Plan od 60 milijardi eura na kušnji – evo što u praksi koči obnovu zgrada

Nacionalni plan energetske obnove zgrada, čija se vrijednost procjenjuje na astronomskih 44 do 60 milijardi eura do 2050. godine, predstavlja jedan od najambicioznijih infrastrukturnih projekata u novijoj hrvatskoj povijesti. Nadležno Ministarstvo graditeljstva krajem prošle godine poslalo je Europskoj komisiji prvi nacrt na odobrenje, a cilj ovog dokumenta je jasan: dovesti hrvatski fond zgrada do klimatske neutralnosti u skladu s ciljevima Europske unije.

Međutim, iza velikih brojki kriju se još veći izazovi, od osiguravanja financiranja i pronalaska radne snage do rješavanja onog najtežeg problema – dogovora suvlasnika u zgradama. O tome je li plan uopće provediv i tko će na kraju platiti ceh, za Bloomberg Adriju govorila je Katarina Sikavica, direktorica Sektora za graditeljstvo Hrvatske gospodarske komore.

Tko će platiti obnovu od 60 milijardi eura?

Iako se iznos od 60 milijardi eura čini golemim, Sikavica objašnjava kako je procjena realna s obzirom na poražavajuće stanje zgrada u Hrvatskoj. "Gotovo četrdeset posto stambenog fonda spada u najlošije energetske razrede", ističe ona, što znači ogromne toplinske gubitke i visoke račune za energiju. Ipak, to ne znači da će se svaka zgrada u zemlji nužno obnavljati. Prioriteti će se određivati prema energetskoj učinkovitosti i gospodarskoj opravdanosti, s posebnim naglaskom na zgrade koje generiraju najveće gubitke.

Ključno pitanje ostaje financiranje. Sikavica jasno poručuje kako ovako velik iznos ne može doći iz samo jednog izvora, a najveći teret past će na privatni kapital. Prema predviđenom modelu, vlasnici kuća i stanova, kroz vlastita sredstva, pričuvu ili komercijalne kredite, trebali bi pokriti oko 40 posto troškova. Fondovi Europske unije sudjelovat će s 20 do 30 posto, dok će država kroz proračun i jedinice lokalne samouprave osigurati između 10 i 20 posto.

"Ključna stvar kod ovog nacionalnog plana je da on nije zamišljen kao trošak, nego kao ulaganje. Ulaganje u smanjenje uvoza energije, u smanjenje energetskog siromaštva i u povećanje vrijednosti nekretnina", naglašava Sikavica, dodajući kako svaka energetski obnovljena nekretnina ima veću tržišnu vrijednost.

Plan ambiciozan, ali tko će ga provesti?

Čak i kad bi se novac osigurao, postavlja se pitanje tko će fizički obaviti posao. Hrvatsko građevinarstvo već se godinama bori s kroničnim nedostatkom radne snage, a deficitarna su upravo ona zanimanja koja su ključna za energetsku obnovu. Plan predviđa obnovu tri do četiri posto fonda zgrada godišnje, što podrazumijeva stotine tisuća zahvata, od manjih popravaka do sveobuhvatnih rekonstrukcija.

"To iziskuje puno više projektanata, energetskih certifikatora, nadzornika i izvođača koji su specijalizirani za energetsku obnovu. Mi moramo povećati kapacitete", kaže Sikavica.

Kako bi se to ostvarilo, najkritičniji korak u idućih pet do deset godina nije osiguravanje novca, već uspostava sustava. "Ključno je stvaranje stabilnog, predvidljivog i trajnog sustava provedbe, kako institucionalnog, tako i tržišnog", objašnjava. Umjesto da se oslanja na povremene javne pozive koji stvaraju neizvjesnost i dovode do skokovitog rasta cijena, potrebno je izgraditi mehanizam koji kontinuirano generira projekte obnove. Takav sustav dao bi sigurnost građevinskom sektoru za ulaganja i zapošljavanje, a bankama poticaj za razvoj specijaliziranih "zelenih" kredita.

Problem koji zapinje 'na stubištu'

U praksi, kaže Sikavica, energetska obnova ne zapinje na strategijama, već "na stubištu zgrada". Dogovor suvlasnika često je nepremostiva prepreka, a otpor se može smanjiti samo ako je financijski rizik minimalan, a proces jednostavan i bez administrativnog stresa. Najveći poticaj za građane bio bi model u kojem nemaju velik početni trošak, a primjer uspješne obnove u susjedstvu najbolji je dokaz da projekt funkcionira.

Postoji i bojazan da bi obnova mogla dodatno povećati cijene stanovanja. Sikavica priznaje da radovi kratkoročno mogu stvoriti veće troškove za vlasnike, no naglašava kako energetska obnova dugoročno smanjuje troškove života kroz niže račune za energiju. Pritom, ona nije glavni uzrok rasta cijena nekretnina, već su to širi tržišni trendovi.

Stanje na terenu je zabrinjavajuće. U Hrvatskoj, prema podacima iznesenim u razgovoru, samo devet posto zgrada ima energetski certifikat, što otežava precizno praćenje potrošnje i potencijalnih ušteda. Ne postoji točna brojka o godišnjem gubitku zbog energetske neučinkovitosti, ali se zna da je utjecaj golem. Zgrade čine oko 40 posto ukupne potrošnje energije, a Hrvatska je po udjelu energetski loših zgrada i niskoj razini certificiranja ispod prosjeka Europske unije.

 

Pred Hrvatskom je, dakle, desetljeće golemog ulaganja koje bi trebalo transformirati stambeni fond, smanjiti ovisnost o uvozu energije i povećati kvalitetu života. Međutim, uspjeh ovog maratonskog projekta ovisit će o tome hoće li država uspjeti stvoriti stabilan i predvidiv sustav koji će potaknuti privatne investicije i osigurati prijeko potrebnu radnu snagu. Bez toga, Nacionalni plan ostat će samo skupi popis lijepih želja.

 

--Cijeli razgovor pogledajte u videu.