornjih 10 posto plaća više od polovice.

 

Ipak, najbogatijih 10 posto također kontrolira glavninu neto bogatstva zemlje, a nisu ga uvijek stekli radom. Čak do polovice njemačkog bogatstva stečeno je darovanjem ili nasljeđivanjem.

Kao što sam već ranije napomenuo, njemački porezni sustav izrazito je pristran na štetu rada. Nasuprot tome, vlasnici tvrtki imaju koristi od povlaštenog poreznog tretmana pri nasljeđivanju i darovanju. U 2024. godini, samo 45 obitelji profitiralo je od poreznih olakšica u iznosu od 3,4 milijarde eura na prenesenu imovinu.

Sveukupno, otprilike 85 posto poslovne imovine u rukama je najbogatijih 10 posto. Obiteljske tvrtke, poznate kao Mittelstand, okosnica su njemačkog gospodarstva i one bi nedvojbeno tvrdile da bi ih opterećujući porez na nasljedstvo mogao prisiliti na smanjenje broja radnih mjesta ili manja ulaganja. Ipak, široko se očekuje da će njemački savezni ustavni sud kasnije ove godine proglasiti njihove porezne privilegije neustavnima, što znači da bi Merz mogao biti prisiljen popustiti po tom pitanju.

To nije loša stvar. Lakše je zagovarati teške reforme ako se vidi da i bogati daju svoj doprinos. No gospodarstvo se neće oporaviti pukom redistribucijom bogatstva: Nijemci ga moraju i stvarati.