Godinama je ESG bio jedna od najvažnijih tema u svijetu ulaganja. Fondovi su se natjecali tko će imati "zeleniji" portfelj, kompanije objavljivale sve opsežnija izvješća o održivosti, a investitori tražili prilike u sektorima koji bi trebali predvoditi energetsku tranziciju.
Danas je slika drukčija. Kapital sve više odlazi prema obrani, umjetnoj inteligenciji i energetskoj infrastrukturi, dok se sve češće postavlja pitanje ulazi li održivost u novu, pragmatičniju fazu.
O tome smo razgovarali s Juanom Verdeom, američkim stručnjakom za održivi razvoj, energetiku i međunarodne investicije te gostom predavačem na Greencajt festivalu, koji se od 1. do 3. lipnja održao u Zagrebu. Tijekom karijere surađivao je s administracijama Billa Clintona, Baracka Obame i Joea Bidena, a godinama savjetuje vlade, investitore i kompanije o održivom razvoju, energetici i globalnoj konkurentnosti.
U razgovoru za Bloomberg Adriju objašnjava zašto ne vjeruje da ESG nestaje, nego da se mijenja način na koji ga tržišta promatraju. Govori o tome može li Europa provesti dekarbonizaciju bez slabljenja industrije, zašto su energetska sigurnost i geopolitika postale ključne teme za investitore te kakvu će ulogu rast umjetne inteligencije i podatkovnih centara imati u budućim ulaganjima u energetiku.
Greencajt festival
ESG je danas puno kontroverzniji nego prije pet ili šest godina. Je li problem bio u samom konceptu održivog ulaganja ili u načinu na koji je cijela priča predstavljena javnosti i investitorima?
Ne vjerujem da je problem bio u samom konceptu. Temeljna ideja održivog ulaganja, odnosno uključivanje dugoročnih okolišnih, društvenih i upravljačkih rizika u gospodarsko odlučivanje, i dalje je potpuno opravdana.
Promijenio se način na koji se o tome govorilo. U nekim slučajevima ESG se predstavljao gotovo kao moralna obveza, umjesto kao okvir za upravljanje rizicima, povećanje otpornosti i prepoznavanje dugoročnih prilika. To je dovelo do polarizacije i stvorilo nerealna očekivanja.
Istodobno, dio kompanija provodio je površne ESG strategije ili se upuštao u greenwashing, što je narušilo vjerodostojnost cijelog koncepta i izazvalo skepticizam među investitorima i širom javnošću.
Danas razgovor o ESG-u sazrijeva. Tržišta se udaljavaju od slogana i vraćaju temeljnim pitanjima poput energetske sigurnosti, industrijske konkurentnosti, otpornosti opskrbnih lanaca, učinkovitosti, inovacija i dugoročnog stvaranja vrijednosti. Održivost postaje manje ideološko, a više strateško pitanje, što je, po mom mišljenju, zdravije i za investitore i za samu tranziciju.
Investitori sve više ulažu u obranu, umjetnu inteligenciju i energetsku infrastrukturu, dok je interes za dijelove zelenog sektora oslabio. Svjedočimo li promjeni globalnog investicijskog narativa nakon godina dominacije ESG-a?
Da, ali ne bih to opisao kao odbacivanje održivosti. Prije bih rekao da je riječ o evoluciji prioriteta u odgovoru na sve fragmentiranije i nestabilnije geopolitičko okruženje.
Svijet se danas suočava s pitanjima energetske sigurnosti, geopolitičke nestabilnosti, tehnološkog nadmetanja i industrijskih politika u razmjerima kakve nismo vidjeli desetljećima. Prirodno je da kapital pritom teče prema sektorima koji se smatraju strateški važnima, poput obrane, umjetne inteligencije, infrastrukture, poluvodiča i energetskih sustava.
No mnoge od tih investicija usko su povezane upravo sa zelenom tranzicijom. Elektrifikacija, modernizacija elektroenergetskih mreža, baterijska pohrana energije, kritični minerali, podatkovni centri i obnovljivi izvori energije dio su iste strukturne transformacije.
Zato ne mislim da ESG nestaje. Tržište postaje pragmatičnije i više usmjereno na konkretne gospodarske i strateške rezultate nego na same oznake i etikete. Održivost više nije zasebna tema, već se sve više integrira u pitanja konkurentnosti, otpornosti i nacionalne sigurnosti.
