Aplikacije za upoznavanje uče nas da biramo pogrešne ljude – znanost otkriva zašto

Dobre vijesti za samce koji pate: ako i dalje čekate da se pojavi iskra nakon tri spoja, vjerojatno je neće ni biti. Čak i ako je netko na papiru djelovao savršeno za vas, istraživanja pokazuju da će razina privlačnosti, užitka i emocionalne povezanosti koju osjećate do trećeg spoja prilično vjerojatno ostati takva... zauvijek.

Ako je ovo u suprotnosti sa svim što ste do sada naučili o vezama, niste ludi. Industrija upoznavanja poznata je po pravilima i narodnim mudrostima – slabim pokušajima da se uvede red u najveću životnu misteriju koju je najteže riješiti: zašto jedna veza funkcionira, dok se druga raspada. Oni koji su odgovore tražili u znanosti privukli su globalnu pozornost tvrdnjom da se tajna trajne ljubavi krije u ljudskoj evoluciji. Evolucijska psihologija, koja je dominirala diskursom tijekom 1990-ih i 2000-ih, toliko se povezala s popularnom kulturom da njezini rani nalazi i danas oblikuju suvremene predodžbe o spolovima i izlascima.

Vjerojatno ste čuli da muškarci nisu "programirani" za monogamiju, da više vole osvajati ili biti dominantni u vezama, dok žene žele muškarce koji su "alfa", visoki i materijalno situirani. Možda mislite da muškarac neće htjeti izlaziti sa ženom ako ona pristane na seks na prvom spoju, da žene imaju slabiji libido od muškaraca ili da vaša vrijednost kao potencijalnog partnera ima veze s vašim izgledom. Ako vam je išta od ovoga poznato, za to možete zahvaliti upravo ovim evolucijskim istraživanjima. Ove su tvrdnje potaknule i mračnije trendove među mladićima, dok se "looksmaxxing" (internetski izraz za pokušaje da osoba maksimalno poboljša svoj fizički izgled, često kroz promjene frizure, njege kože, odjeće, fizičke forme, prehrane i drugih navika) i uvjerenje da privlačnost otvara vrata uspjehu šire društvenim mrežama.

Ali što ako ništa od te prihvaćene mudrosti nije točno?

U svojoj knjizi Bonded by Evolution: The New Science of Love and Connection, Paul Eastwick, profesor psihologije na Sveučilištu Kalifornija, tvrdi da se veliki dio rane evolucijske psihologije, koji se s vremenom pretvorio u konvencionalnu mudrost, temeljio na pogrešnoj metodologiji. Većina tih istraživanja oslanjala se na podatke iz anketa – na ono što ljudi kažu da žele, a ne na ono što uistinu biraju u stvarnom životu. To su dvije veoma različite stvari. Taj raskorak i danas frustrira samce.

Danas ljudi koji izlaze na spojeve često imaju jasnu predodžbu o tome što traže ili kažu da imaju "tip". Muškarac iz financijskog sektora, visok 195 cm, plavih očiju. Ambiciozan, duhovit, s fakultetskom diplomom. "Čvrsto stoji na zemlji." "Uvijek zna najbolje mjesto u gradu za dobru hranu." No Eastwickovo istraživanje pokazuje da u nasumičnoj studiji osoba s kojom ćemo uistinu kliknuti uživo nema nikakve veze s kriterijima za koje smo mislili da su nam važni.

Ovo ne možete na aplikaciji | Depositphotos

A iako suvremena kultura izlazaka pridaje veliki značaj fizičkom izgledu (pogledajte samo fotografije na aplikacijama za upoznavanje), on je manje važan nego što nam se prikazuje. Istraživanja provedena uživo pokazuju podijeljena mišljenja: ako mislite da je netko zgodan, samo 65 posto drugih ljudi složit će se s vama. Možda vam neka osoba nije privlačna, ali trećina drugih ljudi smatrat će je privlačnom.

Što pokreće romantični interes?

