Unatoč tome što drevna tehnika izrade nakita kojim su se kitili još u antici, a njegovim dražima podlegle i okrunjene glave s naših prostora pomalo izumire, Marko Milić iz Paraćina taj je zanat počeo učiti još sa 17 godina. Iako obiteljski nema veze sa zlatarstvom, filigranskim zanatom odlučio je se baviti iz ljubavi prema ručnom radu i potrebi za očuvanjem nematerijalne kulturne baštine.
"Počeo sam učenje kod majstora filigrana, koji je bio porijeklom iz Prizrena, na godinu dana, a standardno draguljarstvo u Nišu, koje je s prekidima trajalo nekoliko godina. Ipak, veći dio zanata učio sam sam kroz mnoge pokušaje i neuspjehe. Izazovna priroda zanata i posvećenost detaljima bili su mi veliki motiv. Vjerujem da moje obuke nikada neće biti gotove, jer uvijek ima prostora za usavršavanje vještine", objašnjava Milić.
I tako je prije više od deset godina počeo izrađivati nakit i liturgijske predmete, ali i predmete za domaćinstvo u okviru svoje zlatarsko-filigranske radionice Putir.
Predmeti i nakit od filigrana oduvijek se smatraju najljepšim i najdragocjenijim primjercima jer je posvećenost detalju velika, a precizna tehnika ovladavanja nitima, odnosno žicom neophodna. Zato, nekad, za kompleksne zadatke za koje je potrebno vrijeme, posvećenost i prefinjenost, kažemo da zahtijevaju "filigranski rad". Međutim, s obzirom na sve veću cijenu osnovnih materijala te potrebe ulaganja u promociju i druge izazove s kojima se majstori starih zanata suočavaju, a o kojima je Bloomberg Adria izvještavao i ranije, zanimalo nas je kako izgleda taj put i može li ručni rad opstati kao osnovna poslovna djelatnost.
Filigranski rad
Milić kaže da je osnovni dio tehnike i opreme za proizvodnju dizajnirao i napravio sam, a drugi dio kupio od umirovljenih kolega ili uvezao iz inozemstva. S obzirom na to da je cijena materijala ključna za izradu nakita i predmeta od srebra, kao i neophodnost certifikata za utvrđivanje čistoće materijala, Milić objašnjava da je taj izazov rješavao tako što je materijal uglavnom nabavljao preko maloprodaja koje su imale licencu za otkup polovnog nakita. "Kasnije sam taj nakit slao na rafinaciju od čistih materijala i proizvodio predmete, jer je kvaliteta materijala vrlo bitna."
Što se kupaca tiče, Milić ističe da su naručitelji njegovih radova bili pretežno religijske institucije. "Veliki broj predmeta služi ne samo u dekorativne svrhe, već i u aktivnoj liturgijskoj funkciji za koje je važno da budu od čistog srebra", objašnjava naš sugovornik. Kaže da mu je ta vrsta narudžbi i najomiljenija i kreativno najinspirativnija, a najdraži mu je, kako kaže, relikvijar za ruku svete Ane. "To je i jedan od radova za koje je izrada trajala najduže, čak šest mjeseci, a zahtjevnost izrade bila je složena".
Ostali naručitelji njegovih radova, kaže, privatne su osobe, uglavnom kolekcionari replika. "Cijena prema kupcu varira i uglavnom je kombinacija vremena potrebnog da se završi komad i cijene materijala, mada i ograničenost serije utječe na to, tako da se u mojoj ponudi mogu naći predmeti od svega nekoliko eura pa sve do više tisuća eura", kaže Milić.
Inspiraciju za motive crpio je iz najrazličitijih izvora, od radova starih majstora draguljara do prirode. "Veliki broj mojih komada ima dizajne inspirirane raznim biljkama."
Milić je za svoj rad 2016. godine dobio certifikat otvorene šake koje izdaje Ministarstvo gospodarstva Srbije, a koji potvrđuje da su njegovi ručno izrađeni crkveni predmeti i nakit izrađeni tehnikom filigrana proizvodi starog umjetničkog zanata.
Kada je riječ o budućnosti tog zanata, Milić smatra da se polako vraća interes za radove od filigrana: "Najviše zbog novonastale želje za personaliziranim komadima i popularnosti društvenih mreža."
Unatoč izuzetnosti kreacija, održati filigranski zanat kao biznis za njega je bilo izuzetno izazovno. Kaže da je zbog troškova i nemogućnosti daljnjih ulaganja osobnih sredstava u taj posao morao nedavno zatvoriti svoju radionicu. Milić sada radi za veliku internacionalnu kompaniju i kaže da će se filigranskim zanatom, zasad, moći baviti samo kao strastveni hobist.