Porezna otpisuje milijunske dugove: kome se isplati ne plaćati porez?

Porezna uprava će u prvom kvartalu 2026. godine ponovno provesti masovni otpis poreznih dugova starijih od šest godina, što je redovita praksa pročišćavanja evidencija od nenaplativih potraživanja.

Samo prošle godine, po toj je osnovi otpisano 37,58 milijuna eura duga za 49.204 porezna obveznika, što otvara pitanja o učinkovitosti sustava naplate, pravednosti prema onima koji svoje obveze uredno podmiruju i stvarnom utjecaju na državni proračun.

O tome što zapravo znači zastara, tko od nje profitira i postaje li kockanje s neplaćanjem poreza sve rizičnije, u razgovoru za Bloomberg Adria TV govorio je porezni stručnjak Ivan Čevizović.

Šest godina 'skrivača' s Poreznom upravom

Ključni pojam u cijeloj priči je zastara poreznog duga. Prema Općem poreznom zakonu, objašnjava Čevizović, radi se o proteku razdoblja od šest godina unutar kojeg Porezna uprava ima pravo pokrenuti i dovršiti naplatu. Taj rok, međutim, ne počinje teći od dana nastanka duga, već uvijek od prvog siječnja godine koja slijedi onoj u kojoj je dug utvrđen. To u praksi znači da od trenutka kada porezno rješenje postane izvršno do trenutka kada dug može otići u zastaru može proći i gotovo sedam godina.

"Ako protekne to razdoblje, nastupa zastara i Porezna uprava više ne može naplatiti taj porezni dug od vas", pojašnjava Čevizović. Otpis koji se provodi periodično, pa tako i ovaj najavljeni za 2026. godinu, zapravo je administrativno "čišćenje" evidencija od potraživanja za koja je i zakonski utvrđeno da više ne mogu biti naplaćena.

Tko su 'sretnici' kojima dug odlazi u zaborav?

Na pitanje tko su najčešći dužnici čiji dugovi na kraju budu otpisani, Čevizović navodi da se u pravilu radi o osobama ili tvrtkama koje nemaju imovine iz koje bi se dug mogao naplatiti. Dva su moguća scenarija koja dovode do zastare. Prvi, danas sve rjeđi, jest da Porezna uprava nije pokušala naplatiti dug unutar šest godina. Drugi, znatno češći, jest da je pokušaj naplate postojao, ali je bio neuspješan.

"Porezna uprava je možda pokušala naplatiti dug, ali iz objektivnih razloga to nije bilo moguće jer, primjerice, taj porezni dužnik jednostavno nema imovine iz koje bi se mogao naplatiti. Ako se pokrene ovrha i ne uspije se naplatiti iz priljeva na vaš račun jer nemate priljeva, ili nemate druge imovine poput nekretnina, protekom roka nastupa zastara", kaže Čevizović.

Postoji, međutim, važna iznimka. Ako je Porezna uprava uspjela upisati zabilježbu ili založno pravo na nekretninu dužnika, rok od šest godina više nije relevantan za glavnicu duga. U tom slučaju, u zastaru mogu otići samo zatezne kamate, ali glavnica ostaje utuživa i nakon proteka općeg zastarnog roka.

Isplati li se kockati sa zastarom?

U prošlosti, oslanjanje na zastaru bilo je svojevrsna poslovna strategija za dio poduzetnika. Čevizović ističe da se ta praksa smanjuje uvođenjem veće transparentnosti, poput javne objave popisa dužnika, poznatijeg kao "stup srama", ali i sveobuhvatnom digitalizacijom.

"Svi oni koji nemaju imovine, odnosno, možemo reći, koji su imovinu locirali na neke druge osobe i na taj način došli u situaciju nemogućnosti naplate, ostvarili su određene koristi od zastare. Međutim, varijante u kojima ćemo ostvarivati zastaru postaju sve teže jer digitalizacija tome doprinosi", naglašava stručnjak.

Dakle, iako se izbjegavanje plaćanja poreza i dalje može "isplatiti" onima koji su bez imovine ili su je uspješno "sakrili", rizik takve strategije raste.

Milijunski otpisi kao 'greška u sustavu' proračuna

Iako iznosi od 40 do 60 milijuna eura, koliko se godišnje otpiše, zvuče značajno, Čevizović ih stavlja u perspektivu. Riječ je o iznosu od otprilike dva do dva i pol promila ukupnih godišnjih poreznih prihoda. Ipak, on upozorava na sistemski problem.

"Naš sustav proračunskog praćenja bazira se na načelu blagajne. Vi vidite podatak o naplaćenom iznosu poreza, ali iz njega ne vidite koliko je poreza trebalo biti naplaćeno. Zbog toga ovaj nenaplaćeni dio prođe nekako prikriveno, ispod radara", ističe Čevizović. Iako relativno malen, to je novac koji na kraju nedostaje u proračunu i koji moraju nadomjestiti svi oni koji svoje obveze podmiruju na vrijeme.

Kao alternative potpunom otpisu, u hrvatskom zakonodavstvu postoje instrumenti poput reprograma duga kroz upravni ugovor, koji omogućuje obročnu otplatu na najviše 24 mjeseca, ili porezne nagodbe, čiji je doseg u praksi ograničen. Međutim, masovni otpisi se odnose upravo na one dužnike koji nisu iskoristili te mogućnosti ili za njih nisu ispunjavali uvjete.

Za poslovnu zajednicu, poruka je jasna. Upravljanje porezima ne znači njihovo neplaćanje, već optimizaciju trenutka i iznosa plaćanja u skladu sa zakonskim mogućnostima. S uvođenjem fiskalizacije 2.0 i obveznih e-računa, koji za cilj imaju smanjenje porezne evazije, prostor za izbjegavanje obveza postaje sve uži. "Doprinijet će većoj naplati, ali sigurno to nije sve", zaključuje Čevizović, poručujući da porezna disciplina i proaktivno upravljanje obvezama postaju ključni za poslovanje u budućnosti.

 

--Cijeli razgovor pogledajte u videu.