Odustati od inflacijskih ciljeva? Bolje ih je preoblikovati

Ako je ključni cilj središnjih banaka kontrolirati inflaciju, ciljevi inflacije odnosno ciljevi za kretanje cijena bili su nezamjenjiv saveznik. Kako bi mogli odgovoriti na izazove 21. stoljeća i pomoći gospodarstvima da se s njima nose, potrebno je preispitati njihovu korisnost.

Ovdje nije riječ samo o tome treba li ih povisiti ili sniziti, već o pitanju mogu li se prilagoditi svijetu koji se uvelike razlikuje od onoga u kojem su nastali. Monetarne vlasti djeluju u okruženju koje se brzo mijenja i teško je predvidjeti. Lako ih mogu izbaciti iz ravnoteže poremećaji u globalnim opskrbnim lancima, politički šokovi, javnozdravstvene krize te promjene na tržištu rada i u navikama potrošnje koje donosi umjetna inteligencija. Posljedica toga može biti ubrzanje inflacije ili suprotno – deflacija. Ciljevi će se promašivati sve češće. Veliki poremećaji u posljednja dva desetljeća – globalna financijska kriza i pandemija – možda su bili samo uvod.

Monetarni čelnici – koji su već pod povećalom zakonodavaca – trebali bi jasnije objasniti ne samo kako će se cijene kretati prema njihovim osnovnim pretpostavkama, nego i kako bi mogli izgledati alternativni scenariji.

Napetost između toga koliko treba zaoštriti ili ublažiti monetarnu politiku kako bi se ostvario cilj – oko dva posto za većinu središnjih banaka – nije nova, ali će se vjerojatno pojačati. Kako je jedan guverner američkih Federalnih rezervi primijetio tijekom rasprave o inflacijskim ciljevima 2007., dužnosnici ne bi trebali poslovne subjekte i potrošače "tući po glavi bejzbolskom palicom". Trebalo je proći još pet godina prije nego što je SAD uveo vlastite ciljeve za postizanje stabilnosti cijena.

Inflacijski ciljevi uspješno su usmjeravali svjetsko gospodarstvo jer su pomogli da inflacijska očekivanja poduzeća i potrošača u razvijenim zemljama ostanu dobro usidrena. Od početaka na Novom Zelandu, formalne ciljeve široko su prihvatile središnje banke, uključujući Europsku središnju banku, Banku Japana, Banku Indonezije i Južnoafričku pričuvnu banku. Njihovo ukidanje bila bi ozbiljna pogreška. Bez bolje alternative gospodarstva bi djelovala naslijepo jer bi monetarna politika izgubila svoje uporište. Ciljevi pružaju referentnu točku, baš kao što su to u prethodnim generacijama činili zlatni standard i državno upravljani devizni tečajevi.

 

Međutim, potrebno ih je prilagoditi ako želimo da opstanu. Neka velika tržišta, uključujući SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, već godinama bilježe rast cijena koji je neznatno iznad ciljne razine. U europodručju inflacija je osjetno ubrzala od početka rata s Iranom i sada je nešto ispod tri posto.

Ograničavanjem inflacije na male iznose svake godine gospodarstvo može održivo rasti. Ali kako središnje banke mogu uvjeriti ljude da inflacija neće izmaći kontroli? Mora postojati sustav, s barem nekim čvrsto utvrđenim pravilima, a mora biti i lako razumljiv. Vjerodostojna komunikacija je ključna.

Kristin Forbes, profesorica na Massachusetts Institute of Technologyju, predlaže jedno vrlo korisno poboljšanje: određivanje prilično jasnog vremenskog okvira za vraćanje inflacije na cilj u slučaju dugotrajnog odstupanja. Banka Engleske signalizirala je spremnost vratiti inflaciju na dva posto u razdoblju od tri godine. Australska pričuvna banka istaknula je da bi vrlo agresivan niz povećanja kamatnih stopa mogao brzo vratiti rast cijena na cilj, ali uz cijenu niske nezaposlenosti. Više središnjih banaka trebalo bi razmotriti jasno definiranje postupnog, ali sažetog vremenskog horizonta. "Ne želite biti odgovorni za ostvarivanje cilja svakog mjeseca kada vas globalni šok može izbaciti iz smjera", rekla mi je Forbes, bivša članica odbora Banke Engleske za kamatne stope. "Riječ je o smjeru inflacije, o putanji."

Zbog toga središnji bankari moraju biti posebno prilagodljivi; šokovi s kojima će se suočavati neće biti samo domaće prirode. Uz tradicionalne zadaće finog podešavanja cijena, sprječavanja recesija i odgovaranja na promjene tečaja, Jerome Powell, čiji je osmogodišnji mandat na čelu Feda završio u svibnju, suočio se s pandemijom bolesti covid-19, posljedičnim skokom inflacije, ruskim napadom na Ukrajinu, sukobom na Bliskom istoku i Bijelom kućom koja je rušila ustaljene norme. Neke od Powellovih kušnji ponovno će se pojaviti.

Rigidne formule za određivanje kamatnih stopa, osobito inflacijski ciljevi, mogle bi izgubiti na važnosti. Novi predsjednik Feda Kevin Warsh kritizirao je kreatore monetarne politike koji se usredotočuju na "dvije znamenke desno od decimalne točke u posljednjoj objavi vlade". No naglasio je da je cilj dugogodišnja i teško izborena ambicija koju ne bi trebalo odbaciti prije nego što pobjeda bude osigurana.

