Hrvatska se riješila zlata - je li članstvo u eurozoni dovoljna zaštita?

Ulaskom u eurozonu 2023. godine, Hrvatska je predala ključeve svoje monetarne politike Europskoj središnjoj banci, čime se iz temelja promijenila logika upravljanja deviznim rezervama. Dok je nekada njihova primarna svrha bila obrana tečaja kune, danas su dio znatno većeg sustava.

U jeku rasprava o globalnoj ekonomskoj nesigurnosti, postavlja se pitanje je li odluka o prodaji gotovo cjelokupnih zlatnih rezervi početkom 2000-ih bila ispravna te pruža li članstvo u monetarnoj uniji dovoljnu sigurnost za malo i uvozno ovisno gospodarstvo.

O tim je temama u analizi za Bloomberg Adria TV govorila ekonomska stručnjakinja Vedrana Pribičević sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta.

Što se promijenilo od ulaska u eurozonu?

Najveća promjena koja se dogodila uvođenjem eura je funkcionalna, objašnjava Pribičević. Prije su devizne rezerve, koje danas iznose nešto više od dvije milijarde eura, služile prvenstveno za obranu tečaja kune i očuvanje stabilnosti financijskog sustava. "Ulaskom u eurozonu, zapravo ta potreba nestaje i Hrvatska više nema vlastitu valutu", ističe Pribičević.

Ona dodaje kako se suštinski nije promijenilo mnogo, jer devizne rezerve ni prije nisu bile gotovina, već imovina denominirana u eurima, poput državnih obveznica zemalja europodručja. Kamate na tu imovinu predstavljale su prihod Hrvatske narodne banke, a višak se uplaćivao u državni proračun. HNB sada više ne brani tečaj, a rezerve su postale dio šireg portfelja kojim se upravlja na razini eurozone.

Kao mala i otvorena ekonomija, Hrvatska je prirodno osjetljiva na vanjske šokove poput promjena globalnih kamatnih stopa ili cijena energenata. Ipak, članstvom u europodručju postala je dio znatno većeg i otpornijeg monetarnog sustava. "Dobili smo jedan cijeli dijapazon instrumenata kojima prije nismo imali pristup, a kojima štitimo stabilnost našeg monetarnog i financijskog sustava", navodi Pribičević. Jedan od takvih alata je Transmission Protection Instrument (TPI), kojim ECB može intervenirati na tržištu obveznica ako kamatne stope u nekoj članici naglo porastu kao posljedica špekulacija. Uz to, ulazak u bankovnu uniju, što se često zanemaruje, stavio je domaće banke pod jedinstveni sustav nadzora i sanacije, što dodatno jača sigurnost.

Prodaja zlata: tehnička odluka, a ne strateška pogreška

Jedno od najintrigantnijih pitanja jest zašto Hrvatska, za razliku od mnogih drugih zemalja, nema značajnije zlatne rezerve. Početkom 2000-ih prodano je gotovo sve zlato naslijeđeno iz bivše države, a tek je simbolična količina kupljena i odmah predana ECB-u kao uvjet za ulazak u eurozonu.

Prema Pribičević, razlog za prodaju bio je isključivo tehničke prirode. "Nema nikakve mistike iza toga", kaže ona. U modernom upravljanju portfeljem ključno je moći precizno izračunati sadašnju i buduću vrijednost imovine. Kod obveznica je to relativno jednostavno, ali kod zlata je iznimno teško modelirati buduću cijenu. "Bilo je puno lakše izračunati optimalne devizne rezerve za monetarne operacije bez zlata u bilanci nego sa zlatom", pojašnjava Pribičević, demistificirajući odluku koja se često interpretira kao strateški promašaj.

Zlato kao signal snage važnije je za zemlje izvan velikih monetarnih sustava. Kao primjer navodi Poljsku, koja nije u eurozoni i posljednjih godina aktivno kupuje zlato. "Ako niste dio velikog sustava, onda vam je zlato jedan puno bitniji signal. Ako ste dio velikog sustava kao što je eurozona, onda vam to zapravo i na neki način ne treba", zaključuje.

Hrvatska i Slovenija: Dva puta, dva pristupa zlatu

Usporedba sa Slovenijom, koja drži vlastito zlato izvan zajedničkih pričuva ECB-a, otkriva, kako kaže Pribičević, različite povijesne okolnosti. Slovenija je u Europsku uniju i eurozonu ušla znatno ranije, u drugačijim institucionalnim uvjetima koji su joj ostavljali više prostora za zadržavanje zlata. "Mi smo ušli u drugom vremenu", kaže Pribičević, dodajući da je put Hrvatske bio duži, a kriteriji stroži. "Hrvatska je na neki način došla, kako bi se reklo, na kraj partija".

Za Sloveniju, koja je još manja ekonomija od Hrvatske, zlato može služiti i kao "psihološki buffer" te signal sigurnosti investitorima, dodaje.

Na kraju, Pribičević smatra da Hrvatska nema stvarne potrebe za aktivnom izgradnjom vlastitih zlatnih rezervi izvan minimalnih zahtjeva ECB-a. Zaštita koju nude članstvo u eurozoni i bankovnoj uniji daleko je značajnija. Snagu tog okvira, tvrdi, najbolje ilustrira hipotetski scenarij pandemije COVID-a da Hrvatska nije bila na putu prema euru. "Mi bismo jednostavno defilirali u tišini i nikoga ne bi bilo briga", kaže ona, podsjećajući na operaciju ECB-a i HNB-a koja je spriječila klizanje tečaja u jeku krize. Zlato može biti nadgradnja i strateški alat za signaliziranje, ali za Hrvatsku danas, temelj monetarne sigurnosti leži drugdje, zaključuje Pribičević.

 

--Cijeli razgovor pogledajte u videu.