Vikend esej: Najmoćniji izum čovječanstva nije novac, nego dug

U povijesti tržišta kapitala nekoliko se državnih obveznica izdvaja po važnosti i transformaciji tržišta. Tu su nizozemske renten s početka 17. stoljeća, trajne obveznice koje su učvrstile ideju da obećanje Nizozemske može trajati dulje od obećanja bilo kojeg kralja ili cara; britanski consol iz 1751., obveznica koja je utjelovila sposobnost Britanije da pobjeđuje u ratovima zadužujući se i trošeći više od svojih protivnika; te američki Liberty Loan iz 1917., koji je označio početak današnjeg tržišta američkih državnih obveznica, temelja globalnih financija.

Sve su to bili elegantni instrumenti koji su zaokupljali maštu bankara, štediša i državnika. Posjedovali su konceptualnu ljepotu matematičkog dokaza – nešto što se, kada ga jednom shvatite, čini neizbježnim, kao da je otkriveno, a ne izmišljeno.

A onda je došla brazilska C-obveznica iz 1994. Kao dio Bradyjeva plana, kojim su bankovni krediti u statusu neplaćanja pretvarani u državne obveznice, odmah je postala najlikvidniji vrijednosni papir na tržištima u razvoju, svojevrsni barometar čiji se prinos smatrao pokazateljem zdravlja čitave klase imovine.

Bila je i nevjerojatno ružna. Dok su ranije državne obveznice imale ljepotu jednostavnosti, C-obveznica bila je sklepana konstrukcija nastala kompromisima odbora. Ako je consol bio dobro napravljen kišobran, C-obveznica bila je cerada poduprta najlonskim užetom i ljepljivom trakom.

Na koliko je načina taj brazilski instrument bio ružan? Bilo ih je mnogo. Kupon se dijelom isplaćivao u gotovini, a dijelom u naturi. Postojao je amortizacijski fond koji je Brazil prisiljavao da otkupljuje obveznice po nominalnoj vrijednosti čak i kada su se na tržištu prodavale znatno ispod nje. Imala je i ugrađenu opciju prijevremenog otkupa koja je značajno ograničavala potencijalnu zaradu ulagača – a time i iznos koji su za obveznicu bili spremni platiti.

Obrnuti Sizif: kada dug promijeni smjer | Depositphotos

Čak je i njezin naziv bio nerazumljiv. Krajem 1990-ih autor je dvije godine svakodnevno izvještavao o trgovanju C-obveznicom, a stalno je zaboravljao što slovo C uopće znači. Nikada nije uspio do kraja razumjeti ni kako je obveznica strukturirana. Njezin prinos i spread bili su lako dostupni na svakom Bloomberg Terminalu, ali nisu se ponašali intuitivno, pa je apsurdno komplicirana konstrukcija obveznice izazivala nelagodu, pa čak i podsmijeh.

Neovisno o samoj konstrukciji, C-obveznica kao Bradyjeva obveznica nosila je "određenu stigmu", kako je bivši brazilski bankar Sergio Goldenstein rekao Bloombergu 2005. Ideja Bradyjevih obveznica bila je da predstavljaju svojevrsnu početničku stazu tržišta obveznica: bile su namijenjene državama koje nisu mogle samostalno izdavati obveznice i zato su trebale pomoć američkog Ministarstva financija.

Više od dva desetljeća nakon što je brazilski default riješen, C-obveznica funkcionirala je poput žiga srama na tržištima kapitala – svakodnevnog podsjetnika na razdoblje koje su brazilski dužnosnici odlučno željeli ostaviti iza sebe. Kada je Brazil napokon otkupio posljednje C-obveznice i zamijenio ih mnogo jednostavnijim vrijednosnim papirima, postao je istinski samostalan, umjesto da se svake godine muči otplaćujući dug nazvan po bivšem američkom ministru financija.

Konceptualna elegancija

U siječnju je Matt Levine iz Bloomberg Opiniona pisao o svojem uvjerenju da su "financije prikladan predmet umjetničke kritike". I u pravu je – mnogi veterani financijske industrije to intuitivno razumiju.

Govoreći srednjoškolcima 1986., kralj junk-obveznica Mike Milken otvoreno je rekao da su "financije umjetnost", a zatim se požalio da je riječ o "umjetničkoj formi koja je uvelikome pogrešno shvaćena".

