Trgovački sporazum između SAD-a i EU je neizvediv, evo i zašto

Trgovinski sporazum između SAD-a i EU-a utječe na tržišta. Podsjećamo, ispregovarana je opća carinska stopa od 15 posto na uvoz iz EU u SAD, ali s velikim izuzećima. Tako će efektivno oko 70 posto izvoza EU u SAD biti obuhvaćeno općom carinskom stopom.

Uz carine EU se obvezala i da će investirati dodatnih 600 milijardi dolara u SAD te u sljedeće  tri godine uvesti iz SAD 750 milijardi dolara energije, u što spada sirova i prerađena nafta, ukapljeni plin (LNG) i nuklearno gorivo. Mnoge stvari u sporazumu su sporne, posebno pitanje uvoza energenata.

Naime, uz sadašnje kapacitete proizvodnje u SAD-u, potražnje u EU i konfiguraciju svjetskih trgovinskih tokova energenata ispunjenje uvjeta uvoza 750 milijardi dolara energenata je gotovo nemoguće.

Jedni od rijetkih koji su zadovoljni iz EU su proizvođači automobila, koji su trenutačno opterećeni carinom od 27,5 posto pa su za njih trgovinski uvjeti poboljšani. Proizvođači čelika i aluminija su jedni od "gubitnika" jer carina od 50 posto na uvoz u SAD ostaje, iako postoji mogućnost da se naknadno uvedu kvote na bescarinski uvoz.

U početku su tržišta pozitivno reagirala na vijest o sporazumu ali kako vrijeme prolazi sentiment postaje sve negativniji. Europski dionički indeksi FTSE 100, Euro Stoxx 50, DAX, CAC 40, IBEX 35 i drugi su čvrsto u crvenome. U trenutku pisanja ovog teksta se američki dionički indeksi kreću oko "pozitivne nule". Euro je oslabio u odnosu na dolar za cca 1 posto. Ukratko, ulagači u EU nemaju pozitivna očekivanja od trgovinskog dogovora a ni u SAD-u nisu oduševljeni.

Neprovedivost s pravne i matematičke strane

Od svih potencijalnih problema najveći je pravna i matematička (ne)osnovanost obećanja EU da će iz SAD-a uvesti 750 milijardi dolara vrijednosti energenata kroz sljedeće tri godine i investirati dodatnih 600 milijardi dolara u SAD.

EU nema pravne osnove da izvrši ta obećanja. Ne može prisiliti kompanije u državama članicama da moraju uvoziti određenu vrijednost nafte i plina iz SAD-a nauštrb financijske računice. Sama ideja da se iz Bruxellesa šalju "naredbe" kompanijama diljem EU o količini i vrijednosti koju moraju mjesečno ili godišnje uvoziti iz SAD-a je ne samo protivna pravilima same EU nego i država članica.

Uz to potpuno ukida tržišne slobode i podsjeća na centralno planiranje kakvo je postojalo u SSSR-u i drugim socijalističkim državama do 90-ih godina prošlog stoljeća. Maroš Šefčovič, povjerenik Europske komisije za trgovinu, je na medijskoj konferenciji priznao da se radi o obećanju koje nije pravno obvezujuće jer Eu i nema mehanizme kojima bi mogla garantirati njegovu provedbu.

Matematički problem leži u tome što kada bi EU i mogla prisiliti svoje kompanije da uvoze iz SAD-a morala bi više nego utrostručiti prošlogodišnju  vrijednost uvoza energenata iz SAD-a, što znači da bi blizu 70 posto uvoza energenata u EU dolazilo iz SAD-a.

Računica je jednostavna. Vrijednost ukupnog EU uvoza energenata je 2024. iznosila 376 milijardi eura, od čega 75 milijardi eura iz SAD-a. To je manje nego 2023. i pogotovo 2022., kada je vladala energetska kriza zbog rata u Ukrajini i početka odvajanja EU od uvoza energenata iz Rusije. Problem je i što EU uvozi manje količine nego 2022. i 2023., a taj trend će se vjerojatno nastaviti zbog postupnog prelaska EU na obnovljive izvore energije.

EU uvoz energenata it SAD-a bi morao drastično narasti

EU je prošle godine iz SAD-a uvozila 16 posto vrijednosti nafte i naftnih derivata, 45,3 posto LNG (ukapljeni plin) i 45,6 posto prirodnog plina u plinovitom stanju. Uz prošlogodišnje cijene (koje su se već smanjile) i prošlogodišnji tečaj EU bi trebala povećati svaki od tih postotaka na blizu 70 posto.

To znači da bi se trebao de facto zabraniti uvoz iz država poput Norveške i Alžira, iz kojih je transport energenata u EU zasigurno lakši nego iz SAD-a. Tim državama EU čini značajan dio tržišta za izvoz, pa bi trebale pronaći nova.

Već sada je EU najveće izvozno tržište za energente iz SAD-a. Bez naglog rasta proizvodnje nafte i plina SAD ne može povećati izvoz u EU bez da smanji izvoz na druga značajna tržišta, u što spadaju Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Južna Koreja, Indija, Tajvan i Turska.

Kapaciteti u SAD-u su već popunjeni

Praktički je nemoguće da se u roku od samo tri godine izgradi dovoljno novih kapaciteta za izvlačenje, preradu i transport potrebnih novih količina sirovina, uz pretpostavku da se neće smanjivati izvoz u ostale države.

Prema informacijama U.S Energy Information Administration, rafinerijski kapaciteti za preradu sirove nafte u SAD-u su već gotovo sasvim popunjeni. Kreću se oko 90 posto od kraja prošle godine.

Trump je već jednom prevaren

Ovo nije prvi Trumpov trgovinski rat. Prvi je započeo u prvom mandatu protiv Kine 2018. godine. Zaključen je potpisivanjem trgovinskog sporazuma "Prve faze" u siječnju 2020. godine. Kina je njime obećala povećati uvoz energenata, usluga i prehrambenih proizvoda iz SAD-a, uz obećanje da će provoditi strožu kontrolu intelektualnog vlasništva.

Pandemija je 2020. spriječila Kinu da ispoštuje potpisane uvjete. Ali ni 2021., 2022. i 2023. nisu ni izbliza ispunjene preuzete obveze iz sporazuma o povećanju uvoza iz SAD-a.

Ako Kina, u kojoj su najveće kompanija većinski ili djelomično u državnom vlasništvu i koja zakonski može vršiti veću kontrolu nad njima, nije mogla (ili nije bila voljna) natjerati svoje kompanije da kupuju proizvode, energente i poljoprivredne proizvode, teško je zamisliti da to može učiniti EU po pitanju energenata.

EU nema pravne mogućnosti da prisili privatne kompanije na uvoz iz SAD-a, matematički je praktički nemoguće da EU ispuni potpisano po pitanju uvoza vrijednosti 750 milijardi eura energenata u sljedeće tri godine, a proizvodni, rafinerijski i prijevozni kapaciteti SAD-a ne mogu toliko naglo narasti u kratkom roku.

Jedna mogućnost je veliki rast cijena nafte i plina, ali uz trenutačne svjetske proizvodne kapacitete to nije realno. Čak ni sukob između Izraela i Iraka, koji je prijetio zatvaranjem važnog "uskog grla" za prijevoz nafte i plina Hormuškog tjesnaca, nije imao značajan utjecaj na cijene.

Obećanja EU o kupnji energenata se jednostavno ne mogu ispuniti. Carine ostaju kao realni problem, kojeg će tehnički plaćati kompanije uvoznici iz SAD-a a EU kompanijama će smanjiti prodaju jer će biti manje cjenovno konkurentne.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar