Veliki zaokret! Hrvatska snažno smanjila nesigurne oblike rada

Promjene uvjeta na tržištu rada u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina su toliko velike da je postalo teško i zamisliti kako je sve skupa izgledalo prije deset i više godina. Mnogo toga se promijenilo na bolje.

Prijelom je postao očit 2020. i 2021., iako je sam proces počeo već 2017. godine. Do tada su prevlast imali poslodavci, a od tada pregovaračka moć prelazi na stranu radnika. Stopa nezaposlenosti je pala s razina od blizu 20 posto 2013. na današnjih manje od pet posto, nezaposlenost mladih više nije jedna od najvećih u Europskoj uniji (EU), realne plaće snažno rastu umjesto da godinama stagniraju, više je slobodnih radnih mjesta. Pronalazak posla u Hrvatskoj nikada nije bio lakši i nikada se nije radilo za veću plaću.

Osim navedenih kvantitativnih poboljšanja promjene su se proširile i na kvalitativne pokazatelje. Najočitiji primjer takvog poboljšanja je veliki pad udjela radnika koji rade s ugovorom na određeno, nekada među najvećima u EU a danas ispod prosjeka. To je izlazak iz faze prisilne radne fleksibilnosti. Cilj treba biti postizanje sljedeće faze, dobrovoljne radne fleksibilnosti.

Ugovori na određeno su glavni primjer tzv. "prekarnog rada", tj. rada kojeg obilježava nesigurnost, niska zaštita radnika i slaba pregovaračka moć radnika u odnosu na poslodavce. Određeni dio radnika preferira takav način rada, ili on proizlazi iz nužnosti same djelatnosti, ali njegova prevelika raširenost u ekonomiji je simptom strukturnih neravnoteža na tržištu rada, najčešće kao rezultat dugogodišnje nezaposlenosti i opće gospodarske krize.

Često se u kategoriju "prekarnog rada" skupa s ugovorima na određeno stavlja i rad na pola ili dio punog radnog vremena. Ali zapravo su uzroci te dvije kategorije najčešće različiti. Primjerice, rad na pola ili dio punog radnog vremena je daleko učestaliji u razvijenim državama visokog standarda i plaća, dok je rad na određeno učestaliji u siromašnijim državama niskih plaća i visoke stope nezaposlenosti.

 

Sintetizirajući podatke o udjelu ugovora na određeno i podatke o radu na pola ili dijelu punog radnog vremena se može zaključiti kako je u siromašnim ekonomijama s visokom stopom nezaposlenosti radna fleksibilnost nametnuta radnicima, a u razvijenim ekonomijama niske nezaposlenosti izbor. To omogućuje određivanje faza razvoja tržišta rada.

Kraj ere masovnih ugovora na određeno

Skoro svaka peta zaposlena osoba (18,3 posto) je 2016. bila zaposlena uz ugovor na određeno, podjednako muškarci i žene (razlika 2,1 postotni bod). Nakon tog vrhunca "prekarnog rada" postotak oštro pada, na današnjih 7,5 posto. Razlika među spolovima je u međuvremenu narasla na 3,3 postotna boda.

Naoko jednostavan graf, ali zapravo govori puno o uvjetima na tržištu rada Hrvatske. U uvjetima krize (do 2015.) udio ugovora na određeno raste jer su radnici zbog visoke nezaposlenosti i teškoća s pronalaskom zaposlenja voljni prihvatiti "nesigurni" rad, a poslodavci imaju veću pregovaračku moć i više im se isplati zapošljavati na određeno nego neodređeno.

Tehnički (gledano prema kretanju BDP-a) Hrvatska izlazi iz krize 2015. Te i sljedeće godine raste zapošljavanje, ali poslodavci još imaju veću pregovaračku moć koju iskorištavaju za zapošljavanje na određeno. Dugogodišnja kriza je napunila bazen radne snage iz kojega poslodavci u prvim godinama "povlače" radnike, ali još prema starim uvjetima.

Od 2017. se pregovaračka moć pomiče s poslodavaca na radnike kako se "bazen" prazni i poslodavci uviđaju da se trebaju boriti za svakog radnika, za što je vezivanje ugovorom na neodređeno dobar alat. Udio ugovora na određeno počinje padati.

Godine 2022. udio ugovora na određeno kratkotrajno ponovno raste, uglavnom kod žena. To je utjecaj naglog oporavka zapošljavanja nakon pandemije, posebice u uslužnim sektorima kojima dominira rad žena kao što su ugostiteljstvo i maloprodaja.

Hrvatska rekorder EU u smanjenju prekarnog rada

Iako je udio zaposlenih s ugovorom na određeno padao u svim državama EU u periodu 2016.-2024., Hrvatska je sa smanjenjem od 10,8 postotnih bodova rekorder EU. Više od 10 postotnih bodova smanjenja je imala još samo Poljska, s još viših razina (22,1 posto 2016.).

Na takve ugovore se može gledati kao na glavni indikator "prekarnog rada". Hrvatska je 2024. bila ispod prosjeka EU (10 posto), i ispod razine prekarnog rada kakve su bile u zemljama poput Njemačke, Švedske, Danske, Francuske i sl.

