Postoji trenutak u životu čovjeka kada poželi odustati. Ne zato što nije sposoban, već zato što mu vlastiti um govori da je dosta. Upravo na toj granici počinje filozofija Davida Gogginsa, američkog ultramaratonca i rekordera, bivšeg pripadnika elitne američke postrojbe Navy SEALs, umirovljenog pripadnika ratnog zrakoplovstva i motivacijskog govornika.
U knjizi "Ne možeš mi ništa" (u originalu: Can’t Hurt Me), Goggins ne govori samo o fizičkoj izdržljivosti. Njegova priča je mnogo dublja – govori o čovjeku koji je odrastao u teškim okolnostima, borio se sa siromaštvom, nasiljem, nesigurnošću i vlastitim strahovima, da bi kasnije postao jedan od najizdržljivijih ljudi na svijetu. Međutim, njegova najveća pobjeda nije bila nad drugima, već nad samim sobom.
Jedna od ideja po kojoj je postao poznat jest takozvano pravilo 40 posto. Goggins smatra da većina ljudi odustane onda kada je iskoristila tek dio svojih stvarnih mogućnosti. Kada pomislimo da više ne možemo, da smo potpuno iscrpljeni ili da je vrijeme da stanemo, često nas nije zaustavilo tijelo, već um.
Čitaj više
Nova knjiga otkriva tamnu stranu online šaha i prevara na internetu
Sukob Hansa Niemanna i Magnusa Carlsena, započet optužbama za varanje, prerastao je u globalni medijski fenomen i holivudsku ekranizaciju, otkrivajući mračnu stranu rasta online šaha i problema s varanjem u digitalnoj eri.
05.07.2026
Vikend esej: Washington se kladi na veoma američku verziju digitalnih dolara
Dok Kina razvija državnu digitalnu valutu, a Europa razmatra digitalni euro, SAD bira drugačiji pristup. Kroz stablecoine i GENIUS Act, Washington pokušava proširiti globalni utjecaj dolara u digitalnom gospodarstvu.
20.06.2026
Knjige o očinstvu uglavnom su promašene i zastarjele, ali ima i onih koje vrijedi pročitati
Kako moderni muškarac može postati dobar otac? Ako tražite odgovore u knjizi, pronaći ćete mnogo toga što se nudi, a vrlo malo toga što vrijedi vašeg vremena.
20.06.2026
Želite prijatelja u doba umjetne inteligencije? Nabavite psa
U svijetu u kojemu se sve brže okrećemo digitalnim rješenjima, nova vizualna povijest ljudsko-psećeg suživota nudi osvrt na to zašto nam je stvarna i iskrena bliskost danas potrebnija nego ikad.
20.06.2026
Treba napomenuti da 40 posto nije znanstvena činjenica, već simbol poruke da su naše granice mnogo veće nego što vjerujemo.
Ali možda je još zanimljivija njegova vježba poznata kao "Mirror Accountability" (odgovornost pred ogledalom). Na prvi pogled djeluje jednostavno: stanete ispred ogledala, pogledate sebe u oči i vodite iskren razgovor s osobom koju vidite. Bez izgovora, bez opravdanja. Ali, iako pitanja mogu biti jednostavna, odgovori nisu. Dajem li zaista sve od sebe? Što danas izbjegavam? Koji izgovor koristim da odgodim ono što znam da moram učiniti? Nakon toga dolazi najvažniji dio – glasno izgovoriti što ćemo promijeniti. Ne sutra, ni sljedeći tjedan, već odmah.
Autor smatra da čovjek može prevariti cijeli svijet, ali da je puno teže prevariti sebe, i ogledalo tako postaje simbol odgovornosti, a ne taštine.
Važno je reći da ova knjiga nije za svakoga. Gogginsov pristup je uistinu ekstreman. Njegov način razmišljanja podrazumijeva stalno pomicanje granica, ponekad i do boli, zatim suočavanje s boli i beskompromisnu disciplinu. Nekim čitateljima upravo to može biti najveća inspiracija, dok će drugima djelovati previše surovo ili teško primjenjivo u svakodnevnom životu.
Može li jedan umjetnički trenutak promijeniti nečiji život?
Kada pričamo o velikim životnim prekretnicama, uspjehu ili pobjedi, često govorimo o potrebi da razumijemo svijet oko sebe. Kada se financijski ekspert odluči tome posvetiti kroz poeziju, nastane "Mašina za pravljenje Boga".