Dijelom je razlog u tome što su financije ipak više znanost nego umjetnost. Brazilska C-obveznica izvrsno je obavila svoj posao i povučena je uglavnom zbog financijskih razloga; estetsko zadovoljstvo njezinim nestankom bilo je dodatna korist, a ne glavni motiv.

Ipak, odvjetnik specijaliziran za državni dug Lee Buchheit kaže da je "sastavljanje elegantnih ugovora za složene poslove umjetnost. Neki su ljudi jednostavno bolji u tome od drugih."

Slika Quentina Matsysa 'Mjenjač novca i njegova žena' iz 1514. jedno je od najranijih slikarskih djela koje istražuje teme novca, trgovine i morala | Javni domena

Buchheit, koji je karijeru proveo zastupajući države dužnike, godinama se obrušava na "zagušljive, incestne, redundantne, neorganizirane i artritične" ugovore koje uspoređuje sa "zločinima protiv čovječnosti".

Ben Heller, aktivistički ulagač u obveznice koji se često nalazio na suprotnoj strani pregovaračkog stola od Buchheita, složio bi se s njim.

"Tu ima vrlo malo ljepote. Sve je napravljeno tako loše i nemarno", žali se.

Možda samo gledaju na pogrešnom mjestu – u jeziku ugovora o obveznicama koje gotovo nitko ne čita. Ako se odmaknemo i promotrimo sam dug, njegovo postojanje otkriva zadivljujuću konceptualnu eleganciju.

Ključan uvid ponudio je profesor Massachusetts Institute of Technologyja Robert Townsend u klasičnom radu iz 1979., koji je otad citiran gotovo 5.000 puta. U njemu je skovao izraz costly state verification, odnosno CSV, koji se odnosi na trošak provjere stvarnog stanja.

Townsendova je ideja da u svijetu korporativnih financija ljudi koji primaju novac – odnosno oni koji zapravo vode poslovanje – imaju mnogo bolji uvid u stanje kompanije od ljudi koji taj novac osiguravaju.

Ako financijer ulaže vlasnički kapital, odnosno kupuje dionice kompanije, menadžeri ulagačima moraju pružiti golemu količinu informacija. Pred nama se tada pojavljuje čitava infrastruktura računa dobiti i gubitka, bilanci, računovođa i revizora, samo kako bi dioničar mogao biti siguran da je dobit doista onakva kakvom je uprava prikazuje.

To je CSV: količina novca koju je potrebno potrošiti kako bi se provjerilo koliko kompanija zapravo dobro posluje.

Kod duga, a posebno kod obveznica, potrebno je mnogo manje te infrastrukture. Dužnik plaća kamate i to je uglavnom sve. Te isplate ne ovise o profitabilnosti, a gotovo uvijek stižu u cijelosti i na vrijeme.

Financijska fizika rijetko griješi - kad dug postane težak, džepovi postaju laki | Depositphotos

Default i stečaj uvijek su mogući, a i oni imaju vlastita estetska pitanja. No vjerovniku kojeg zanima samo primanje ugovorom propisanih kupona uglavnom nisu potrebne informacije o tome kako kompanija posluje. Zbog toga dužnik i ulagač zajedno moraju potrošiti mnogo manje novca na CSV.

Na određenoj razini upravo zato povijest duga seže tisućama godina unatrag: dug je dubinski jednostavan i elegantan na način koji zapravo nije moguće ponoviti. Nije li to lijepo?

Moćan paradoks

Poput svake velike umjetnosti, dug je mnogo više od nečega što je samo lijepo – jedna je od najmoćnijih sila na svijetu.

Kada se spoji s drugim velikim izumom kapitalizma, bankarstvom s djelomičnim rezervama, dug doslovno stvara novac.

Poput mnogih umjetničkih djela, utjelovljuje i paradoks i dvojnost – svaka je imovina, uostalom, istodobno nečija obveza.

Na pitanje "što je uopće novac?" iznenađujuće je teško odgovoriti. No ako se možemo složiti da novac uključuje bankovne depozite, tada je i sam novac dug, jer stanje na bankovnom računu nije ništa drugo nego dug koji banka ima prema deponentu, plativ na zahtjev.

Tvrdnja da "depoziti nisu imovina banke, nego njezine obveze" jedna je od onih ideja koje ostaju tvrdoglavo kontraintuitivne bez obzira na to koliko ih puta čujemo.

