Imamo energiju koju nam nitko ne može oduzeti, ali je i dalje ne koristimo

Hrvatska je regionalni lider po instaliranim kapacitetima vjetroelektrana, no istovremeno je i država Europske unije u kojoj je proces ishođenja dozvola za projekte obnovljivih izvora energije među najduljima. Dok investitori imaju spreman kapital i ambiciozne planove, suočavaju se s administrativnim labirintom koji razvojne cikluse produžuje i na više od jednog desetljeća.

O golemom potencijalu energije vjetra, preprekama koje koče njegovu realizaciju te posljedicama za cjelokupno gospodarstvo, za Bloomberg Adria TV govorio je Ante Renić, direktor tvrtke VSB Hrvatska.

Paradoks dugog čekanja

Iako Europska komisija upozorava da ishođenje dozvola u Hrvatskoj može potrajati i do sedam godina, Renić ističe kako je situacija s vjetroelektranama još izazovnija.

"Što se tiče vjetroelektrana, to traje značajno duže, više od deset godina. Sumnjam da ima bilo koja vjetroelektrana u Hrvatskoj koja je razvijena u manje od deset godina", naglasio je Renić.

VSB Hrvatska ima predane zahtjeve za više od 400 megavata novih projekata, koji su prema prvotnim planovima trebali biti na mreži već 2027. godine. Međutim, zbog kašnjenja, realan rok sada je pomaknut na 2030. godinu.

Gdje točno nastaje zastoj? Renić pojašnjava da problem leži u činjenici da zakonom propisani rokovi obvezuju investitore, ali ne i nadležne institucije.

"Nažalost, zastoji se događaju zato što uglavnom zakonom propisani rokovi vrijede za vas, za nas kao tvrtke, ali ne vrijede za institucije, ministarstva i HERA-u. Tako vrlo lako dođe do, rekao bih, višegodišnjeg probijanja rokova", kazao je Renić. Kao ključne točke zastoja izdvaja čekanje na naknade za priključenje na mrežu, koje traje i više od tri godine, te višegodišnje čekanje na raspisivanje natječaja za energetska odobrenja. Kada se tome dodaju procedure Ministarstva okoliša, HEP-a i HOPS-a, dolazi se do brojke od desetak i više godina za razvoj projekta.

'Sve karte trebamo staviti na obnovljive izvore'

Na pitanje koliki je financijski trošak takvih odgoda, Renić kaže: najveću štetu ne trpe investitori, već hrvatska država i njezino gospodarstvo.

"Iskreno, mislim da to više košta nas kao narod nego same investitore. Velike energetske tvrtke će neko vrijeme ulagati i ako vide da to ne ide, povući će se", objasnio je.

Problem je, kaže, što država gubi investitore spremne uložiti vlastiti novac ne samo u energetske kapacitete, već i u razvoj elektroenergetske mreže koja ostaje u trajnom vlasništvu Hrvatske.

"Nitko ne može ni te vjetroelektrane ni solarne elektrane odnijeti. Nitko ne može tu elektroenergetsku mrežu odnijeti iz države. Mislim da najveću štetu na koncu trpi država kao takva i naše gospodarstvo", ističe Renić.

Hrvatska obiluje suncem i vjetrom, jedinim izvorima energije koje ima u izobilju i koje može izvoziti. Njihovim razvojem, cijena energije pada, što izravno jača konkurentnost gospodarstva, objašnjava Renić. Posebno ističe važnost obnovljivih izvora u kontekstu otpornosti na globalne krize.

 

Geopolitičke napetosti i poremećaji na tržištu, koji su posljednjih godina uzrokovali ekstremnu volatilnost cijena fosilnih goriva, pokazali su koliko je ovisnost o uvozu opasna za malu i otvorenu ekonomiju poput hrvatske. Dok cijena plina ili nafte može preko noći eksplodirati zbog događaja na koje Hrvatska nema nikakav utjecaj, cijena energije iz vjetra i sunca, čiji je trošak "goriva" nula, predvidljiva je i stabilna.

"Sve karte bismo trebali staviti na obnovljive izvore energije, jer to je ono s čime obilujemo. To je ono što nam nitko ne može zaustaviti. Nema tog ventila, ne može nitko zaustaviti isporuku vjetra i sunca", poručio je Renić.

Za odabir lokacije novih vjetroelektrana ključni su usklađenost s prostornim planovima, dostupnost i isplativost priključka na elektroenergetsku mrežu te okolišni aspekti, pri čemu se strogo izbjegavaju zaštićena područja poput Nature 2000.

Budućnost u dugoročnim ugovorima

Jedan od ključnih alata za jačanje gospodarstva su dugoročni ugovori o kupnji električne energije (PPA). Oni velikim potrošačima omogućuju fiksiranje niske cijene energije na period od deset do petnaest godina, što im osigurava predvidljivost troškova i stabilnost poslovanja.

"Jedino obnovljivi izvori mogu nekom velikom potrošaču ponuditi istu cijenu na dugi rok i da mu se sigurno neće mijenjati. Nijedan drugi proizvođač energije to ne može", tvrdi Renić. U Hrvatskoj postoji interes za takvim ugovorima, no tržište se, kaže, razvija sporo. Preduvjet za njegov zamah je veći broj operativnih projekata i veća ponuda zelene energije.

 

--Cijeli razgovor pogledajte u videu.