Ključno je to što je Eastwickovo istraživanje pokazalo da početna privlačnost brzo ustupa mjesto kompatibilnosti kao glavnom pokretaču romantične želje. Ali kompatibilnost je teško izmjeriti – ona se mijenja i razvija. Uključuje privlačnost, naravno, ali se može i graditi s vremenom: kroz privatni jezik i zajedničke ritmove koje parovi razvijaju, a koji drugima nisu razumljivi i ne mogu se ponoviti. Ako su dvije osobe kompatibilne, njihova međusobna privlačnost raste; njihov je mozak čak evoluirao tako da zanemaruje privlačnije alternative.

Aplikacijama za upoznavanje posebno je teško uzeti u obzir ove neopipljive elemente. Na današnjem tržištu ljubavi aplikacije su uvjerljivo najčešći način na koji se dvoje samaca upoznaje. No one daju prednost očiglednoj fizičkoj privlačnosti i, često, rodnim stereotipima. Na većini aplikacija korisnici mogu filtrirati potencijalne partnere prema osobinama i preprekama (dealbreakerima). Ono što mislite da želite ima presudnu ulogu, baš kao i u tim ranim istraživanjima zasnovanima na anketama.

Na aplikacijama je to posebno izraženo kod žena. Dok muškarci povuku prstom udesno na oko 50 posto potencijalnih partnerica, žene odbacuju 95 posto svog izbora već na temelju prvog dojma, zbog čega su na mreži gotovo dvostruko izbirljivije nego što bi bile u stvarnom životu.

Ništa od ovoga nije prirodno. Ljudsko sparivanje podrazumijeva dulji proces procjene nego kod drugih vrsta koje stvaraju parove, poput prerijskih voluharica (mali glodavci koji žive u prerijama Sjeverne Amerike). Ljudi su evoluirali tako da ljubav pronalaze uživo, da osjete onu neuhvatljivu, frustrirajuće rijetku "kemiju" kada se povežu. Isto vrijedi i za prijateljstva, što pomaže objasniti zašto mnoge dugotrajne veze nastaju upravo iz prijateljstava.

Ako ste se ikada pitali zašto su izlasci u velikim gradovima postali noćna mora, dok se čini da vaši prijatelji u manjim sredinama uvijek imaju dobre dečke, odgovor je evolucija. Nekada su ljudi bili donekle ograničeni mogućnostima prijevoza te su evoluirali tako da ljubav pronalaze u mnogo manjim skupinama nego što su današnji moderni gradovi – i s mnogo manje dostupnih opcija.

Ograničen izbor povećava ulog

"Ograničen izbor povećava ulog – i rizike i nagrade – tako što hipotetsko savršenstvo sklanja sa stola i tjera ljude da drugi ili treći put pogledaju neku osobu", piše Eastwick.

Aplikacije za upoznavanje bile su pozitivne iz više razloga. Povećavaju pristup samcima izvan vlastite društvene mreže i povećale su sigurnost zajednica u kojima je pronalaženje ljubavi povijesno bilo opasnije. No istovremeno stvaraju dojam da nam je na raspolaganju beskonačno mnogo mogućnosti, što nas često može zbuniti i otežati nam donošenje odluke. Kada je potencijalno bolji partner uvijek udaljen samo jedan potez prstom, ljudi to doživljavaju kao prevelik izbor.

"Previše opcija ljude uglavnom čini nezadovoljnijima konačnim izborom", piše Eastwick, "i manje spremnima da uopće izaberu." U svijetu u kojem je dovoljan jedan potez prstom, ključni sljedeći korak: izgradnja kompatibilnosti, često uopće ne dođe na red.

Još jedan 'svajp'? Stručnjaci savjetuju da dobro razmislite prije nego nekoga olako odbacite | Depositphotos

Kako bismo ljubav tražili onako kako je evolucija predvidjela, Eastwick romantizira svijet prije pametnih telefona, kada ste potencijalnog partnera mogli upoznavati postupno, u okruženju u kojem nije bilo tolikog pritiska. Prisjeća se vremena kada se početno druženje potencijalnih partnera često odvijalo u skupinama, umjesto u "malom mjehuru za dvoje". Suvremena kultura izlazaka zasniva se na tome da se prvi susreti dvoje stranaca odvijaju izolirano, umjesto na večeri koju organizira zajednički prijatelj.

Većina ljudi koji izlaze na spojeve vjerojatno bi se složila. Eastwickovo istraživanje dolazi u zanimljivom trenutku, kada sve više samaca okreće leđa aplikacijama, smatrajući ih nezadovoljavajućima, površnima i u osnovi preopterećujućima. Iako samo jedan posto heteroseksualnih Amerikanaca kaže da su aplikacije za upoznavanje najbolji način za pronalaženje partnera, one su oko 2013. godine preuzele mjesto zajedničkih prijatelja kao najčešći način na koji se parovi upoznaju. Problem je što alternative nisu jasne.

Utjecaj manosfere

Eastwick poziva na povratak traženju potencijalnih partnera kroz društvene mreže, ali dominacija aplikacija oslabila je ulogu tih veza u zajedničkom "poslu" spajanja ljudi. Lakše je pitati slobodnog prijatelja je li "na aplikacijama" nego pitati kolegu iz računovodstva možete li ga upoznati s prijateljicom. Nekada društvena aktivnost, izlasci na spojeve danas su potpuno prepušteni pojedincu, što je jedan od razloga zašto aplikacije mogu naplaćivati tako visoke cijene svojih usluga. Također je mnogo lakše usputno odbaciti stranca na aplikaciji nego nekoga iz vlastitog društvenog kruga.

Između mišića i stereotipa - ideologija manosfere na djelu | Depositphotos

Eastwick piše svjestan toga koliko je ovo pitanje važno. Posljednjih su se godina pojednostavljene verzije evolucijske psihologije koristile za pojačavanje tjeskobe mladih muškaraca koji previše vremena provode online i za opravdavanje regresivnih rodnih stereotipa koje ponavljaju popularni glasovi manosfere, poput Jordana Petersona i Joea Rogana. Eastwick strahuje da bi to moglo još više udaljiti samce jedne od drugih, umjesto da ih približi.

"Predstavnici manosfere zagovaraju verziju muškosti koja zgodno odgovara staromodnim narativima: ispravno je i dobro da muškarci budu tradicionalni, snažni, macho i pod utjecajem steroida", kaže on, dok su "žene tu za seks ili majčinstvo, ne za oboje, a svakako ne za prijateljstvo".

Iako neki stereotipi imaju uporište u podacima: muškarci bolje podnose neobavezni seks nego žene, a žene osjećaju veći strah prema muškarcima koje ne poznaju – ljudska je privlačnost, uostalom, evoluirala gotovo identično kod oba spola. Znanost u suštini pokazuje da svi želimo iste stvari: osjećati se podržano, saslušano, cijenjeno i voljeno.

I dok se aplikacijama za upoznavanje pripisuje da proizvoljno nameću rodne stereotipe, Eastwickovo istraživanje pokazuje da u stvarnom životu nije važno koliko je partner macho ili ženstven. (Zapravo, tijekom jednog do dva milijuna godina evolucije, žene su birale partnere približnije vlastitoj veličini, oblikujući i doslovno smanjujući rane muškarce u manje, nježnije osobe koje brinu o drugima. Kako Eastwick kaže: "Ovi su muškarci postali poželjniji ženama – ne unatoč svojoj nježnosti, već upravo zbog nje.")

Eastwick nas dovodi do same granice onoga što nam istraživanja mogu reći o ljubavi i kompatibilnosti, ili barem o svemu što se može izmjeriti i procijeniti. Tamo gdje znanost staje, nalazi se neistraženo područje koje očajnički želimo razumjeti: što uzrokuje da dvoje ljudi osjeti onu magičnu, neopisivu iskru? Zbog čega nas jedna osoba pogodi ravno u želudac, dok nas druga ostavi potpuno ravnodušnima?

To se ne može saznati iz podataka, algoritama, samoprocjena ili čak duhovitih pitanja na aplikacijama za upoznavanje. Kako bismo kompatibilnosti dali pravu šansu, Eastwick poziva samce da nadiđu prve dojmove i prve spojeve – prije nego što ponovno povuku prstom.