Dug je duboko ukorijenjen u društvo i moralno je opterećen. Filozofkinja Simone Weil u eseju O bankrotu iz 1937. napisala je da je "plaćanje dugova nužno za društveni poredak. Neplaćanje dugova jednako je nužno za društveni poredak."

Sama priroda duga, objasnila je, obuhvaća "proturječne nužnosti". Dug je istodobno prilika i obveza, ključ koji može otvoriti put prema golemom bogatstvu, ali i nešto što čovjeka može – ponekad doslovno – odvesti u zatvor.

Otac Charlesa Dickensa, primjerice, završio je u zloglasnom zatvoru Marshalsea zbog neplaćenih dugova. Ta je epizoda poslije pretočena u Malu Dorrit i brojne druge Dickensove romane.

Dickensovo djelo 'Mala Dorrit' iz 1855. govori o Amy Dorrit koja odrasta u londonskom dužničkom zatvoru Marshalsea, gdje je njezin otac zatvoren zbog dugova. Roman prati uspon i pad obitelji Dorrit nakon što iznenada dolazi do bogatstva, ali je istodobno oštra kritika duga, klasnih razlika, birokracije i društva opsjednutog novcem i statusom. Posebno je zanimljiv jer se Dickens oslanjao na vlastito traumatično iskustvo | Depositphotos

 

Moralnost duga nikada nije bila osobito dosljedna. Antropolog David Graeber u knjizi Debt: The First 5,000 Years (Dug: prvih 5.000 godina) iz 2011. zaključuje da je tijekom većeg dijela ljudske povijesti većini ljudi govoreno da su dužnici. Dodaje da su rasprave o tome tko zapravo kome što duguje gotovo cijelo to vrijeme oblikovale naš temeljni rječnik dobra i zla. Jedna od karakteristično bipolarnih osobina duga jest to što naše moralne simpatije neprestano prelaze s jedne strane na drugu.

Američki konzervativni pokret Tea Party, primjerice, nastao je na populističkoj ideji da država ne bi trebala spašavati vlasnike kuća koji su uzeli hipoteke koje si nisu mogli priuštiti otplaćivati. Istodobno se lihvarstvo u gotovo svim kulturama smatra grijehom.

Jedan od načina na koji su organizirane religije pokušale riješiti taj paradoks jest proglašavanje samog duga moralno lošim, pri čemu ni dužnik ni vjerovnik nemaju moralnu prednost.

Biblija često poistovjećuje grijehe i dugove, osobito u dijelovima prevedenima s aramejskog, gdje riječ khoba ima oba značenja. Slično tome, njemačka riječ Schuld znači i "dug" i "krivnju".

S druge strane, oprost – mnogih stvari, uključujući dug – predstavlja milosrđe. Deuteronomski zakonik propisuje oprost dugova svakih sedam godina, a potpuni jubilej svakih 50 godina, uključujući vraćanje oduzete imovine i oslobađanje porobljenih.

Dio problema leži u tome što je zajam pravno obvezujući ugovor čije izvršenje jamče najviši autoriteti. U društvima u kojima je taj autoritet religijski uvijek će biti teško pronaći ravnotežu između suprotstavljenih zahtjeva otplate i oprosta.

Ponovljeni zakon (Deuteronomij), peta knjiga Mojsijeva, sadrži Deuteronomski zakonik – skup pravila o vjerskom i društvenom životu koji, među ostalim, propisuje i oprost dugova. Ideja o "resetiranju“ dugova, dakle, nije moderna: Ponovljeni zakon još je u starozavjetno doba propisivao njihov otpust svake sedme godine, u sklopu šabatne godine (šmita, na hebrejskom) | Depositphotos

To može dovesti do različitih upozorenja protiv samog zaduživanja. "Ne jamči za tuđi dug" bila je jedna od triju zapovijedi uklesanih na Apolonovu hramu u Delfima, dok prema šerijatskom pravu zajmodavci ne smiju naplaćivati kamatu.

Što se događa kada se islamska zabrana kamata susretne s oslanjanjem modernog kapitalizma na financiranje dugom?

Odgovor je islamsko financijsko tržište vrijedno pet bilijuna dolara, izgrađeno na različitim domišljatim načinima kojima se zapravo ostvaruje učinak naplate kamata, a da se pritom formalno ostaje unutar šerijatskog prava.

Sekularnom promatraču struktura sukuka, islamske obveznice, može biti zabavan i, da, lijep način rješavanja inače gotovo nerješivog problema.

Ne vide to svi tako.

