Nakon Hormuza: Tko će izgraditi novi energetski put do Europe?

Dok tržišta iščekuju dugo najavljivani dogovor između američkog predsjednika Donalda Trumpa i iranskih ajatolaha, činjenice na terenu ostaju nepromijenjene. Hormuški tjesnac – ključni plovni put koji opskrbljuje petinu svjetske nafte i plina – ostaje efektivno zatvoren. Prema mišljenju brojnih promatrača, tjesnac će još neko vrijeme ostati zatvoren, unatoč Trumpovim napuhanim riječima.

Cijene nafte ostaju iznad 100 dolara po barelu, gdje će prema procjenama banke Goldman Sachs ostati cijelu godinu. Osim zatvaranja Hormuza, na visoke cijene ugljikovodika utječe i šteta na zaljevskoj infrastrukturi, koja je tijekom tjedana iranskog rata bila pod neprestanim napadima Teherana.

Bogate zaljevske monarhije, okupljene u Vijeće za suradnju u Zaljevu (GCC), posljednjih su se desetljeća oslanjale na tjesnac, odakle su svijetu isporučivale prirodni plin i naftu te tako financirale svoje ambiciozne planove za budućnost.

Američko-izraelski rat s Iranom razotkrio je slabost njihove ovisnosti o Hormuzu, budući da od početka rata zaljevske države nisu mogle slati svoju sirovu naftu u svijet. Najmanje pogođena dosad je bila Saudijska Arabija, koja je osamdesetih godina zbog iračko-iranskog rata izgradila takozvani naftovod istok-zapad, koji zaobilazi Hormuški tjesnac i opskrbljuje luku Yanbu na Crvenom moru.

"Smetnje u Hormuškom tjesnacu prije svega su upozorenje da je svjetska energetska arhitektura još uvijek previše ovisna o uskim geografskim točkama gdje jedna jedna revizionistička država ili militantna mreža može uzrokovati nerazmjerno velik šok", pojašnjava ekonomist Rok Spruk. "Zato to nije samo regionalno pitanje, već pitanje svjetske gospodarske sigurnosti."

Bi li smetnje u Hormuškom tjesnacu i iranski zahtjevi za suverenošću nad tim uskim grlom mogli potaknuti zaljevske države na izgradnju alternativnih opskrbnih puteva? Kako bi alternativni opskrbni putevi utjecali na gospodarstva tih država, globalne cijene nafte i prirodnog plina te na Europu?

Objekti saudijske tvrtke Aramco | Bloomberg

Stari novi projekt

Preko Arapskog poluotoka nekada je već tekao naftovod do Sredozemlja, koji je zaobilazio Hormuški tjesnac. Takozvani Transarapski naftovod (Tapline), izgrađen 1950. godine, bio je svojevremeno najduži naftovod na svijetu i ključni kanal za opskrbu europskih tržišta saudijskom naftom. Politički nemiri, ratni sukobi i nacionalizacije više su puta prekidali njegov rad, sve dok 1990. godine nije konačno zatvoren.

Zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca i želje za diversifikacijom opskrbnih puteva, zaljevske prijestolnice od početka rata u Iranu ponovno razmišljaju o oživljavanju starih planova koji bi smanjili ovisnost Zaljeva o dobroj volji njihovog neprijateljskog susjeda Irana.

Posebni izaslanik Ujedinjenih Arapskih Emirata za gospodarstvo i filantropiju, Badr Jafar, početkom travnja je u kolumni za časopis Financial Times napisao da se zaljevske države nikada neće "vratiti u položaj strateške ovisnosti o tjesnacu koji kontrolira nepredvidljiv susjed".

Hormuški tjesnac države GCC-a neće moći zamijeniti preko noći, ali te države imaju duboke džepove i političku volju. Jafar je u kolumni još napisao da će izgraditi nove kapacitete za plinovode i luke te "uređivati elektroenergetske mreže, vodovodne sustave i trgovinske koridore koji povezuju gospodarstva u regiji".

