Legendarna tužba protiv McDonald'sa i posljedice prolivene kave na svjetski pravni sustav

Više od trideset godina prošlo je otkad je u ljeto 1994. porota okružnog suda američke savezne države New Mexico donijela jednu od najpoznatijih odluka u povijesti zaštite potrošača. Presudili su kako McDonald's, globalni lanac restorana brze prehrane, mora 81-godišnjoj Stelli Liebeck isplatiti ukupno 2,9 milijuna dolara odštete jer je Liebeck nesmotreno po sebi prolila vruću kavu.

Nakon objave presude brzo je zaključao sukob u kojem su se s jedne strane našli oni koji su ismijavali apsurdno visoku odštetu, a s druge oni koji su tvrdili kako je to konačno prava cijena za nemar korporacija. U uskuhalom sukobu prvo su stradale činjenice, a Liebeck i McDonald's podjednako su postali mete kritika zbog gramzljivosti.

Dvije godine prije presude Stella Liebeck bila je suputnica u automobilu kojeg je vozio njen unuk. U McDonald'sovom drive-through restoranu u Albuquerqueu kupili su šalicu kave za 49 centi. Kako automobil nije imao držač za čaše, Liebeckin unuk parkirao je vozilo kako bi ona mogla u kavu dodati vrhnje i šećer.

Liebeck je čašu stavila među noge i dok je pokušavala skinuti poklopac prolila je vruću kavu po svojim preponama te zaradila opekline trećeg stupnja. Završila je u bolnici gdje je prošla i proces presađivanja kože.

Od McDonald'sa Liebeck je prvotno zatražila tek nadoknadu zdravstvenih troškova u visini 20.000 dolara. Iz McDonald'sa su ponudili 800. Nakon što su odbili povisiti svoju ponudu, Liebeck je angažirala odvjetnika koji je podnio tužbu. Njen odvjetnik je nakon toga McDonald'su ponudio nagodbu u visini 300 tisuća dolara koju su iz McDonald'sa također odbili.

Stella Liebeck kupila je kavu od McDonald'sa koji ju je na kraju skupo platio | Liesa Johannssen-Koppitz/Bloomberg

 

U 10-dnevnom procesu porota je u konačnici donijela odluku kako na McDonald'su leži 80 posto krivice, a na Liebeck 20 posto. Dodijelili su joj odštetu u visini 200 tisuća dolara koja je smanjena za 20 posto na 160 tisuća.

Uz to, McDonald'su su razrezali kaznu od 2,7 milijuna dolara. Prema informacijama koje su kasnije isplivale u javnost, taj iznos bio je jednak dvodnevnim prihodima koje je u tom trenutku McDonald's ostvarivao od prodaje kave.

Kontroverzna odluka

Sudac je kaznu McDonald'su na kraju snizio na 480 tisuća dolara te je ukupni iznos koji je kompanija trebala isplatiti Liebeck sveden na 640 tisuća. Obje strane žalile su se na presudu i na kraju sklopile izvansudsku nagodbu za iznos koji nije objavljen.

Nagodba i kraj procesa stigli su debelo nakon što se u javnosti zakotrljala žučna rasprava oko kontroverzne odluke. S jedne strane našli su se oni koji su branili McDonald's. Zašto bi korporacija bila kriva što je netko po sebi prolio vruću kavu? Kupili ste vruću kavu – naravno da je vruća i da treba biti oprezan s njom. Što je u tome kriv McDonald's?

S druge strane bili su oni koji su stali na stranu Stelle Liebeck. Mora li kava zaista biti baš tako vruća da ostavlja opekline trećeg stupnja? I zašto upozorenje o tome na čašici nije bolje vidljivo?

PG&E je stanovnicima Hinkleya u Kaliforniji morao isplatiti 333 milijuna dolara | David Paul Morris/Bloomberg

 

Cijeli je proces u medijima dobio status školskog primjera prekomjerne odštete. Ključno pitanje svelo se na na to jesu li kompanije odgovorne za ponašanje kupaca i potrošača, odnosno koliko daleko seže odgovornost kompanija za vlastite proizvode.