 

Stabilnost cijena, kako god je definirali, mora ostati sveti gral. Malo je stvari štetnije za društvo od uvjerenja da će kupovna moć građana svake godine znatno oslabjeti. Bez rasta prihoda inflacija smanjuje sposobnost ljudi da osiguraju hranu, stanovanje i odjeću. Umjerena inflacija dobra je stvar jer upućuje na dinamično gospodarstvo. No ako je previsoka i traje predugo, ljudi bi mogli izgubiti vjeru u temeljne financijske i političke institucije. Srozavanje vrijednosti rimske valute često se povezuje s propadanjem tog carstva, dok je Kina prošla kroz hiperinflaciju prije nego što su komunisti preuzeli vlast 1949. Na manje krvav način, godine dvoznamenkaste inflacije oslabile su britansku laburističku vladu krajem 1970-ih i otvorile put eri Margaret Thatcher. Danas su pritisci na životni standard ponovno dobili na važnosti. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju široko nezadovoljstvo načinom na koji predsjednik Donald Trump upravlja američkim gospodarstvom, osobito tvrdokornom inflacijom. Rast cijena također je potaknuo nezadovoljstvo vladajućim strankama u zemljama poput Australije.

Način na koji je izolirana zemlja došla do cilja od dva posto, koji će postati mjerilo za druge središnje banke, bio je gotovo slučajan. Kada je inflacija napokon pala ispod 10 posto, tadašnji novozelandski ministar financija Roger Douglas upitan je 1988. u intervjuu s novinarom je li zadovoljan. Nipošto, odgovorio je – trebala bi biti nula ili između nule i dva posto. "Većina ljudi u Rezervnoj banci mislila je da je to ludost", rekao mi je Don Brash, čelnik novozelandske središnje banke imenovan nedugo nakon toga. No dužnosnici su morali pokušati to ostvariti. "Na zaprepaštenje zaposlenika Rezervne banke, uspjeli smo."

Ideja je imala i istaknute protivnike. Paul Volcker, cijenjen zbog svoje uloge u slamanju dvoznamenkaste američke inflacije početkom 1980-ih, smatrao je fantazijom ideju da se prava razina može odrediti s tolikom preciznošću. Alan Greenspan, koji ga je naslijedio, bio je užasnut idejom uvođenja brojčanih ciljeva. Brinuo se da će izgubiti diskrecijske ovlasti. Čak i nakon što se Federalni odbor za otvoreno tržište sredinom 1990-ih približio cilju od dva posto, članovi su se obvezali na tajnost. Ben Bernanke, koji je kao predsjednik zagovarao veću otvorenost, konačno je javno objavio cilj više od desetljeća poslije.

No ciljevi nikada nisu trebali biti nepromjenjivi. U praksi se uglavnom određuju na temelju prognoza – a ne samo posljednjih podataka koji mogu biti naknadno revidirani. Namjera je uvijek bila imati određeni zaštitni prostor, odnosno mogućnost odstupanja koja bi omogućila reagiranje na rijetke šokove.

Promjene imaju svoje prethodnike. Na Novom Zelandu cilj je proširen na raspon između jedan posto i tri posto u srednjem roku, pri čemu se sredina raspona smatra najpoželjnijom. U Ujedinjenom Kraljevstvu cilj je s 2,5 posto, koliko je iznosio u trenutku neovisnosti središnje banke 1997., smanjen na današnjih dva posto. Postoji i sigurnosni mehanizam: ako inflacija premaši tu razinu, guverner Banke Engleske dužan je napisati pismo Ministarstvu financija u kojem objašnjava odstupanje i obvezuje se na povratak cilju.

No ni prevelika fleksibilnost nije korisna. Ljudi će se pitati znače li ciljevi uopće nešto. Trik nije u ograničavanju slobode govora kreatora monetarne politike, kako se čini da Warsh zagovara, već u jasnom prenošenju prave poruke o načinu na koji treba promatrati te ciljeve. To bi trebalo biti popraćeno objašnjenjima razloga za odstupanje, njegova očekivanog trajanja i mogućih scenarija. Treba li manje govoriti, kako preporučuje Warsh? Vjerojatno. No teško je objasniti fleksibilnost cilja, a da se pritom ne govori o vjerojatnosti njegova ostvarivanja ili neostvarivanja.

Jesu li središnje banke koje ciljaju inflaciju jednostavno imale sreće? Tijekom 1990-ih naftni šokovi iz prethodnog desetljeća počeli su jenjavati, a ulazak Kine na globalno tržište dramatično je smanjio troškove proizvedene robe. Organizirani rad izgubio je velik dio nekadašnje moći; štrajkovi su manje remetili gospodarstvo, a rast plaća bio je umjeren.

Okruženje za ostatak 21. stoljeća bit će zahtjevnije. Warshu, kao i onome tko iduće godine naslijedi Christine Lagarde na čelu ECB-a, trebat će svi alati koji su im na raspolaganju. Inflacijski ciljevi ponovno mogu dokazati svoju vrijednost – ako budu, i tehnički i komunikacijski, prilagođeni novom dobu.