U tom smislu može se ponovno otvoriti pitanje širega arapskog, odnosno levantinskog energetskog koridora. "Ideja nije nova, ali je geopolitički kontekst nov", ocjenjuje ekonomist Spruk.

Do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća supertankeri i ponovno otvaranje Sueskog kanala povećali su konkurentnost pomorskog prometa. S druge strane, libanonski građanski rat, a kasnije i Zaljevski rat, ubrzali su propast projekta Tapline, koji je ukinut devedesetih godina.

No prilike u regiji su se promijenile. Zbog krize u Hormuškom tjesnacu i visokih troškova osiguranja, pomorski prijevoz fosilnih goriva više nije najjeftinija opcija za izvoz nafte. Također su se promijenile i političke prilike u regiji jer je prije godinu i pol sirijski režim Bashara al-Assada zamijenio režim Ahmeda al-Sharae, koji je puno spremniji surađivati sa Zaljevom.

"Ako se post-Assadova Sirija postupno stabilizira i ako njezina nova vlast bude sposobna ponuditi minimalnu sigurnosnu, pravnu i infrastrukturnu vjerodostojnost, tada Sirija može ponovno postati tranzitni prostor između Zaljeva, Jordana, Turske i Europe. To je velika prilika, ali i veliki upitnik: infrastrukturu ne pokreću samo cijevi i kompresorske stanice, već povjerenje, sigurnost i predvidljiva vlast", ocjenjuje Spruk.

U prošlosti je za takav infrastrukturni projekt interes pokazala još jedna regionalna velesila. Turska već godinama nastoji postati ključno energetsko čvorište između Istoka i Zapada. Ankara kontrolira Bosporski tjesnac, kroz koji godišnje prolazi više od tri milijuna barela nafte dnevno, a istovremeno ugošćuje strateške plinovode, kao što su TurkStream i TANAP, koji europskim kupcima isporučuju ruski, odnosno azerbajdžanski prirodni plin.

"Turska će u takvom scenariju željeti biti središnje energetsko čvorište. Ankara ima geografiju, ambiciju i već postojeću infrastrukturu, ali Europa na Tursku gleda s dvostrukom optikom. S jedne strane, Turska je nužna za diversifikaciju energetskih puteva prema Europi, dok s druge strane EU ne želi jednu ovisnost zamijeniti drugom. Zato će europski interes vjerojatno biti pragmatičan: podržati dodatne koridore, ali uz jasna pravila, raspršenu vlasničku strukturu, uključenost europskih institucija i sigurnosna jamstva", pojašnjava Spruk.

Postoje i kritičari oživljavanja Taplinea. "Kratkoročna i srednjoročna obnova megaprojekata poput Taplinea ili izgradnja novih transarapskih plinovoda do Sredozemlja iznimno je malo vjerojatna", kaže geopolitički stručnjak Denis Mancevič. "Iako rizik od zatvaranja Hormuškog tjesnaca i iranski zahtjevi za suverenošću nad njim realno postoje, zaljevska energetika će na to odgovoriti kroz parcijalna, nacionalna rješenja, a ne kroz sveobuhvatne regionalne projekte."

Mancevič ističe da nas povijest originalnog naftovoda Tapline uči da su takvi projekti previše ranjivi. "Morali bi prolaziti kroz države koje su danas politički iznimno nestabilne ili uključene u konflikte (Sirija, Libanon, djelomično Jordan i Irak). Osiguranje takve infrastrukture od sabotaža praktički je nemoguće, što za kapital i stratešku sigurnost zaljevskih država predstavlja neprihvatljiv rizik."

