Dr. Stefan Jerotić: 'Težak nije čovjek, nego odnos postane težak'

Razgovori s terapeutima i dalje su opterećeni brojnim predrasudama. Odlazak na terapiju često se pogrešno doživljava kao znak slabosti ili osobnog poraza, dok se stručna pomoć najčešće traži tek kada problemi postanu duboko ukorijenjeni i kompleksni. Takav društveni okvir dodatno učvršćuje stigmu, zbog čega dio ljudi odgađa ili u potpunosti izbjegava traženje podrške, unatoč mogućim dugoročnim posljedicama po mentalno zdravlje i kvalitetu života.

U takvom ambijentu, pojedinci lakše pronalaze oslonac u pisanoj riječi nego u izravnom razgovoru. Knjige tada postaju posredan prostor razumijevanja – način da se vlastita iskustva sagledaju kroz tuđe priče.

Postoje knjige za koje, kada ih pročitate, shvatite da su nešto u vama redefinirale i pokrenule – shvatite da se vaš pogled na svijet promijenio, obogatio, produbio. Knjiga dr. Stefana Jerotića "Nitko nije rekao da će biti lako: Razgovori koji liječe dušu", objavljena 2026. godine u izdanju Lagune, upravo je takva knjiga.

Autor je psihijatar i psihoterapeut Klinike za psihijatriju Sveučilišnog kliničkog centra Srbije i asistent na Katedri za psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu. Njegov rad obuhvaća klinički i znanstveni fokus na anksiozne i depresivne poremećaje, bipolarni spektar, psihoze, kao i fenomenološki pristup psihijatriji, na granici medicine i filozofije.

Dr Stefan Jerotić se usavršavao u Velikoj Britaniji (Sveučilište Oxford) i SAD-u (New York - Cold Spring Harbor Laboratory) | Privatna arhiva

Iz tog profesionalnog iskustva nastala je knjiga koja donosi petnaest priča temeljenih na kliničkoj praksi, kroz koje se prate različite ljudske sudbine i psihološki obrasci – od usamljenosti i anksioznosti, do obiteljskih trauma o kojima se dugo šutjelo te dugotrajnih unutarnjih konflikata i oboljenja. Svaka priča strukturirana je oko terapijskog razgovora, kao prostora u kojem se osobna iskustva ne samo artikuliraju, već i postupno transformiraju.

Bez inzistiranja na senzacionalizmu, knjiga se bavi onim što se najčešće odvija iza zatvorenih vrata ordinacije: načinom na koji se formiraju psihološki obrasci, kako utječu na svakodnevni život i kako se kroz odnos povjerenja između terapeuta i pacijenta otvara mogućnost promjene.

Dr. Jerotić pritom ne izostavlja ni vlastitu ulogu u terapijskom procesu, uključujući izazove održavanja profesionalne distance. Ipak, u prvom planu ostaju empatija, suosjećanje i odnos povjerenja koji se gradi s pacijentima kao ključni temelji svake terapijske promjene.

Kroz susrete s različitim sudbinama, knjiga otvara prostor i za osobnu refleksiju čitatelja. Ona ne nudi konačne odgovore, već perspektivu u kojoj su ranjivost i promjena dio istog procesa, a osjećaj usamljenosti nešto što se u dijalogu može ublažiti.

U razgovoru za Bloomberg Adriju, dr. Jerotić govori o razlozima zbog kojih je odlučio ova iskustva pretočiti u književnu formu te kako i zašto razgovori liječe dušu.

 

Zašto ste se odlučili napisati iskustva iz prakse?

SJ: Odlučio sam napisati ovu knjigu zato što su me razgovori s raznim ljudima duboko dirnuli i, čini mi se, obvezali da neka iskustva pretočim u priče. Vjerovao sam da takve priče sadrže nešto važno i da su primjenjive za svakog čovjeka. Isto tako, nastojao sam biti posve iskren i prikazati ono što sam i ja proživljavao u takvim razgovorima. Stoga, knjiga ima i ispovjedni ton.

U knjizi ste prikazali petnaest vrlo snažnih i upečatljivih slučajeva, gdje svaki od njih počinje nekom vrstom patnje. Zašto ste odabrali baš te primjere?

SJ: Želio sam prikazati što širi raspon ljudskih poteškoća, od straha i depresije do poremećaja prehrane, stanja suženja svijesti i drugih oblika patnje. Važno mi je bilo da se čitatelj može prepoznati, makar djelomično, u nekoj od tih priča. Čak i kada netko nije osobno prošao kroz panični napad, anoreksiju ili tešku depresiju, vjerujem da može prepoznati osjećaj bespomoćnosti, straha, stida ili gubitka kontrole. Upravo to je bio kriterij: da priče budu različite po sadržaju, ali zajedničke po istini koju nose.

Koje je Vaše mišljenje o povećanoj prisutnosti spominjanja terapije i psihologije na našim prostorima u posljednjih nekoliko godina; utječe li ono pozitivno ili negativno na stigmu oko traženja profesionalne pomoći?

SJ: Mislim da je učestalije spominjanje terapije i psihologije u javnosti, u načelu, dobro, jer pridonosi tome da se stigma smanjuje. Danas je prihvatljivije nego ranije reći da netko ide na psihoterapiju, iako odlazak psihijatru i dalje kod mnogih izaziva neopravdanu nelagodu.

Ipak, velika prisutnost u javnosti ima i svoje drugo naličje: psihoterapija ponekad postaje dio mode, pa se pomoć traži deklarativno, dok stvarna spremnost na promjenu izostaje. Dakle, rekao bih da je utjecaj pretežno pozitivan, ali da je važno razlikovati istinsku otvorenost za rad na sebi od pukog usvajanja jezika psihologije.

Živimo kompleksnije nego ikada, a pronalaženje vremena za sebe uvijek je nekako na drugom mjestu. Kada se ljudi napokon odluče tražiti pomoć, često je dolazak u ordinaciju izazov. Postoji li razlika u radu s pacijentima uživo ili online?

SJ: Online psihoterapija može biti veoma dragocjena kada su okolnosti takve da čovjek inače ne bi mogao doći. Ipak, postoji razlika. Susret uživo ima posebnu težinu: zajednički prostor, tjelesna prisutnost, tišina, način na koji netko ulazi – sve to čini važan dio terapijskog susreta. S druge strane, online format nekim ljudima olakšava prvi korak, osobito ako su preopterećeni, udaljeni ili im je dolazak logistički težak. Zato ne bih radio strogu podjelu na bolji i lošiji oblik rada. Važnije je procijeniti kome u kojem trenutku koji format više odgovara, uz svijest da je odnos uživo obično puniji i bogatiji.

Moderne tehnologije i digitalizacija donijele su nam mnogo toga pozitivnog, međutim one sa sobom donose razne izazove kada je u pitanju mentalno zdravlje, osobito zbog toga kako utječu na emocionalni i socijalni razvoj djece i mladih, mada se to može primijeniti na sve uzraste. Koji je Vaš stav o toj temi i odražava li se to na vrstu slučajeva s kojima se suočavate u radu?

SJ: Moderne tehnologije same po sebi nisu ni dobre ni loše; pitanje je kako ih koristimo. One svakako mijenjaju način na koji usmjeravamo pažnju, koliko se uspoređujemo s drugima, kako podnosimo dosadu, samoću i frustraciju. Kod djece i mladih kod kojih se emocionalni i društveni razvoj tek oblikuju, to može biti osobito važno. Smatram da boravak u eri "digitalnih profila" može donijeti značajnu rastresenost, teškoće u regulaciji emocija i, što je najvažnije – osiromašenje neposrednog kontakta. Tehnologija ne stvara sama po sebi poremećaj, ali može pojačati postojeće ranjivosti i dati im novi oblik.

"Čovjeku nije potrebno da bude savršeno 'podešen', već da živi u uvjetima koji mu omogućavaju da raste" | Depositphotos

To se nadovezuje i na jedno važno upozorenje: mentalno zdravlje ne treba svoditi na digitalne pokazatelje, grafikone i ideju neprekidne "optimizacije sebe". Danas živimo u vremenu u kojem nam razni uređaji mjere san, puls, razinu stresa, broj koraka, vrijeme provedeno pred ekranom, pa lako počnemo vjerovati da se naše psihičko stanje može obuhvatiti tim brojkama. Međutim, čovjekov unutarnji život ne može se dosljedno opisati bilo kakvim podacima. Nisu sve važne stvari mjerljive, niti je sve što je mjerljivo doista i suštinski važno. Problem nastaje kada izgubimo dodir s vlastitim iskustvom i počnemo više vjerovati aplikaciji nego sebi. Tada mentalno zdravlje prestaje biti pitanje odnosa prema sebi, drugima, životu i postaje projekt samonadzora. A čovjeku nije potrebno da bude savršeno "podešen", već da živi u uvjetima koji mu omogućuju da raste, da se oporavlja i da podnosi ono što život neminovno nosi.

Koliko moderne tehnologije utječu na stav prema psihologiji, osobito u moru life-coacheva i samozvanih internetskih doktora za dušu?

SJ: Tehnologije i internet učinili su psihološke teme vidljivijima, što može biti korisno. Ljudi danas lakše dolaze do informacija, lakše prepoznaju da nešto nije u redu i lakše čine prvi korak prema traženju pomoći. Ali postoji i ozbiljan problem: internet često nudi privid znanja bez stvarne kliničke dubine. Opisi su sugestivni, ljudi lako sebe ili druge "prepoznaju" u raznim dijagnozama, a gubi se iz vida da dijagnoza nije lista simptoma, već ozbiljna procjena – čovjekove ličnosti, životnog konteksta, trajanja tegoba, njihova intenziteta, funkcioniranja i životne povijesti. U tom smislu, internet može biti dobar početni orijentir, ali ne može zamijeniti stručni razgovor i kliničko iskustvo.