Europa nastavlja snažno gurati dekarbonizaciju, dok industrija upozorava na visoke cijene energije i pad konkurentnosti. Postoji li rizik da Europa oslabi svoju industrijsku bazu bude li se kretala prebrzo?
Taj rizik svakako postoji ako se tranzicijom ne upravlja pažljivo.
Klimatske ambicije same po sebi nisu dovoljne. Dekarbonizacija mora biti usklađena s industrijskom konkurentnošću, pristupačnim cijenama energije, ulaganjima u infrastrukturu i tehnološkim inovacijama. U suprotnom Europa riskira smanjenje emisija bez stvaranja industrijske otpornosti.
Pitanje nije treba li Europa provesti dekarbonizaciju. Treba i mora. Ključno je kako to učiniti uz očuvanje gospodarske snage i društvene stabilnosti.
To znači ubrzano ulaganje u elektroenergetske mreže, sustave pohrane energije, nuklearnu energiju tamo gdje je prikladna, obnovljive izvore energije, industrijske inovacije i energetsku učinkovitost. Istodobno treba smanjivati pretjeranu birokraciju i osigurati da europske kompanije ostanu globalno konkurentne.
Europa raspolaže iznimnim talentom, tehnologijom i regulatornim kapacitetima. No tranzicija se ne smije odvojiti od gospodarske stvarnosti. Održivost i konkurentnost moraju ići zajedno.
Može li Europa realno ostvariti zelenu tranziciju bez značajnog širenja domaće proizvodnje baterija, kritičnih minerala i energetske infrastrukture, posebno u trenutku kada Kina dominira velikim dijelom opskrbnih lanaca?
Ne, realno ne može.
Jedna od najvećih lekcija posljednjih godina jest da su energetska tranzicija i strateška autonomija danas duboko povezane. Europa ne može pretjerano ovisiti o vanjskim opskrbnim lancima za tehnologije koje su ključne za njezinu gospodarsku i energetsku budućnost.
To ne znači da bi se Europa trebala izolirati od globalne trgovine, ali znači da su diverzifikacija, domaći industrijski kapaciteti i otpornost opskrbnih lanaca postali strateški prioriteti.
Baterije, elektroenergetske mreže, kritični minerali, poluvodiči, vodikova infrastruktura i napredna proizvodnja igrat će ključnu ulogu u europskoj konkurentnosti tijekom sljedećih desetljeća.
Tranzicija više nije samo pitanje smanjenja emisija. Riječ je i o tome tko kontrolira tehnologije, opskrbne lance, industrijske kapacitete i inovacijske ekosustave koji će oblikovati buduće globalno gospodarstvo.
Obnovljivi izvori energije nekoć su se promatrali prvenstveno kao klimatsko pitanje. Danas se o njima sve više govori kroz prizmu energetske sigurnosti i geopolitike. Kako je ta promjena utjecala na pogled investitora na energetsku tranziciju?
Ta je promjena značajno preoblikovala raspravu.
Prije nekoliko godina mnogi su investitori obnovljive izvore energije promatrali prvenstveno kroz okolišnu ili ESG prizmu. Danas se oni sve više smatraju strateškom infrastrukturom.
Rat u Ukrajini, poremećaji u opskrbnim lancima i nestabilnost energetskih tržišta bitno su promijenili percepciju. Vlade i investitori danas razumiju da domaća proizvodnja energije iz obnovljivih izvora može smanjiti ovisnost o nestabilnim dobavljačima, povećati otpornost gospodarstva i ojačati nacionalnu konkurentnost.
Drugim riječima, obnovljivi izvori više nisu samo pitanje klimatske politike. Oni su i pitanje suvereniteta, stabilnosti i gospodarske sigurnosti.
Ta promjena dodatno je ojačala dugoročnu investicijsku priču vezanu uz čistu energiju jer su energetska neovisnost i otpornost prioriteti koji nadilaze političke cikluse.
Svjedočimo snažnom rastu ulaganja u AI podatkovne centre i elektrifikaciju. Mogu li umjetna inteligencija i rast potrošnje električne energije na kraju ubrzati ulaganja u obnovljive izvore energije?
Da, vrlo vjerojatno.
Umjetna inteligencija, elektrifikacija i digitalna infrastruktura potiču snažan rast globalne potražnje za električnom energijom. To stvara velik pritisak da se proizvodni kapaciteti prošire brzo, pouzdano i uz prihvatljive troškove.