Iranski napadi na zeljvske države | Bloomberg

Europa je željna novih puteva

Europsku uniju su u posljednje četiri godine zadesila dva energetska šoka. Odmah nakon ruskog napada na Ukrajinu, obvezala se napustiti jeftini ruski plin i povećala je isporuke iz SAD-a, Alžira i Katara. Nakon rata s Iranom, zadesio ju je drugi šok.

"Za Europu je ključna lekcija nakon 2022. godine da najjeftinija energija nije nužno i najsigurnija energija. Europska energetska politika pomaknula se s logike kratkoročne učinkovitosti prema logici otpornosti. To znači da će i skuplji i politički kompleksniji putevi moći postati smisleni ako smanjuju stratešku ranjivost", kaže ekonomist Spruk.

Spruk ističe da bi u tom pogledu koridor Zaljev–Jordan–Sirija–Turska–Europa bio zanimljiv, osobito ako bi nadopunjavao LNG, istočnosredozemne izvore, južni plinski koridor i obnovljive izvore, a ne ih zamjenjivao. "Najveća prepreka nije ekonomska, nego politička."

Najveća korist koju bi Europa imala od obnovljenog naftovoda Tapline bila bi ušteda na troškovima. Uz stabilne sigurnosne prilike, prema procjenama libanonskog instituta LFI, ponovna uspostava naftovoda omogućila bi isporuku nafte u Libanon za samo tri dolara po barelu, što bi bilo jeftinije od pomorskog prijevoza ako bi troškovi osiguranja i tranzita ostali između pet i sedam dolara.

No čak i ako kriza u Hormuškom tjesnacu završi, troškovi pomorskog osiguranja mogli bi ostati visoki – pri cijeni nafte od 70 dolara, 15 dolara po barelu i dalje bi značilo da je pomorski prijevoz znatno skuplji od prijevoza naftovodima, procjenjuje institut LFI.

"Europa bi imala interes podržati takvu diversifikaciju. No uspjeh će ovisiti o tome hoće li regija biti sposobna izgraditi nešto čega na Bliskom istoku često nedostaje: ne samo infrastrukturu, nego i vjerodostojno institucionalno uređenje oko nje", zaključuje Spruk.

Trvenja među zaljevskim državama

Takve ambiciozne planove mogu omesti i trvenja unutar GCC-a, prvenstveno između Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). Podsjetimo, UAE je krajem travnja najavio izlazak iz kartela OPEC+ zbog neslaganja oko naftnih kvota.

Rijad i Abu Dhabi također se ne slažu oko nekih regionalnih pitanja, kao što je primjerice građanski rat u Jemenu, gdje su u siječnju bili na rubu sukoba. "Nalazimo se u razdoblju u kojem pojedine države isprepliću svoje energetske strategije s izrazito nacionalnim interesima. Emiratski izlazak iz OPEC+ jasno pokazuje da najveći proizvođači žele slijediti vlastiti suverenitet na energetskom tržištu", pojašnjava Mancevič.

UAE je 1. svibnja istupio iz naftnog saveza OPEC+ | Bloomberg

Upravo to slijeđenje nacionalnih interesa može umanjiti napore za regionalnu diverzifikaciju energetskih puteva. U takvoj klimi, usklađivanje ogromnih regionalnih infrastrukturnih projekata s vrlo različitim interesima više država potisnuto je u drugi plan.

"U potrazi za diversifikacijom, države poput Saudijske Arabije i UAE-a radije će sklapati uska, bilateralna partnerstva i ulagati u lokalnu infrastrukturu te pomorska rješenja, nego riskirati s izgradnjom masivnih i ranjivih kopnenih koridora koji bi zahtijevali previše političkog kompromisa", smatra Mancevič.

"Saudijska Arabija već snažno igra na kartu svog naftovoda istok-zapad (Petroline), koji naftu doprema do Crvenog mora, dok se Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) oslanjaju na svoj naftovod Habshan-Fujairah (ADCOP), kojim naftu crpe izravno u Omanski zaljev i tako u potpunosti zaobilaze Hormuz", zaključuje.