Europa raskida s ruskim energentima – ali riskira novu geopolitičku ovisnost

Europska unija nalazi se usred povijesne energetske transformacije, ubrzane geopolitičkim potresima nakon ruske invazije na Ukrajinu. Dok Bruxelles odlučno kroči prema potpunoj eliminaciji ruskog plina, nafte i nuklearne energije do 2027. godine, na tom putu stoje značajne prepreke. Istovremeno, Sjedinjene Američke Države preuzele su ulogu ključnog dobavljača, otvarajući pitanje stvara li Europa novu vrstu energetske ovisnosti.

O tim izazovima za Bloomberg Adria TV govorio je Marat Terterov, osnivač i glavni predstavnik Brussels Energy Cluba.

Kraj ruske ere? Izazovi plana do 2027.

Politička odluka o prekidu veza s ruskim energentima bila je jasan odgovor na agresiju i podrška Ukrajini, no njezina provedba sudara se sa složenom stvarnošću tržišta. Terterov ističe da se ovdje radi o klasičnom pitanju mogu li države u potpunosti kontrolirati tržišne aktere.

Na pitanje o preprekama s kojima se Europa suočava u planu da eliminira ruske energente do 2027. godine, Terterov navodi nekoliko ključnih izazova. Prvi je otpor samih tržišnih aktera. "Poruka država bila je da više ne žele rusku energiju. To je savršeno opravdana politička mjera. Međutim, tržišni akteri, posebno veliki industrijski potrošači plina, iako nisu podržali rat, nisu željeli postati ni njegova kolateralna žrtva", objašnjava Terterov.

Drugi veliki problem leži u dugoročnim ugovorima o opskrbi koje su europske kompanije imale s Gazpromom. Iako je Bruxelles pojačao pritisak da se ti ugovori što prije raskinu, odnosi izgrađivani desetljećima ne nestaju preko noći. Kao treću prepreku, Terterov ističe prilagodbu tržišta, gdje smanjenje plina iz plinovoda kompenzira dolazak ruskog LNG-a u europske terminale.

"Vidimo da ako postoji manjak ruskog plina iz plinovoda, stiže više LNG-a iz Rusije. Stoga nije posve jasno kako će se situacija razvijati", ističe on, naglašavajući neizvjesnost koja okružuje plan potpunog odvajanja.

Američki LNG kao spas - i nova ovisnost?

Dok se Europa pokušava riješiti ovisnosti o Rusiji, uvoz energenata iz SAD-a, poglavito LNG-a i nafte, od 2022. godine bilježi strelovit rast, čime je Amerika postala glavni dobavljač za EU. To je potaknulo rasprave o riziku stvaranja nove ovisnosti.

Terterov ovu situaciju komentira provokativnim pitanjem. "To je pomalo kao da pitate tko je raznio Sjeverni tok 2", kaže on. Podsjeća da su se i Ukrajina i Poljska godinama protivile tom projektu, ali i da je američka energetska diplomacija bila vrlo glasna u njihovoj podršci Ukrajini i prihodima koje ta zemlja ostvaruje od tranzitnih naknada.

On objašnjava kako je američka LNG industrija, ironično, prvotno bila namijenjena uvozu, no revolucija plina iz škriljevca sredinom dvijetisućitih stvorila je goleme viškove za izvoz. "Od tada postoji snažan američki pritisak za izvoz LNG-a", navodi Terterov.

Ipak, on ne vjeruje da će Europa razviti "potpunu ovisnost" o SAD-u, kakvu je imala o Rusiji, jer istovremeno diversificira izvore nabave, oslanjajući se i na Norvešku, Alžir, zaljevske i kaspijske zemlje. No, upozorava na komercijalnu pozadinu cijele priče.

"Iako su pod administracijom predsjednika Bidena Amerika i Europa u punoj solidarnosti, ovdje nema svadbenih darova. Norveška, Alžir, zaljevske države i SAD – sve su to okorjeli poslovni ljudi. Trgovina je velik dio svega toga i ne bismo trebali očekivati previše od Amerikanaca u tom pogledu", zaključuje Terterov.

Europska politika između ideologije i stvarnosti

Cjelokupna energetska tranzicija nije samo odgovor na rat, već proces s dubokim korijenima koji traju već gotovo trideset godina, potaknut ekološkim ciljevima i klimatskim pokretima. Energetska kriza tijekom zime 2022. i 2023. godine vratila je u fokus pitanje energetske sigurnosti, koje je, prema Terterovu, "mlađa generacija zaboravila".

Iako su se cijene plina i električne energije u međuvremenu stabilizirale, a Europska komisija ostaje predana ciljevima održivosti, pred njom su i dalje teški izazovi. Jedan od najvećih je dekarbonizacija prometa, gdje se vodi bitka između, kako kaže Terterov, "gotovo ideološke rasprave vođene u Bruxellesu i stvarnog, praktičnog i tvrdoglavog biznisa, lobiranja i politike unutar europskog krajolika".

 

Put Europe prema energetskoj neovisnosti i zelenoj budućnosti ubrzan je krizom, no ostaje ispunjen kompleksnim pregovorima, tržišnim pritiscima i novim geopolitičkim realnostima. Odluke donesene danas definirat će ne samo energetsku kartu kontinenta, već i njegove strateške odnose u godinama koje dolaze.