Mona Siddiqi, profesorica religije i društva na King's Collegeu u Londonu, omalovažava sukuk kao "religijsku gimnastiku" kojom muslimani ostvaruju prihod od kamata od svojih suvjernika, dok istodobno stvaraju dojam da su pobožniji od sekularnih zajmodavaca.

Na moralnoj razini pronalaženje rupa u pravilima može biti loše čak i kada su konstrukcije kojima se te rupe stvaraju vrlo pametne i estetski impresivne. Ta kombinacija moralne ružnoće i umjetničke privlačnosti poznata je većini ljubitelja umjetnosti.

James Gillray, delo 'Mida pretvara sve u papir' (1797.) je satirična vizija kralja Georgea III. kao mitskog Mide, u kojoj se drevna priča o zlatu pretvara u komentar o novcu, papirnatim financijama i britanskom državnom dugu | Depositphotos

Dug kao put prema bogatstvu

U engleskom govornom području dug često – premda ne uvijek! – ima mnogo pozitivnije konotacije. (Pomislite, primjerice, na dvostruko značenje engleske riječi redemption: otkup i iskupljenje.) U govoru iz 1834. američki državnik Daniel Webster rekao je da je "kredit životni zrak sustava moderne trgovine i da je učinio više – tisuću puta više – za bogaćenje nacija nego svi rudnici svijeta". Osobito se u Americi, toj najoptimističnijoj među zemljama, dug često doživljava kao put prema bogatstvu, a ne prema osiromašenju. Donald Trump sebe je nazivao "kraljem duga". "Stekao sam bogatstvo koristeći dug", rekao je za CBS News 2016.

Trump je također vrlo rano počeo primjenjivati strategiju koja je danas sveprisutna: koristiti dug za stjecanje upadljivih simbola bogatstva kako bi se ostavio dojam da se bogatstvo doista posjeduje. U javnoj predodžbi netko tko se bori s golemim teretom duga živi od danas do sutra i na rubu siromaštva; stvarnost je, naprotiv, često takva da takvi ljudi kreditnom karticom kupuju avionske karte prve klase za Dubai i na tri sata unajmljuju Lamborghini kako bi na Instagramu demonstrirali bogatstvo. Dok život pod teretom velikog studentskog kredita može ozbiljno smanjiti mogućnost trošenja i potrošnje, drugi oblici duga mogu je znatno povećati.

Kritike kapitalizma

Potrošnja financirana dugom često izaziva odbojnost, a u svijetu umjetnosti dug se nerijetko svrstava uz kapitalizam kao nešto čemu se treba suprotstaviti. Ipak, ne nedostaje ni suptilnijih pogleda. Meni je, primjerice, posebno zanimljiva akrilna aktovka Jennifer Dalton, ispunjena ponudama za kreditne kartice koje je primila tijekom jedne godine, a koje su joj iz različitih banaka nudile ukupno 1.351.220 dolara potencijalnog kredita. Riječ je o svojevrsnoj meditaciji o onome što umjetnica naziva "stalnim pozivom na neodgovornost". "Naravno, da sam prihvatila jednu ili više ponuda, ostale bi vjerojatno bile povučene", suho primjećuje.

Jack Butcher na Art Baselu 2025. zauzeo je mnogo otvorenije poduzetnički pristup. Potrošio je 74.211 dolara vlastitog novca na najam prostora i izradu materijala za štand na prestižnom sajmu umjetnosti. Taj je iznos prikazao na preklopnom brojčaniku, a posjetitelji su na samoposlužnom uređaju mogli kupiti račun, čime bi se prikazani iznos smanjio. Štand je na kraju uspio taman pokriti vlastite troškove – a zatim je Butcher cijelu instalaciju prodao kao jedinstveno umjetničko djelo pekinškom X Muzeju za 95.000 dolara, što znači da je na kraju ostvario pristojnu zaradu.

"Umjesto aktovke pune novca kao simbola iskušenja ili slobode, ovo je aktovka puna duga", kaže Jennifer Dalton o djelu Your Name Here iz 2015., akrilnoj aktovki ispunjenoj ponudama za kreditne kartice koje je primila tijekom jedne godine | Jen Dalton

Najveće umjetničko djelo povezano s dugom, međutim, nastalo je prije više od jednog stoljeća, 1924., kada je Marcel Duchamp, začetnik konceptualizma, izdao seriju obveznica nominalne vrijednosti 500 franaka, uz godišnju kamatu od 100 franaka, kako bi prikupio novac za kockanje u Monte Carlu. Imao je sustav kojim je namjeravao pobijediti na ruletu – kao i svi takvi sustavi, bila je to varijacija martingala (strategije udvostručavanja uloga nakon svakog gubitka) – pa je posudio novac kako bi ga iskušao.