U pitanju je zbirka poezije dr. Radeta Rakočevića, koji je javnosti poznat prvenstveno kao financijski ekspert i investitor s više od 25 godina iskustva na tržištima kapitala, ali koji kroz ovu knjigu pokazuje jednu potpuno drugačiju stranu sebe.
Rakočević je i doktor političkih znanosti, s master diplomom Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Aktivno se bavi edukacijom investitora i financijskom pismenošću, drži predavanja o ulaganju i tržištima kapitala, a sudjeluje i u radu različitih organizacija i inicijativa. Zbog svega toga, naslov "Mašina za pravljenje Boga" na prvi pogled može zavarati. Imajući u vidu njegovu karijeru i svijet financija, netko bi mogao pomisliti da je riječ o filozofsko-financijskoj metafori iza koje se kriju investicijske lekcije iskusnog ulagača.
Međutim – uistinu je riječ o poeziji.
Autor je izjavio u intervjuu za Bloomberg Adriju da poeziju voli i piše još od djetinjstva. Kaže da je na njega posebno utjecala poezija Vaska Pope, napose njegov ciklus "Igre".
Nakon što ga je ozljeda u jednom razdoblju života vezala za kuću, višak vremena odveo ga je pisanju pjesama, od kojih je dio kasnije završio u njegovoj prvoj knjizi.
Inspiraciju za naslov dobio je od crteža svog najstarijeg sina Andreja, koji je kao petogodišnjak nacrtao crtež i nazvao ga "Mašina za pravljenje Boga". "Ta formulacija ostala mi je godinama u mislima", kaže Rakočević, a navela ga je da počne tražiti odgovore na pitanja kako jedno dijete može zamisliti tako nešto, što taj stroj zapravo predstavlja, može li čovjek kontrolirati svoju sudbinu i što nas oblikuje i definira – iznutra i izvana.
Andrejev crtež nalazi se i na koricama knjige. Autor kaže da njegove pjesme nisu lake, nema klasične rime, a "u njima se susreću Mongoli i Glavna pošta, lego kockice i S&P 500." Ipak, upravo ta neobična kombinacija pokazuje njihovu iskrenost i direktnost.
Priznaje da je imao dilemu je li objavljivanje ovakve zbirke dobar potez zbog percepcije koju javnost ima o njemu kao financijskom ekspertu, ali smatra da je ova knjiga bila potrebna njemu, a vjeruje i publici. Mi se slažemo.
More kao inspiracija, ali i idealno mjesto za štiva koje preporučujemo, kada se i um i tijelo smire | Depositphotos
Pjesma može pronaći nekoga u pravom trenutku, neka rečenica može ostati s nama godinama, a jedna slika može postati inspirativan dokaz da je neki trenutak, prijateljstvo ili emocija doista postojala.
Upravo od te ideje polazi i roman "Slika s morem" (u originalu: My Friends) švedskog pisca Fredrika Backmana – priča u kojoj umjetnost ostaje način da se sačuva ono što vrijeme pokušava odnijeti. Autor svjetskih uspješnica "Čovjek zvan Ove", "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao" i "Tjeskobni ljudi" donosi nezaboravno duhovitu i duboko dirljivu priču o prijateljstvu.
U zabačenom primorskom gradu, skupina tinejdžera u potrazi za utočištem od svojih teških obiteljskih života, provodi duge ljetne dane na napuštenom molu razmjenjujući šale i tajne te čineći male buntovne nestašluke. Iz tog ljeta rađa se uzvišeno umjetničko djelo – slika koja će se, neočekivano, dvadeset pet godina kasnije naći u rukama osamnaestogodišnje Louise. Ona kreće na putovanje puno iznenađenja kako bi saznala kako je ta slika nastala.
More i ljeto u romanu nisu samo prelijepa kulisa, već simbol slobode, prolaznosti i uspomena koje pokušavamo sačuvati.
Kao i u svojim prethodnim knjigama, Backman je inspiriran malim, ponekad nevidljivim stvarima koje oblikuju čovjeka – pogledima, razgovorima, prijateljstvima i trenucima kada netko prvi put osjeti da nekamo pripada. Savršeno štivo za ljeto, ali pripremite maramice.
Može li potraga za istinom ublažiti nečiju bol?
Sočan holandez umak napravljen od maslaca, octa i žumanjaka, u koji se umaču lagano pečene šparoge. Ovo je samo jedan od divnih opisa hrane u romanu koji bude apetit, ali "Maslac" japanske spisateljice Asako Yuzuki govori o mnogo više od dobrih recepata za jela na bazi maslaca. Ispod te privlačne površine krije se nešto puno složenije i uznemirujuće.
Roman je inspiriran stvarnim slučajem Kanae Kijime, žene koja je u Japanu bila poznata kao "Konkatsu Killer" (konkatsu znači "lovac na brak"), a koja je osuđena zbog ubojstva trovanjem trojice muških partnera koje je upoznala preko stranica za pronalaženje partnera. Tijekom suđenja, pozornost javnosti nije bila usmjerena samo na zločine, već i na njezin izgled, prekomjernu težinu i odnos prema hrani, što je otvorilo pitanje dvostrukih standarda i načina na koji društvo promatra žene.
U romanu novinarka Rika Machida, koja je pred velikim profesionalnim uspjehom i mogućnošću da postane prva žena u uredništvu časopisa Shūmei Weekly, želi dobiti ekskluzivni intervju s osuđenicom. Do nje dolazi na neobičan način – piše joj i pita je za recept za goveđu juhu, posljednje jelo koje je pojela jedna od njezinih žrtava. Taj pristup uspijeva i Rika se počinje sastajati s njom u zatvoru.
Kroz razgovore o kuhanju, okusima i hrani, dvije žene pronalaze neočekivanu povezanost. Rika postaje fascinirana njezinim odnosom prema hrani i uživanju, ali istodobno počinje preispitivati vlastiti život, izbore i pravila kojih se žene često moraju pridržavati.
Roman pokazuje pritisak koji žene osjećaju da budu istodobno uspješne, vrijedne i disciplinirane, ali i nježne, privlačne i prilagođene očekivanjima drugih. Žensko tijelo, apetit i pravo na uživanje postaju teme kroz koje Yuzuki govori o kontroli, osudi i slobodi.
Jedna od rečenica opisuje tu kontradikciju: "Od japanskih žena očekuje se da budu požrtvovne, vrijedne i skromne, a istodobno ženstvene, nježne i brižne prema muškarcima."
Kada smo već kod hrane i stolova, zanimljivo je kako se mnogi od najtežih razgovora, oni koje dugo izbjegavamo i guramo pod tepih, često dogode upravo za stolom. Kada šutnja više nije opcija, kada ono što nosimo u sebi mora nekako izaći na površinu, riječi pronađu put između tanjura i čaša.
Upravo o tim trenucima govori knjiga "O čemu ne govorimo" nedavno preminule hrvatske autorice Slavenke Drakulić. Knjiga opisuje teške situacije o kojima nas balkanski mentalitet često tjera da šutimo, ali i to kako ono što nosimo u sebi nekako izađe na površinu. Na primjer, na večeri se povede tema oporuke pa riječi pronađu put između tanjura i čaša, a svi se prave da im nije neugodno. U kavani se stariji par svađa zbog sitnice: ona bi kući prije mraka, njega vino još drži za stolom, ali u tišini između izgovorenih riječi odjekuje sav teret zajedničkog života i propuštenih prilika. U bolničkoj sobi majka drži svoju kćer za ruku, prisjećajući se vremena kada je mogla sve, a sada može samo biti prisutna.
Slavenka Drakulić, novinarka i književnica, rođena je u Rijeci 1949. Njezine su knjige prevedene na više od dvadeset jezika. Njezina prva publicistička knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984.) jedna je od prvih studija o feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Živjela je na relaciji Hrvatska - Švedska. Preminula je 20. lipnja u 77. godini života.
Drakulić u svom poznatom maniru iskreno progovara o onome što nas istodobno plaši i spaja: o gubicima koje ne priznajemo, ljubavi koja je prošla, o neproživljenom, nesigurnosti, suočavanju sa smrtnošću, o posljednjem trenutku bliskosti i o usamljenosti.
Autorica je svakako imala mnogo toga reći i kroz svoja nas je djela nekoliko desetljeća podsjećala da nije sigurno da ono što podijelimo s drugima postaje manje bolno, ali često postaje lakše za nositi. Zato je svaka njezina knjiga vrijedna pažnje, a ne samo ova posljednja objavljena.