Obnovljivi izvori energije imat će važnu ulogu jer postaju sve konkurentniji, skalabilniji i brži za implementaciju. Istodobno će nam vjerojatno trebati raznolik energetski miks koji uključuje i sustave pohrane energije, modernizaciju mreže, nuklearnu energiju u pojedinim regijama te napredne tehnologije.
Na neki način umjetna inteligencija mogla bi postati neočekivani katalizator energetske tranzicije jer digitalno gospodarstvo zahtijeva ogromne količine pouzdane električne energije, a tržišta će prirodno tražiti najučinkovitije i ekonomski najisplativije izvore opskrbe.
Radili ste s administracijama Billa Clintona, Baracka Obame i Joea Bidena. Kako današnja politička klima izgleda u usporedbi s razdobljem kada su klimatske politike imale širu dvostranačku podršku u SAD-u?
Današnje političko okruženje nesumnjivo je polariziranije.
U ranijim razdobljima često je postojalo više prostora za dvostranački konsenzus oko tema poput inovacija, energetske neovisnosti, zaštite okoliša i industrijske konkurentnosti. Danas je klimatska politika znatno politički osjetljivija tema.
Zanimljivo je, međutim, da tržišni trendovi unatoč političkim podjelama nastavljaju napredovati. Ulaganja u čistu energiju, proizvodnju, infrastrukturu, baterije i napredne tehnologije nastavljaju rasti jer mnogi od tih sektora imaju gospodarsku i stratešku logiku koja nadilazi ideološke podjele.
Jedan od politički najpametnijih poteza predsjednika Bidena bio je osigurati da značajan dio ulaganja u čistu energiju završi u saveznim državama kojima upravljaju republikanci, stvarajući ondje nova radna mjesta i industrijski rast.
To je važno jer se trajne tranzicije ne grade samo političkim narativima, nego stvaranjem gospodarskih poticaja i prilika koje je teško poništiti.
Donald Trump snažno podržava fosilna goriva i otvoreno kritizira zelene politike. Može li jedna administracija značajno usporiti energetsku tranziciju ili je tržište već predaleko otišlo prema obnovljivim izvorima da bi politika mogla promijeniti smjer?
Politika može utjecati na brzinu tranzicije, ali ne vjerujem da može promijeniti njezin ukupni smjer.
Razlog je jednostavan. Tranziciju danas sve više pokreću ekonomija, tehnologija, energetska sigurnost i privatni kapital, a ne samo politika.
Obnovljivi izvori energije, baterijska pohrana, elektrifikacija i čiste tehnologije tijekom posljednjeg desetljeća ostvarili su ogroman napredak u konkurentnosti. Globalni investicijski trendovi, korporativne strategije i tehnološke inovacije nastavljaju se razvijati u tom smjeru.
Naravno, javne politike i dalje su važne. Regulativa, poticaji, dozvole i javna ulaganja mogu značajno ubrzati ili usporiti napredak. No šire strukturne sile koje pokreću tranziciju danas su prije svega globalne i ekonomske prirode.
Tranzicija se može odvijati neujednačenim tempom ovisno o političkim ciklusima, ali vjerujem da je njezin opći smjer nepovratan.
Gledajući sljedeće desetljeće, jeste li optimistični u pogledu budućnosti zelene tranzicije ili mislite da ulazimo u sporiju i pragmatičniju fazu transformacije?
Optimističan sam, ali također vjerujem da ulazimo u pragmatičniju fazu, a to ne mora biti loše.
Rane godine tranzicije često su bile vođene ambicioznim narativima i širokim obećanjima. Sljedeća faza bit će više usmjerena na provedbu, infrastrukturu, industrijsku strategiju, pristupačnost, otpornost i konkretnu realizaciju projekata.
To znači da će se tranzicija ponekad možda odvijati sporije nego što bi aktivisti željeli, ali će vjerojatno postati čvršće utemeljena na gospodarskim realnostima, a samim time i dugoročno održivija.
Činjenica je da se globalno gospodarstvo već kreće prema elektrifikaciji, čišćim tehnologijama, većoj učinkovitosti i nižim emisijama. Pitanje više nije hoće li se tranzicija dogoditi, nego koje će države i kompanije njome upravljati najpametnije i najkonkurentnije.
.webp){kind=icon}