Obveznice su u trenutku izdavanja vrijedile oko 25 dolara po komadu, a svi su kupci bili dovoljno pametni da ih sačuvaju kao umjetnička djela umjesto da naplaćuju kupone i od Duchampa traže svoj novac natrag. (Duchamp je, sa svoje strane, zaključio da je igranje prema njegovu sustavu toliko dosadno da je odustao nakon što je završio na nuli.) U svibnju je jedna od tih obveznica na Christie’sovoj aukciji prodana za 1,1 milijun dolara, što odgovara impresivnom prosječnom godišnjem rastu vrijednosti od oko 11 posto. (Prodavatelj je, međutim, prošao katastrofalno jer je djelo 2015. kupio za 2,4 milijuna dolara.)

Marcel Duchamp, Akt koji silazi niz stepenice, br. 2 (1912.), djelo koje su kubisti odbili smatrajući ga previše futurističkim, a poslije je postalo jedno od najpoznatijih ostvarenja moderne umjetnosti | Depositphotos

Druge umjetničke forme možda još više nalikuju vrsti umijeća kakvu nalazimo na tržištu obveznica. Odvjetnik Lee Buchheit, veteran bezbrojnih sati pregovora o dugu, kaže da su ti pregovori poput baleta te da je pažljivo tempirana promjena tona – od očinskog ohrabrivanja do tužnog razočaranja – bila jedna od njegovih najmoćnijih pregovaračkih taktika. Ili je možda najstarija umjetnička forma od svih ujedno i najrelevantnija: svaki investicijski bankar na tržištu dužničkog kapitala reći će vam da je njegova najvažnija vještina pripovijedanje.

Poželjan dug

Jedan od razloga zbog kojih financijski profesionalci često ne razmišljaju mnogo o umjetničkoj strani svojeg posla jest to što su brojke kojima barataju za toliko redova veličine veće od svega što nalazimo u svijetu umjetničkih djela, baleta i priča. Mike Milken, primjerice, bio je kralj otkupa uz financijsku polugu (leveraged buyout), u kojima bi korporativni preuzimači kupovali kompanije vrijedne milijarde dolara slično kao što biste vi kupili kuću: uplatili bi 20 posto cijene, a ostatak posudili oslanjajući se na novčane tokove same kompanije. Njegov uvid, koji je tijekom godina doveo do transakcija vrijednih bilijune dolara, bio je da kompanije mogu izdavati goleme količine duga s junk-rejtingom, umjesto da takve obveznice budu samo "pali anđeli", odnosno vrijednosni papiri prvotno izdani s investicijskim rejtingom koji su poslije izgubili taj status. Stavite dovoljno privlačan kupon na obveznicu i gotovo svaki izdavatelj može pristupiti tržištu.

Kako bi svoju viziju pretvorio u stvarnost, Milken se uvelike oslanjao na pripovjedačke tehnike, uvjeravajući i izdavatelje i ulagače da s pomoću njegovih novih instrumenata svi mogu zaraditi bezobrazno velike količine novca. Ono što nije govorio bilo je jednako važno kao i ono što jest: Milken se nije zadržavao na zapanjujućoj količini financijske poluge ugrađene u te strukture niti na tome kako bi ona ozbiljno ograničila mogućnosti koje stoje na raspolaganju upravi kompanije. Zapravo, često bi mijenjao terminologiju kada mu je to odgovaralo – "otkupi uz financijsku polugu" postali su "privatni kapital" (private equity), "junk-obveznice" postale su "visokoprinosne obveznice", a "otkazi" su postali "sinergije". Nazovimo to umjetnošću eufemizma.

