Hrvatska je utrostručila eko površine, ali sada je naišla na novi problem

Ekološka poljoprivreda u Hrvatskoj nakon desetljeća snažnog rasta ulazi u novu fazu. Površine i dalje rastu, ali znatno sporije nego prije, a daljnji razvoj više neće ovisiti samo o novim hektarima, nego i o tome može li tržište pratiti proizvodnju. Upravo to pokazuju i najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS).

Naime, prema podacima DZS-a površine pod ekološkom proizvodnjom porasle su s 40.660 hektara 2013. na 129.374 hektara 2022. godine. Nakon toga rast se znatno usporio pa su 2025. dosegnule 135.447 hektara. Drugim riječima, nakon gotovo desetljeća snažne ekspanzije, ekološka proizvodnja u Hrvatskoj ušla je u novu razvojnu fazu.

Sustavna provedba ekološke proizvodnje u Hrvatskoj započela je 2001. godine, dok se službena statistika vodi od 2003. godine. Tada je u sustavu bilo svega 130 proizvođača koji su obrađivali tek 0,32 posto ukupnog raspoloživog poljoprivrednog zemljišta. Do 2025. ekološka proizvodnja obuhvaćala je 135.447 hektara, odnosno 9,41 posto ukupno korištenog poljoprivrednog zemljišta.

Marin Kukoč, ovlašteni agronom, smatra da usporavanje rasta nije znak da je razvoj stao, nego prirodna posljedica sazrijevanja sektora.

"Takav razvoj sasvim je očekivan. Kada se kreće s vrlo niske početne razine, stope rasta prirodno su visoke. Kako sustav sazrijeva i obuhvaća sve veći dio poljoprivrednog zemljišta, relativne stope rasta postupno se smanjuju. To nije specifičnost ekološke poljoprivrede, nego gotovo svih novih gospodarskih aktivnosti“, rekao nam je Kukoč.

Na dinamiku razvoja, dodaje, utječu brojni čimbenici, među kojima su model potpora, tržišna potražnja za ekološkim proizvodima, kupovna moć potrošača, troškovi proizvodnje te spremnost poljoprivrednika na prihvaćanje strožih proizvodnih standarda i većeg tržišnog rizika.

"Stoga usporavanje rasta nakon 2022. godine ne znači da je razvoj ekološke proizvodnje zaustavljen, nego da je ušao u zreliju fazu u kojoj se daljnji rast ostvaruje sporije nego u razdoblju intenzivne ekspanzije."

Potpore su ubrzale razvoj sektora

Kukoč vjeruje da je velik broj proizvođača u ekološku proizvodnju ušao iz uvjerenja i želje za proizvodnjom hrane veće dodane vrijednosti. Posljednjih dvadesetak godina, kaže, raste svijest potrošača o utjecaju pesticida i drugih kemijskih sredstava na zdravlje i okoliš, što je mnoge proizvođače potaknulo na zahtjevniji, ali održiviji način proizvodnje.

Istodobno smatra da ne treba zanemariti činjenicu da je dio proizvođača u sustav ušao prvenstveno zbog tada vrlo izdašnih potpora iz Programa ruralnog razvoja.

To se, kaže, posebno moglo primijetiti kod naglog povećanja površina pod orasima i lijeskom. Iako su nasadi brzo rasli, domaća proizvodnja nije rezultirala odgovarajućim povećanjem samodostatnosti Hrvatske u tim proizvodima, što je upućivalo na zaključak da dio novih nasada nije bio usmjeren prvenstveno tržišnoj proizvodnji.

"Kao savjetnik često obilazim poljoprivredna gospodarstva diljem Hrvatske i mogu potvrditi da se na terenu i danas mogu vidjeti brojni nasadi oraha koji nisu održavani na razini koja bi se očekivala od ozbiljne proizvodnje. Kod dijela takvih proizvođača stječe se dojam da je ostvarivanje potpore bilo važnije od samog uroda, zbog čega ni nasadi nisu održavani u skladu s dobrom poljoprivrednom praksom“, govori Kukoč.

Nasadi oraha bili su među najvećim dobitnicima izdašnih potpora | Bloomberg

Upravo zbog takvih iskustava potpore za nasade oraha i lijeske tijekom provedbe Programa ruralnog razvoja smanjene su gotovo za polovicu. Time je, kaže Kukoč, dio ozbiljnih proizvođača također bio pogođen, ali je sustav postao otporniji na špekulativne ulaske.

Posljednjih godina znatno su unaprijeđeni i mehanizmi kontrole. Zahvaljujući satelitskom praćenju poljoprivrednih površina i drugim oblicima nadzora, danas je lakše utvrditi održavaju li se površine u skladu s propisanim uvjetima te iz sustava isključiti one koji ih ne ispunjavaju.

Kao još jednu pojavu izdvaja proizvođače koji su u sustav ulazili s vrlo malim površinama kako bi ostvarili dodatne bodove na natječajima Programa ruralnog razvoja ili Strateškog plana zajedničke poljoprivredne politike. Riječ je o legitimnoj mogućnosti koju propisi dopuštaju, no dio njih nakon isteka obveznog petogodišnjeg razdoblja izlazi iz sustava i nastavlja konvencionalnu proizvodnju.

Unatoč tome, Kukoč smatra da hrvatski sektor ekološke poljoprivrede danas čini kombinacija proizvođača koji su dugoročno opredijeljeni za ekološku proizvodnju i onih koji su u sustav ušli zbog tadašnjih poticajnih mjera.

Eko sheme nisu zamjena za ekološku proizvodnju

Prema Kukoču, odluka o ulasku u sustav ekološke proizvodnje ne bi trebala biti motivirana isključivo visinom potpora.