Tako velika promjena je rezultat manjka radnika na tržištu uslijed snažnog rasta gospodarstva, nakon perioda velikog iseljavanja koje je smanjilo broj potencijalnih radnika u Hrvatskoj. Najveće kvantitativne promjene na domaćem tržištu rada su pad nezaposlenosti i rast plaća, a pad udjela ugovora na određeno je najveća kvalitativna promjena.

S aspekta državnih politika se može postaviti uvjerljiva hipoteza da ni jedna promjena Zakona o radu, a od početka krize ih je bilo mnogo, ne može ojačati položaj radnika kao višegodišnji period visokog ekonomskog rasta i pad nezaposlenosti. Radnici su prisiljeni prihvatiti loše radne uvjete u situaciji kada je alternativno zaposlenje nesigurno zbog  visoke opće stope nezaposlenosti, bez obzira na to što stoji u Zakonu o radu. Prihvaćanje i trpljenje loših radnih uvjeta je prije svega rezultat nedostatka alternativa za zaposlenje, manje zakonskih propisa.

Nepuno radno vrijeme je znak višeg standarda

Jedan od oblika rada koji se neopravdano stavlja u isti koš kao i rad na određeno je rad na nepuno radno vrijeme. Zapravo se radi o luksuzu razvijenih ekonomija, a ne još jednom obliku prekarnog rada ili slabosti na tržištu rada. Iako i kod tog pravila postoje iznimke, primarno vezane za strukturu gospodarstva.

Iako zasigurno postoji i kulturološka komponenta, u pravilu veći dio ljudi radi na nepuno radno vrijeme u razvijenijim ekonomijama. U manje razvijenim članicama EU je takav oblik rada rijetkost i luksuz koji može priuštiti tek nekoliko postotaka zaposlenih, dok je u bogatijim članicama relativno uobičajen.

Tako najmanje zaposlenih radi na nepuno radno vrijeme u Bugarskoj (1,5 posto), Rumunjskoj (2,9 posto), Hrvatskoj (3 posto) i Slovačkoj (3,8 posto). U Nizozemskoj (38,6 posto), Austriji (30,7 posto) i Njemačkoj (28,9 posto) je takav oblik rada uobičajen.

Važno je razdvojiti prisilni rad na nepuno radno vrijeme od dobrovoljnog. U Nizozemskoj, Austriji, Njemačkoj i Danskoj je većina zaposlenih u radnom odnosu na nepuno radno vrijeme zbog osobne odluke, dok je u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj značajan dio iz nužnosti. To znači da je osim same razine plaća i standarda važna struktura ekonomije, kao i razina nezaposlenosti. Naime, nezaposlenost u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj je veća, a turizam čini značajniji dio gospodarstva.

U većini država je udio žena koje rade na nepuno radno vrijeme dva do četiri puta veći nego muškaraca. Rekorder u rodnim razlikama je Italija, gdje 6,2 posto muškaraca radi na nepuno radno vrijeme a čak 29,8 posto žena. U Njemačkoj praktički svaka druga žena (48,5 posto) radi nepuno radno vrijeme, dok se isto može reći za tek svakog desetog (11,3 posto) muškarca.

Ako se u obzir uzmu plaće i standard onda je uvjerljiva teza da je rad na nepuno radno vrijeme u bogatijim zemljama izbor kojeg biraju mnogi (posebno žene), a u siromašnijima luksuz kojeg rijetki mogu priuštiti.

Na prekretnici između dvije faze razvoja tržišta rada

Hrvatska se nalazi na prekretnici, između faze prisilne fleksibilnosti (ugovori na određeno) i dobrovoljne fleksibilnosti (rad na nepuno radno vrijeme). Taj put prolazi većina država u procesu razvoja i rasta standarda. Iz prve faze Hrvatska polako izlazi, ali u drugu još nije počela ulaziti. Postoje iznimke poput Nizozemske koja ima visok udio i ugovora na određeno i rada na nepuno radno vrijeme, ali one ne narušavaju opće pravilo.

Da bi Hrvati mogli prakticirati slobodu da ne rade puno radno vrijeme prvo se moraju zadovoljiti neki uvjeti. Realni rast plaća se mora nastaviti, podižući prosječne plaće na razinu koja će biti dovoljna da osigura relativno ugodnu egzistenciju.

A da bi se to dogodilo struktura gospodarstva se mora mijenjati prema djelatnostima koje ostvaruju višu dodanu vrijednost. Kapitalno intenzivne umjesto radno intenzivne (tekstilna industrija ne može stvoriti uvjete za rad na pola radnog vremena) i djelatnosti koje ovise o znanju a ne utrošenom vremenu (u IT sektoru se ne mora raditi osam sati dnevno za generirati visoku dodanu vrijednost).

Nestandardno radno vrijeme je nekada u Hrvatskoj bila oznaka nesigurnosti, a uskoro bi mogla postati oznaka financijske i radne slobode, pod uvjetom da se nastavi realni rast plaća, a gospodarstvo transformira prema djelatnostima veće dodane vrijednosti.