Ne mogu poduzetnici zaraditi koliko država može potrošiti

Ekonomska situacija u Hrvatskoj je zadnjih godina relativno dobra. Kumulativni rast BDP-a jedan je od najvećih u EU-u (preko 18 posto od sredine 2019.), ukupan broj zaposlenih je za više od 160 tisuća veći nego 2019. godine, nezaposlenost je rekordno niska, realne plaće snažno rastu (izuzev 2022.).

To razdoblje moglo se iskoristiti za strukturne promjene, odmicanje od modela ekonomskog rasta baziranog na državnoj potrošnji prema modelu baziranome na proizvodnju i izvoz, odmicanje od gospodarske strukture bazirane na tome koliko će stranaca doći na ljetovanje u Hrvatsku i odmicanje od povlaštenosti javnog sektora u odnosu na privatni.

Zbog povoljnih makroekonomskih kretanja, za Hrvatsku je bilo dobro razdoblje za reformiranje sustava i pripremu za "gladne godine". One nužno dolaze zbog same prirode ekonomskih ciklusa i Hrvatska na to ne može utjecati, već se samo može u dobrim godinama pripremiti za loše, ali to se ne događa, što je evidentno po tome da unatoč velikom rastu ekonomije država zauzima sve veći dio kolača.

Lekcije iz prošlosti nisu naučene

Već je jednom Hrvatska živjela u relativno dobrim vremenima. Isto tako je BDP snažno rastao, nezaposlenost padala, plaće rasle, ali ekonomska struktura nije bila povoljna, velik dio gospodarstva otpadao je na samu državu, plaće u javnom sektoru bile su veće nego u privatnome (korigirano za staž, obrazovanje itd.). Bilo je to razdoblje prije 2008. godine.

Tih je godina ekonomski rast bio solidan, tek malo manji nego u ostalim tranzicijskim državama. Hrvatska je s tim bila zadovoljna, i političari i stanovništvo. Svima je odgovaralo da se ne provode značajne reforme i da se ništa ne mijenja previše jer su se svi tako osjećali sigurnije.

No onda je došla svjetska financijska kriza 2008. godine, koja je najteže pogodila upravo države kao što je Hrvatska. Šest gladnih godina, odnosno pada BDP-a, pretvorilo se u desetljeće stagnacije, jer je ukupni BDP Hrvatske tek 2018. došao na razinu na kojoj je bio 2008.

U međuvremenu je nezaposlenost narasla, plaće su stagnirale (realno, čak padale), industrijska proizvodnja nestajala je. Političari koji su vodili Hrvatsku, a indirektno i stanovnici Hrvatske koji su ih postavili na vlast, ne samo da su nastavili sa starim politikama, nego su ih još intenzivirali.

Dok je tijekom nekoliko godina gotovo 200 tisuća ljudi u privatnom sektoru ostalo bez posla, broj zaposlenih u javnom ostao je isti. U trenutku kada kompanije propadaju i radnici ostaju bez posla, država gubi porezne prihode, kojima se financiraju plaće u javnom sektoru i ostatak državnog aparata. Zbog toga je Hrvatska prisiljena masovno zaduživati se i smanjiti investicije.

Osim krivih politika za vrijeme same krize, Hrvatska je u tu situaciju došla jer se nije reformirala u sitim godinama prije krize. Kao rezultat toga, kriza je trajala šest godina umjesto nekoliko kao u većini drugih država. Slična stvar događa se i danas.

Ekonomija raste, a državni rashodi rastu još brže

Hrvatska je trenutačno u dobrom razdoblju po pitanju ekonomije. Svi pokazatelji, od povijesno minimalne nezaposlenosti preko rasta plaća do sve manje blokiranih računa, mogu se zbirno vidjeti u podacima o ukupnom BDP-u.

Ukupni BDP Hrvatske bio je 78,05 milijardi eura, a 2017. 49,74 milijarde eura (nekorigirano za rast cijena), ali rashodi (izvršenja) godišnjeg državnog proračuna rasli su brže, sa 16,9 milijardi eura 2017. na 28,1 milijardu eura 2023.

To znači da su 2023., prije velikog rasta plaća u javnom sektoru (o tome kasnije), rashodi državnog proračuna iznosili 36 posto BDP-a, 2,4 postotna boda više nego 2017. Tako izraženo, to možda ne zvuči kao velika razlika, ali bi državni rashodi, da su ostali na istoj razini kao 2017. tj. rasli u skladu s BDP-om, 2023. bili 26,22 milijarde eura ili 1,88 milijardi eura manji nego što su zaista bili.

Tu je razliku država morala namaknuti ili većim oporezivanjem ili većim zaduživanjem nego što bi bilo da su se rashodi državnog proračuna kretali u skladu s BDP-om. To vjerojatno nije bilo moguće napraviti 2020., na vrhuncu pandemije, ali se moglo uravnotežiti 2022. i 2023.

Veliki rast plaća u javnom sektoru

Veliko povećanje plaća u javnom sektoru prije izbora 2024. će sigurno još povećati odnos rashoda države i BDP-a. To možemo predvidjeti, iako još nemamo podatke o izvršenju proračuna za 2024. i o konačnom obračunu BDP-a.

Rast plaća u javnom sektoru Hrvatske je 2024. bio daleko najveći u EU-u, bez obzira na to radi li se o privatnome ili javnom sektoru. U travnju, svibnju i lipnju je na godišnjoj razini iznosio čak 28,7 posto. Ukupni trošak za državni proračun je prema projekcijama same Vlade planiran na dodatnih 1,63 milijarde eura.

Hrvatska je puno trošila na plaće i ranije

Hrvatska je već 2022. trošila na plaće u javnom sektoru više nego usporedive države EU-a. Izuzetak je Slovenija, kojoj su troškovi zaposlenih u javnom sektoru, i na središnjoj i na lokalnoj razini iznosili 11,4 posto BDP-a. Hrvatska je te godine izdvajala ekvivalent 11,2 posto BDP-a za troškove zaposlenih u javnom sektoru, ali s obzirom na to da su plaće u Sloveniji rasle puno manje nego u Hrvatskoj, poprilično je sigurno da će podaci za 2024. pokazati da je Hrvatska uvjerljivo na prvom mjestu.

Još jedna propuštena prilika

Prilika Hrvatskoj da se reformira na zalasku je. Vjerojatno ima vremena do 2027. ili 2028. godine. Dva su razloga za to. Prvi je činjenica da je rast BDP-a u silaznom trendu. Godine 2024. rast BDP-a iznosio je 3,7 posto (zadnja projekcija HNB-a) a do 2027. će se smanjiti na manje od tri posto. Taj dugoročno relativno slabi rast BDP-a je upravo rezultat propuštanja prilike za provođenjem pravih reformi.

Drugi je to što trenutačni višegodišnji financijski okvir, prema kojem je Hrvatska jedan od najvećih neto primatelja sredstava EU-a po stanovniku, završava 2027. Kako se približila prosjeku EU-a, jer je prije izglasavanja tog financijskog okvira bila na 69 posto razvijenosti EU-a, a do izglasavanja novog bit će blizu 80 posto, Hrvatska može očekivati puno manje sredstava iz EU-ova proračuna.

Umjesto provođenja reformi da bi se potaknulo gospodarstvo i investicije u proizvodnju, Hrvatska povećava utjecaj države u ekonomiji i nagrađuje zaposlene u javnom sektoru. Od godina velikog ekonomskog rasta daleko više koristi imali su zaposlenici u javnom sektoru nego zaposleni u privatnome.

Hoće li kao i u vrijeme prošle krize biti apsolutno zaštićeni od nove krize, nije teško pogoditi. Najviše nagrađeni većim plaćama u dobrim vremenima, a potpuno zaštićeni u lošim vremenima. I nije čudo što većina mladih u Hrvatskoj u anketama redovito tvrdi da im je san raditi "za državu".