Ekološka proizvodnja zahtjevnija je od konvencionalne jer proizvođači raspolažu s manje mogućnosti za zaštitu bilja i prihranu usjeva, zbog čega bi dodatni trud prvenstveno trebao biti nagrađen višom tržišnom cijenom proizvoda. Ona bi, smatra, trebala nadoknaditi dio izgubljenog prihoda koji proizlazi iz nižih prinosa i ograničenja koja takav način proizvodnje nosi.

 

Istodobno priznaje da proizvođači rade vlastitu ekonomsku računicu pa su oni kojima je glavni motiv bila visina potpore dio aktivnosti preusmjerili prema eko shemama, koje uz manja proizvodna ograničenja mogu osigurati značajan dio dodatnih plaćanja.

No upozorava da eko sheme nisu uvedene kao zamjena za ekološku proizvodnju, nego kako bi što veći broj poljoprivrednika primjenjivao okolišno prihvatljivije poljoprivredne prakse te istodobno ostvario određenu razinu dohodovne potpore.

Osobno smatra da među postojećim eko shemama postoje mjere koje zapravo predstavljaju uobičajene agrotehničke zahvate koji su sastavni dio dobre poljoprivredne prakse, zbog čega bi njihovu učinkovitost trebalo kontinuirano preispitivati, a sredstva usmjeravati prema praksama koje donose mjerljive koristi za okoliš i klimatske ciljeve.

Tržište nije pratilo rast ekoloških površina

Prema Kukoču, upravo će razvoj tržišta biti presudan za daljnji razvoj ekološke poljoprivrede.

Iako je Hrvatska u posljednjih desetak godina napravila velik iskorak u povećanju ekoloških površina, razvoj tržišta nije pratio taj rast jednakim intenzitetom. Tržište ekoloških proizvoda postoji, kaže, ali je i dalje relativno usko jer kupovna moć velikog dijela građana još uvijek nije dovoljno visoka da bi ekološki proizvodi postali svakodnevni izbor.

"U situaciji kada kućni budžet postaje sve opterećeniji, građani vrlo često kalkuliraju što će kupiti. Siguran sam da bi većina potrošača radije odabrala proizvod uzgojen bez primjene sintetskih gnojiva i pesticida kada cijena ne bi bila presudan faktor“, smatra Kukoč.

Dodaje kako cijene ekoloških proizvoda u Hrvatskoj, barem prema njegovu iskustvu, nisu osobito visoke u usporedbi s većinom država članica Europske unije. Dapače, smatra da su često i podcijenjene u odnosu na dodatni trud, niže prinose i strože zahtjeve koje takva proizvodnja nosi.

Daljnji razvoj ekološke poljoprivrede sve više ovisi o tržištu | Bloomberg

Kao primjer navodi ekološko ekstra djevičansko maslinovo ulje, čija je cijena u specijaliziranim trgovinama tek dvadesetak posto viša od kvalitetnog konvencionalnog ulja domaćih proizvođača. Kada se uzmu u obzir niži prinosi, veći troškovi proizvodnje i stroži zahtjevi certifikacije, kaže, razlika u cijeni zapravo i nije velika.

"To pokazuje da prostor za razvoj ne postoji samo u povećanju proizvodnje nego i u jačanju prerade, lokalne prodaje i većoj valorizaciji domaćih ekoloških proizvoda na tržištu."

Cilj od 14 posto bit će teško ostvariti

Strategija poljoprivrede Republike Hrvatske predviđa da bi do 2030. godine 14 posto poljoprivrednih površina trebalo biti u sustavu ekološke proizvodnje. Kukoč smatra da će taj cilj biti teško dosegnuti.

Podsjeća da je snažan rast iz prvih godina razvoja bio očekivan upravo zato što je sektor kretao s vrlo niske razine, dok se danas gotovo desetina ukupno korištenog poljoprivrednog zemljišta obrađuje prema pravilima ekološke proizvodnje.

Ipak, ističe da su međuciljevi iz Strategije poljoprivrede Republike Hrvatske do 2030. godine već ostvareni ili će vrlo vjerojatno biti ostvareni te smatra da i to treba vrednovati kao uspjeh.

Kako bi se rast nastavio, važno je zadržati stabilan model potpora za ekološku proizvodnju i u novom programskom razdoblju nakon 2028. godine. Istodobno će, smatra, biti potrebno preispitati odnos između potpora za ekološku proizvodnju i pojedinih eko shema kako bi se zadržala motivacija proizvođača za ulazak i ostanak u sustavu.

Jednako važnim smatra smanjenje administrativnog opterećenja proizvođača. Ekološka proizvodnja podrazumijeva opsežnu dokumentaciju, certifikacijske postupke i kontrole, zbog čega bi daljnja digitalizacija administrativnih procesa mogla znatno olakšati poslovanje proizvođača.

Dodaje da će pritom sve važniju ulogu imati precizna poljoprivreda, digitalni alati i umjetna inteligencija, ne samo u povećanju učinkovitosti proizvodnje nego i u pojednostavljenju kontrolnog sustava te smanjenju administrativnog opterećenja.

Unatoč izazovima, Kukoč razvoj ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina ocjenjuje pozitivnim. Podsjeća da je početkom 2000-ih ekologija u poljoprivredi bila gotovo nepoznat pojam, dok su danas i proizvođači i potrošači znatno osvješteniji o važnosti održivije proizvodnje hrane i zaštite okoliša.

"Budući razvoj ekološke poljoprivrede neće ovisiti prvenstveno o daljnjem povećanju broja hektara, nego o razvoju tržišta. Tek kada proizvođač bude mogao ostvariti odgovarajuću tržišnu cijenu, a ne ovisiti prvenstveno o potporama, moći ćemo govoriti o potpuno održivom razvoju ekološke poljoprivrede“, rekao je za kraj.