Od tada donesen je još niz visokih odšteta koje su odjeknule u javnosti. Jedna od najpoznatijih uslijedila je već dvije godine kasnije kad su se stanovnici mjesta Hinkley u američkoj državi Kaliforniji nagodili s elektroenergetskom kompanijom Pacific Gas and Electric (PG&E) zbog zagađivanja lokalnih izvora vode. PG&E je pristao isplatiti 333 milijuna dolara, a slučaj je proslavio odvjetničku službenicu Erin Brockovich, te je po svemu snimljen i film.

Tehnološki divovi

Još dvije godine nakon toga, krajem 1998., sklopljena je i nagodba velikih američkih proizvođača cigareta s državnim odvjetnicima 46 tamošnjih država. Zbog šteta izazvanih pušenjem četiri tada najveća proizvođača duhanskih proizvoda pristala su kroz idućih 25 godina isplatiti ukupno barem 206 milijardi dolara odštete.

U novije vrijeme također ne nedostaje enormnih kazni, iako posljednjih godina najviše pažnje privlače kazne Europske komisije protiv američkih tehnoloških divova koje se nakon toga godinama vuku po sudovima. No bez obzira na sve te zvučne presude i bezbrojne one za koje se ne čuje pitanje koje je postavljeno nakon McDonald'sove tužbe – koja je razina odgovornosti kompanija za proizvode koje koriste njihovi kupci – i dalje je bez jednoznačnog odgovora.

Sudovi pokušavaju pronaći nekakvu mjeru od slučaja do slučaja. Presude o odštetama u Europi bitno su niže nego u Sjedinjenim Američkim Državama gdje nakon presuda obično dolazi do žalbenih postupaka i nagodbi u kojima se iznosi ipak svode na razumniju mjeru.

Prividna jednostavnost tužbe Stelle Liebeck protiv McDonald'sa sakrila je kompleksnost sustava. Na prvi pogled Liebeck je sama kriva što je prolila vruću kavu po sebi. Da joj se to desilo kod kuće s vlastitom kavom, koga bi tužila?

Na drugi pogled, nema nikakve sumnje da korporacije u želji za što višim profitima hvataju zavidne krivine u kojima nastaje vrlo očita i konkretna šteta društvu i pojedincima. Plastični otpad, kao najjeftinija praktična ambalaža, i klimatske promjene radi atmosferskog zagađenja samo su neki od najvidljivijih primjera.

Tržišna ravnoteža

Na društvu i pravosudnim sustavima stoga bi trebalo ostati da pronađu najpravednije rješenje. Kazne su male i velike, ovisno o tome s koje strane gledate. Čak i 2,7 milijuna dolara dosuđenih McDonald'su, za to što je netko prolio vruću kavu po sebi, bila su tek dva dana prihoda te kompanije. I to samo od kave.

Milijarde eura odnosno dolara s kojima Europska komisija kažnjava Microsoft, Metu, Alphabet i druge internetske divove radi narušavanja tržišne ravnoteže možda se mogu činiti kao visoki iznosi. No komentari nakon njih – ako te kazne nakon iscrpljivanja pravosudnih kanala uopće i budu plaćene – nerijetko idu u smjeru kako se za te kompanije radi tek o "trošku poslovanja".

 

Drugim riječima, čak i kad korporacije budu kažnjene radi nemara, iznosi su često toliko niski da to zapravo uopće ne predstavlja bitnu stavku u njihovim financijskim izvještajima, pa kompanije mogu kaznu ili odštetu platiti i dalje nastaviti sa svojim nemarom, možda tek u neznatno drukčijem obliku.

Tužba Stelle Liebeck protiv McDonald'sa je prije više od tri desetljeća u fokus stavila raspravu oko pronalska ravnoteže između potrebe da se kompanijama ozbiljno da do znanja da njihov nemar dovodi do negativnih posljedica i toga da se pojedincima isplaćuju enormne odštete zbog njihova vlastitog nemara. A dok se ne pronađe nekakav konkretniji odgovor koji će zadovoljiti sve strane ipak pazite ako kupujete kavu u McDonald'su. Ili bilo gdje drugdje.