Europski zaokret od ruskih energenata je samoubilački potez

Tko god misli da se Europa mora odmaknuti od ruskih energenata u prvi plan gura ideju koja je trenutno moralno prihvatljiva i vrlo poželjna, ali u potpunosti nespojiva sa stvarnošću. Europa je srasla s ruskim energentima i odvajanje je nalik operaciji kojom se razdvajaju sijamski blizanci. Možda i uspije, ali kvaliteta života bit će vrlo upitna. Europa nema izvore koji bi mogli stari kontinent učiniti samodostatnim. Međutim, postoji opcija koja je donedavno bila jako nepopularna, a to je nuklearna energija.

Ekonomska stvarnost ruskih energenata

Realni pokazatelji otkrivaju potpunu promašenost politike odvajanja od ruskih energenata. Na temelju nedavnih analiza i tržišnih izvješća, analitičari su projicirali da su u trećoj godini rata (otprilike pokrivajući razdoblje do početka 2025.) prihodi Rusije od izvoza fosilnih goriva bili u rasponu od oko 240 milijardi eura godišnje. Ova brojka uključuje prihode od nafte, LNG-a, plina iz cjevovoda i naftnih proizvoda. Ovo pokazuje da sankcije nisu postigle željeni učinak, već su samo preusmjerile tokove energenata i povećale cijene za europske potrošače.

Na temelju nedavnih analiza, prije obustave, opskrba plinom iz ruskog plinovoda u EU 2024. iznosila je oko 33 milijarde kubičnih metara (bcm). Ova je količina bila grubo podijeljena između plina isporučenog preko ukrajinskih plinovoda i alternativnih pravaca poput Turskog toka—tako da je oko 16-17 bcm došlo kroz ukrajinske plinovode.

Nakon što su isporuke plina preko Ukrajine zaustavljene, EU je morala nadoknaditi izgubljene količine. Nadoknada je dolazila uglavnom iz dva izvora. Jedan je povećani uvoz skupog američkog LNG-a, a drugi su isporuke neukrajinskim pravcima, kao što je Turski tok, iako u manjim ukupnim količinama.

Američki LNG vs. ruski plinovodi

Ekonomski gledano, zamjena ruskog plina američkim LNG-om je skupa. Ruski udio u uvozu plina iz plinovoda u EU pao je s preko 40 posto u 2021. na oko 11 posto u 2024. Za plin iz plinovoda i LNG zajedno, Rusija je činila manje od 19 posto ukupnog uvoza plina u EU u 2024.

Cijene prirodnog plina u Europi značajno rastu tijekom sezone punjenja rezervi | Bloomberg

Ovaj pad je bio moguć uglavnom zahvaljujući naglom povećanju uvoza LNG-a i ukupnom smanjenju potrošnje plina u EU. Međutim transport ukapljenog plina brodom iz SAD-a zahtijeva skupe terminale za ukapljivanje i ponovno uplinjavanje, dok postojeći plinovodi iz Rusije omogućuju direktan i jeftiniji transport. 

Nadalje, cijene prirodnog plina u Europi značajno rastu tijekom sezone punjenja rezervi. Od ožujka do studenog cijena prirodnog plina je u prosjeku rasla 48 posto. I dok se države više ili manje uspješno trude subvencionirati cijene za kućanstva, industrija pati. 

Usporedba cijena ključnih energenata iz perioda prije ruske invazije s cijenama američkih energenata danas pokazuje koliki udarac prima europsko gospodarstvo. Cijene ruskih i američkih energenata danas su slične pa je jasno da energetskog strateškog interesa za Europu u priklanjanju SAD-u nema, a nakon 2. travnja 2025. postavlja se pitanje ima li EU ikakvog partnera s druge strane Atlantika.

Koliko je uopće uspješna EU u odmicanju od ruskih energenata? Prestanak ovisnosti o ruskom plinu bio je glavni prioritet i Europske komisije i Poljske kao predsjedavajućeg Vijeća EU-a. Ipak, u četvrtom tromjesečju 2024. ruski udio uvoza ukapljenog i prirodnog plina u plinovitom stanju povećao se u usporedbi s istim tromjesečjem 2023. Ukratko, htjeli ne htjeli, bez ruskog plina ide nam jako teško.

Energetska ovisnost europske industrije

Prema podacima Eurostata za 2022. električna energija i prirodni plin činili su gotovo dvije trećine konačne potrošnje energije u industrijskom sektoru EU-a (33,3 odnosno 31,2 posto). Nafta i naftni derivati ​​činili su 10,8 posto, a slijede obnovljivi izvori energije i biogoriva (10,6 posto). Kemijska i petrokemijska industrija (21,5 posto), proizvodnja nemetalnih mineralnih sirovina (14,1 posto) te industrija papira i celuloze (13,6 posto) najveći su potrošači energije i te industrije čine okosnicu europskog gospodarstva, a njihova konkurentnost direktno ovisi o pristupačnim cijenama energenata.

Nuklearna energija kao jedino realno rješenje

Nuklearne elektrane proizvele su oko 22,8 posto ukupne električne energije proizvedene u EU 2023. godine. Godine 2023. 12 zemalja EU imalo je operativne nuklearne reaktore: Belgija, Bugarska, Češka, Španjolska, Francuska, Mađarska, Nizozemska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Finska i Švedska. U 2023. proizvodnja električne energije iz nuklearnih elektrana u EU porasla je za 1,7u usporedbi s 2022. Kada pogledamo geopolitičke pritiske oko nas, premalo.

Još se prošle godine pisalo da savez 14 pronuklearnih europskih država, među kojima su i Slovenija i Hrvatska, procjenjuje da Europa treba dodatnih 50 GW nuklearne energije do 2050., što zahtijeva izgradnju više od 30 novih reaktora. Ukupni trošak bi iznosio između 250 i 550 milijardi eura. Što je skuplje, uložiti u nuklearke ili plaćati preskupi uvoz.

Implikacije za investitore i političare

Za investitore, dugoročna ulaganja u nuklearnu energiju predstavljaju stabilnu priliku s predvidljivim povratima. Dok tržišta nafte i plina doživljavaju turbulencije, nuklearna energija nudi stabilnost koja je privlačna institucionalnim ulagačima.

Kreatori politika moraju napustiti ideološke barijere i pragmatično prihvatiti nuklearnu energiju kao ključni element energetske strategije. Potreban je jasan regulatorni okvir koji će ubrzati izdavanje dozvola za nove nuklearne elektrane i osigurati financiranje kroz javno-privatna partnerstva.

Svaki drugi put vodi ekonomskom samouništenju europskog gospodarstva i drastičnom padu životnog standarda. Politička odluka o odvajanju od ruskih energenata mora biti preispitana kroz prizmu ekonomske realnosti, a ne samo geopolitičkih želja.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar