Što Stephen King i Shakespeare imaju zajedničko? Kao i Bob Dylan i Mozart?

Kad biste prosječnog fana slavnog majstora horora Stephena Kinga pitali koliko je imao godina kada se prvi put susreo s njegovim djelom, bio bih spreman kladiti se da bi odgovor bio negdje između 12 i 17 godina. Upravo su godine osnovne i srednje škole razdoblje kada površinski sloj privlačnosti Kingova rada – uzbuđenje, strah i puno seksa – djeluje najjače. Čak i ako nisu nastavili čitati Kinga u odrasloj dobi, velike su šanse da će ih određeni "kingovski" motivi proganjati zauvijek: "Redrum" iz knjige "The Shining", hladnjak iz knjige "It" ili bauk iz priče "The Boogeyman".

King je napisao 70 romana i preko 200 kratkih priča prevedenih na 52 jezika, s preko stotinu filmskih i televizijskih adaptacija | Depositphotos

Ova posljednja ostavila je poseban dojam na Caroline Bicks, stručnjakinju za Williama Shakespearea i autoricu knjiga "Spoznaja i djevojaštvo u Shakespeareovu svijetu" i "Oblikovanje književnih likova u Shakespeareovoj Engleskoj". "'The Boogeyman' mi je učinio upravo ono što velika horor priča u Kingovu stilu radi najbolje: 'Odigra svoj ples do središta vašeg života i pronađe tajna vrata sobe za koju ste vjerovali da nitko osim vas ne zna da postoji'", piše ona u svojoj novoj knjizi "Monstrumi iz arhiva: Moja godina straha sa Stephenom Kingom".

Kako je jedna autorica, obuzeta najvećim klasičnim piscem, prešla s pisanja knjiga o djevojčicama u Bardovo vrijeme na istraživanje Kingovih ranih radova za širu publiku? Objašnjenje gotovo zvuči kao priča o jednom od Kingovih protagonista – često su to pisci koji stignu na novo mjesto i otkriju neki opskuran projekt koji ih potpuno obuzme. Godine 2017., Bicks je prihvatila inauguralnu katedru Stephena E. Kinga za književnost na Sveučilištu Maine, Kingovu alma materu. Zaposlena je kao stručnjakinja za renesansu, ali nakon što je upoznala Kinga, zaronila je u njegove osobne arhive kako bi istražila temu o kojoj je razmišljala desetljećima: kako je stvorio horor priče koje su je toliko uznemirile dok je bila djevojčica.

Nastavak djela "Isijavanje" po kojem je snimljen i istoimeni film 1980. godine s Jack Nicholsonom u glavnoj ulozi | Depositphotos

Knjiga analizira proces pisanja i prepravljanja pet njegovih ranih djela: "Groblje kućnih ljubimaca", "Isijavanje", "Noćna smjena", "Salem’s Lot" i "Carrie", oslanjajući se na nikada ranije objavljene rane nacrte tekstova, razgovore između Kinga i njegovih urednika, kao i Kingove bilješke koje su dio ove arhive. U svakoj knjizi Bicks se fokusira na jedan središnji književni element koji je King razvijao kroz nacrte i koji ih čini toliko zastrašujućima i učinkovitima za nju i milijune drugih čitatelja. Tako, na primjer, ističe istraživanje specifične psihologije djetinjstva u "Salem’s Lotu", kao i način na koji King obrađuje vlastito odrastanje kroz priče u "Noćnoj smjeni".

Bicks također neprestano povlači paralele između Kinga i Shakespearea. Ukazuje na Kingovu majstorsku upotrebu zvuka riječi kako bi stvorio emocionalni efekt, kao u knjizi "Groblje kućnih ljubimaca", posebno kroz ponavljanje riječi "surov" i "šljunak", sugerirajući da njegova upotreba rime nije puno drugačija od Shakespeareova jampskog peterca. Ona istražuje i utjecaj Hamleta na "Isijavanje", uspoređujući lik Jacka Torrancea s Hamletom, a Wendy s Ofelijom. Također prepoznaje Kingovu namjernu upotrebu shakespeareovske tragedije kao motiva za strukturiranje knjige, koja je u ranijim nacrtima bila podijeljena na pet činova.

Bicks posebno uživa u sličnostima između "Macbetha" i "Carrie", fokusirajući se na koncept o kojem je pisala u svojoj prvoj knjizi: "Istraživala sam vjerovanja iz Shakespeareova vremena o kogniciji i pronalazila mnogo dokaza koji sugeriraju da su ljudi tada vjerovali da se nešto posebno događa s mozgovima djevojaka kada uđu u pubertet: njihova mašta, pamćenje i intelekt širili su se i izoštravali na načine koji su ih razlikovali od dječaka, muškaraca i žena."

Macbeth je najkraća i jedna od najpoznatijih tragedija Williama Shakespearea, napisana oko 1606. godine, koja istražuje razorne psihološke i političke posljedice ambicije. Radnja prati škotskog vojskovođu koji, potaknut proročanstvom vještica i nagovaranjem supruge (Lady Macbeth), ubija kralja kako bi preuzeo prijestolje, što vodi u krvoproliće i ludilo | Depositphotos

Nije iznenađujuće što je Bicks pronašla elemente Shakespearea u Kingu, s obzirom na njezinu profesionalnu specijalizaciju. Ali do kraja knjige "Monstrumi iz arhiva", koja spominje Barda na 29 različitih stranica, nisam se mogao osloboditi dojma da ona zapravo pokreće jednu širu ideju, onu koju nikada eksplicitno ne izgovara, ali koja prožima cijelu knjigu: Shakespeare i King imaju nešto fundamentalno zajedničko, kvalitetu koju dijele, a koju malo koji drugi pisci posjeduju. Pitanje je: što?

King je bio enormno popularan pisac još od objavljivanja romana "Carrie" 1974. godine, jednog od najprodavanijih s preko 400 milijuna primjeraka prodanih diljem svijeta. Kritičko priznanje stiglo je kasnije, učvršćeno Medaljom za izuzetan doprinos američkoj književnosti koju mu je 2003. godine dodijelila Nacionalna književna zaklada. Godinu ranije dobitnik je bio Philip Roth, manje-više platonski ideal kritički slavljenog pisca druge polovice 20. stoljeća. Od tada, King se smatra ne samo jednim od najpopularnijih američkih pisaca, već i jednim od najboljih.

Ipak, ne misle svi tako. Nagrada iz 2003. bila je kontroverzna, a kritičar Harold Bloom, inače veliki zagovornik Shakespearea, napisao je u Los Angeles Timesu da je nagrada "izuzetna, još jedan pad u šokantnom procesu zaglupljivanja naše kulturne scene. U prošlosti sam Kinga opisivao kao pisca jeftinih horor romana, ali možda je čak i to previše ljubazno. On nema ništa zajedničko s Edgarom Allanom Poeom. Ono što on jest, jest neizmjerno neadekvatan pisac, rečenicu po rečenicu, odlomak po odlomak, knjigu po knjigu."

Stalan niz kritika nastavio se tijekom naredna dva desetljeća, a većina njih ponavljala je Bloomovu osnovnu zamjerku: u redu, ovaj čovjek zna prodavati knjige, ali je li zaista dobar pisac? I ne samo žanrovski pisac, već pisac književne fikcije? Može li ga se ozbiljno spominjati u istoj rečenici sa Shakespeareom?

U Bloomovim riječima postoji implicitna sugestija da bi se, u najboljem slučaju, Kinga trebalo prerasti i prijeći na ozbiljniju književnost. Bloom navodi Thomasa Pynchona, Dona DeLilla i Cormaca McCarthyja kao kontraprimjere, sugerirajući da bi bilo tko od njih bio dostojniji dobitnik nagrade koju je King dobio. Ostatak svog teksta – koji danas djeluje kao prethodnica kulturnim ratovima koji će uslijediti – posvećuje gotovo isključivo kritiziranju spisateljica.

Za razliku od iskustva Bicks i mnogih drugih, ja nisam pročitao svoj prvi Kingov roman sve do 33. godine, dugo nakon što sam prošao kroz dobar dio Bloomova voljenog zapadnog kanona. Dotad sam odbacivao Kinga iz istih razloga kao i Bloom: mislio sam da nije ozbiljan pisac. Ali kada sam ga doista pročitao, otkrio sam nekoga tko je bio izuzetno drugačiji od onoga što sam očekivao.

 

Treba reći da će čak i Kingovi najodaniji obožavatelji, pa i sam King, priznati da postoje veliki dijelovi njegove proze, uključujući i čitave knjige, koji jednostavno nisu toliko dobri. Takvu je dinamiku teško izbjeći kada ste objavili toliko toga koliko i King; čovjek je napisao gotovo 70 romana i više od 200 kratkih priča prevedenih na 52 jezika, uz više od stotinu filmskih i televizijskih adaptacija. Ali svatko tko može nadići vlastite predrasude trebao bi moći prepoznati vrhunsku kvalitetu velikog dijela njegova pisanja, osobito u njegovim najboljim romanima.

King briljira u "gotovo instinktivnom razumijevanju strahova koji oblikuju psihu američke radničke klase", prema riječima pisca kriminalističkih romana Waltera Mosleyja. "On poznaje strah, i to ne samo strah od demonskih sila, već i od usamljenosti i siromaštva, gladi i nepoznatog."

U tome leži Kingov genij, i upravo ga to dovodi u "razgovor" sa Shakespeareom. Iako uglavnom radi unutar žanra, njegovi najbolji likovi i okruženja nevjerojatno su prizemljeni: emocionalno, praktično i intuitivno uvjerljivi. Ponekad "It" više podsjeća na publicistiku nego na fikciju, toliko je detaljna i iscrpna Kingova realizacija grada Derryja i njegove povijesti, što je posebno zanimljivo za roman koji prati demonskog klauna. Ova razina discipline prati Kingovo prirodno iskustvo pripovijedanja; rekao je za The New Yorker da su "priče pronađene stvari, poput fosila u zemlji".

Nadalje, u knjizi "O pisanju", svojoj posveti spisateljskom zanatu, objašnjava da je "posao pisca koristiti alate iz svoje kutije kako bi što više svake priče izvukao iz zemlje netaknuto."

King je bio enormno popularan pisac još od objavljivanja romana "Carrie" 1974. godine, jednom od najprodavanijih s preko 400 milijuna primjeraka prodanih diljem svijeta | Depositphotos

Dokazi koje Bicks pronalazi potvrđuju ovu metaforu. King tijekom procesa revizije često uklanja najeksplicitnije, krvave i prenaglašene horor elemente, približavajući svoje likove stvarnom svijetu dok ih prerađuje. To vrijedi za Gagea, uskrslog čudovišnog mališana iz "Groblja kućnih ljubimaca", kojeg King postupno mijenja iz karikaturalnog ubojice u dvosmisleniju silu, ali i za Carrie, koja od sotonističkog bića s uvećanim mozgom i kompleksom Boga u prvom nacrtu, u finalnoj verziji postaje djevojka normalnog izgleda koja jednostavno posjeduje neobične moći. Na taj način ih čini još strašnijima jer će stvarnost uvijek biti uznemirujuća više od očigledne fikcije.

Baveći se važnim temama kroz djela koja su suštinski pristupačna i bliska širokoj publici – od problema zla, preko prirode djetinjstva, do karaktera samog mjesta – King djeluje na najosjetljivije i najranjivije dijelove ljudske psihe, dok istovremeno tjera čitatelje da mu se približe umjesto da se udalje. I ne radi to samo u hororu. Dok se Bicks fokusirala na njegove rane horor romane, King se kasnije etablirao kao majstor gotovo svakog žanra pod suncem, uključujući kriminalistički roman, znanstvenu fantastiku, a naročito fantastiku.

Shakespeare je radio nešto vrlo slično. Iako ne znamo mnogo o tome kako je pisao ili zašto, znamo da je pisao brzo i fluidno. Stvorio je nevjerojatan broj velikih djela u oba glavna žanra svog vremena – tragediji i komediji. Kako Bloom piše u svojoj knjizi "Shakespeare: Izum ljudskoga", njegov najveći dar bila je sposobnost da piše psihološki složene i nijansirane likove koji su ipak mogli privući svakoga, uključujući i "prizemne", obične ljude koji bi platili peni da stoje ispred pozornice. Tijekom života, Shakespeare je bio samo popularan pisac; tek je kasnije postao gotovo svetac književnosti.

"Prikaz ljudskog karaktera i ličnosti ostaje vrhovna književna vrijednost, bilo u drami, lirici ili naraciji", piše Bloom. Prema samom Bloomovu standardu, dakle, King je izuzetan. Je li usporedba sa Shakespeareom inherentno problematična? Naravno, to je kao uspoređivati Boba Dylana s Mozartom. Kontekst je toliko drugačiji da stvara neizbježne poteškoće. Ali u svijetu u kojem mogu jednako lako otvoriti "Ep o Gilgamešu" na svom telefonu kao i e-mail koji sam primio prije deset sekundi, vrijedi razumjeti kako nam se ovi pisci obraćaju kroz vrijeme. I teško je sjetiti se drugog suvremenog autora koji je napisao toliko mnogo, toliko dobro, toliko zabavno i dramatično, za tako široku publiku kao King.

Može li pisac biti apsurdno popularan kao King i istovremeno dobar u književnom i umjetničkom smislu koji Bloom toliko cijeni, uvijek će biti pitanje ukusa i osobne procjene. Ja bih ipak tvrdio da može, a dokaz za takvog pisca postoji upravo u Shakespeareu: beskrajno adaptiran, univerzalno čitan, iznenađujuće pristupačan i neumorno fascinantan. Sama autorica Bicks služi kao svojevrsni dokaz te tvrdnje: duboka misliteljica, anksiozno dijete i strastvena čitateljica koja je duboko zaronila i u Shakespearea i u Kinga te se pronašla podjednako ugodno u oba svijeta.