U proteklih 30-ak godina dogodilo se dosta negativnih stvari na našim prostorima koje su obilježile generacije - od ratova do značajnih migracija, što je sigurno ostavilo posljedice na mentalno zdravlje i transgeneracijsku traumu. Koliko je to vidljivo u Vašem poslu?

SJ: Psihičke smetnje nikada ne nastaju iz jednog jedinog uzroka, ali društveni i povijesni kontekst imaju veliko značenje. Na našem podneblju, nažalost, bili su prisutni ratovi, veliki gubici, raseljavanja, siromaštvo, obiteljski lomovi i dugotrajna nesigurnost. Takve pojave ne mogu ne ostaviti trag. Traumatična iskustva u ordinaciji se ne moraju pojaviti samo u "čistom" obliku, nego i kroz različite posljedice: kronični strah, nepovjerenje, doživljaj nestabilnosti, teškoće u vezivanju, obiteljske obrasce šutnje, stida ili pretjerane kontrole.

Koja je uloga obitelji u nečijem (iz)lječenju; je li obitelj barijera ili važan dio procesa nečijeg liječenja?

SJ: Obitelj može biti važan oslonac, mjesto sigurnosti, razumijevanja i njegovanja. Ali može biti i prostor u kojem se problem održava, produbljuje ili negira. Rani odnosi s roditeljima i skrbnicima duboko nas oblikuju. Osjećaj da smo viđeni, voljeni i prihvaćeni najveći je dar koji roditelj ili skrbnik može pružiti djetetu. Ipak, važno je reći da se psihoterapija ne svodi samo na traganje za uzrocima u djetinjstvu. Često je presudno da razumijemo mehanizme koji danas održavaju patnju. U tom smislu, obitelj nije nešto što unaprijed treba idealizirati ni optuživati, već prostor u kojem su se izgradili najraniji odnosi, koji je potrebno pažljivo razumjeti.

Koji slučaj je za Vas bio najizazovniji tijekom Vaše karijere? Što za Vas znači "težak klijent" i jeste li ikada odbili s nekim raditi, i ako jeste, zašto?

SJ: Jedan od najpotresnijih i najizazovnijih slučajeva za mene bio je onaj koji je kasnije pretočen u priču "Vatra", o čovjeku koji je, nakon strahovitih životnih izazova i doživljaja da ga je društvo napustilo, učinio nešto stravično. Taj slučaj je za mene bio snažan podsjetnik da izražena ljudska patnja ne može uvijek svrstati u neku dijagnostičku kategoriju i da nitko od nas ne smije izgubiti iz vida neposredni utjecaj društva na veliko ljudsko stradanje. A što se tiče "teškog klijenta", taj izraz ne volim previše. Težak nije čovjek, nego odnos ponekad postane težak: kada nedostaje povjerenja, kada postoji snažan otpor, kada su očekivanja previsoka ili kada okolnosti nadilaze ono što određeni terapeut u tom trenutku može odgovorno ponuditi.

Kako se Vi nosite s teretima priča koje slušate na poslu; kako sebe štitite?

SJ: Rad s ljudima koji pate ponekad je zahtjevan, ali ga ne doživljavam samo kao izloženost tuđoj boli. Kada s nekim ustrajete rame uz rame u zajedničkom naporu da razumijete i izađete iz patnje, tada se stvara osobita povezanost koja je i ljekovita i zaštitna. Mislim da je to vrlo blisko, ako ne i jednako, sili dobra ili ljubavi. Taj doživljaj me čuva od iscrpljivanja. Naravno, važna je i svijest o vlastitim granicama: pojedinac mora znati da ne može uvijek odgovoriti na svaki izazov, niti može zamijeniti sustav, obitelj ili nečiju prošlost. Psihoterapeut mora imati prostor za preispitivanje, superviziju i osobnu psihoterapiju. Zato nije slučajno što sam knjigu završio razgovorom sa svojom psihoterapeutkinjom.

Koliko je važna mentalna higijena i koji bi bio Vaš opći savjet za sve čitatelje?

SJ: Mentalna higijena je veoma važna, ali bio bih oprezan s razumijevanjem ovog pojma kao nečega što stalno treba optimizirati. Spomenuo sam da mentalno zdravlje nije uređaj koji treba servisirati do idealnog stanja, niti komoditet kojim se upravlja pomoću aplikacija i brojki. Više volim o njemu misliti kao o brizi o biljci: u kojim uvjetima ona raste i razvija se, a u kojima vene. Moj opći savjet bio bi da ljudi ne čekaju da potpuno potonu kako bi potražili pomoć. Važno je imati hrabrost i reći: "ovo me boli", "ovo ne mogu sam", "potreban mi je razgovor". Stupati odvažno u životu znači, ponekad, dozvoliti vlastitu ranjivost i obratiti se drugome.