Monte Carlo obveznica Marcela Duchampa iz 1924., izdana kako bi financirao njegov pokušaj da sustavom klađenja pobijedi rulete. Potpisao ju je i sa svojim ženskim alter egom - Rrose Sélavy. Samog sebe prikazao je s licem prekrivenim pjenom za brijanje, vražjim rogovima i predimenzioniranim ušima | Christies

Je li itko od ulagača koji su kupovali te junk-obveznice doista vjerovao da će kompanija moći vratiti novac koji posuđuje, umjesto da dug jednostavno neprestano refinancira? Ne – i upravo se tu krije možda najzapanjujuća konceptualna inovacija od svih. Većina nas intuitivno razumije da je zajam nešto što treba vratiti. Alexander Hamilton, u rečenici koju Lin-Manuel Miranda nažalost nije uvrstio u svoj hit mjuzikl "Hamilton", slavno je – barem u krugovima zaljubljenika u dug – ustvrdio "da bi stvaranje duga uvijek trebalo biti popraćeno sredstvima za njegovo gašenje". Dodao je da je "teško zamisliti situaciju u kojoj se toga načela ne bi moglo pridržavati".

U osobnim financijama to načelo uglavnom i dalje vrijedi. Dugovi po kreditnim karticama, studentski krediti i krediti za automobile osmišljeni su tako da se s vremenom otplate i na kraju potpuno nestanu. Posljednja rata kredita, ona koja preostalu glavnicu svodi na nulu, pruža zaista dobar osjećaj. Čak je i golema većina hipoteka strukturirana na taj način, s postupnom putanjom koja omogućuje da vaš dug – iznos koji na početku predstavlja zastrašujući višekratnik vašeg godišnjeg prihoda – tijekom tri desetljeća pooooolako nestane.

Alexander Hamilton, jedan od američkih utemeljitelja i prvi ministar financija SAD-a, smatrao je da svaki novi dug mora pratiti jasan način njegove otplate | Depositphotos

Amortizirajuća hipoteka, dakle, ima svoju ljepotu. Ali iz perspektive ulagača može biti iznenađujuće neprivlačna. Ono što Hamilton nije razumio u vezi s dugom koji se postupno sam gasi jest da i nakon što obveznica bude otplaćena većina ulagača želi nastaviti zarađivati kamatu na svoj novac. U tom smislu još je ljepša standardna bullet-obveznica, kod koje dužnik svakih šest mjeseci plaća upravo toliko da nepodmireni iznos ostane na razini prvotno posuđenog iznosa i kod koje se sam dug zapravo nikada ne smanjuje. Na dan dospijeća na naplatu dolazi cijela glavnica, a nitko na tržištima kapitala ne očekuje da je dužnik nekako uspio uštedjeti dovoljno novca kako bi je mogao otplatiti. Umjesto toga jednostavno se očekuje izdavanje nove obveznice kojom će se refinancirati stara. Iz perspektive ulagača to je poželjna značajka: daje im mogućnost, ali ne i obvezu, da nastave zarađivati kamatu nakon dospijeća obveznice; istodobno općenito povećava tržišnu potražnju za njihovim novcem, što zauzvrat povećava iznos kamata koji mogu očekivati.

Kada je dug zanimljiviji od novca: rimski novčić s prikazom Janusa, boga s dva lica koji savršeno simbolizira dvojnu prirodu duga | Depositphotos

Tako je suvremeno tržište obveznica evoluiralo u svijet u kojem se dugovi nikada ne otplaćuju. Kada država ili kompanija izdaje obveznice, svi na tržištu očekuju da će taj dug biti trajna stavka bilance dužnika, pri čemu će svaka pojedinačna obveznica, kada za to dođe vrijeme, biti zamijenjena novom. Ta konstrukcija samo raste – vrijednost ukupnog svjetskog duga učetverostručila se s 84 bilijuna dolara, odnosno 212 posto svjetskog bruto proizvoda, na prijelazu stoljeća na današnjih 353 bilijuna dolara, odnosno 306 posto, prema podacima Institute of International Financea.

Tu rastuću planinu duga, nevidljivu, ali sveprisutnu, mogli bismo nazvati Janusovom planinom, prema rimskom bogu s dva lica. Ona je nenadmašan motor rasta koji je istodobno više nego sposoban izazvati globalnu financijsku katastrofu, sastavljen od obveza koje su ujedno nečija imovina. Ona je dužnik i vjerovnik, stabilnost i rizik, grijeh i iskupljenje, dužničko ropstvo i oprost. Razdvaja društva i istodobno ih drži na okupu; obećanje je i prijetnja, sredstvo oslobođenja i mehanizam kontrole. Jedino je sigurno da je nitko ne kontrolira – naprotiv, ona kontrolira nas, na očite i suptilne načine. Možda je to najbogatiji tekst koji je čovječanstvo ikada stvorilo.