Najbogatiji su godišnji CO₂ limit potrošili već u deset dana, porez kao moguća sankcija

Najbogatijima na svijetu trebalo je manje vremena nego prosječnoj osobi da odustane od novogodišnjih odluka da bi potrošili svoj cijeli godišnji ugljični budžet. Naime, to su uspjeli napraviti u svega deset dana od početka 2026. godine.

Dok se siječanj još nije ni zahuktao, najbogatijih jedan posto ljudi na planetu već je premašilo količinu ugljikova dioksida koju bi smjeli ispustiti u cijeloj godini ako svijet želi ostati unutar cilja ograničavanja globalnog zagrijavanja na 1,5 stupnjeva Celzija. Najbogatijih 0,1 posto to je uspjelo već 3. siječnja.

Prema novoj analizi Oxfama, riječ je o obrascu koji se ponavlja iz godine u godinu, a koji zorno pokazuje koliko mali, iznimno bogat dio svjetske populacije ima nesrazmjerno velik utjecaj na klimatsku krizu.

U trenutku kada se u javnom prostoru često vode rasprave o individualnim navikama, od odvajanja otpada do izbora vrećica i slamki, brojke sugeriraju da se ključni problem nalazi znatno dalje od kućanstava.

Tko zapravo troši svjetski ugljični budžet

Ugljični budžet temelji se na procjeni koliko CO₂ čovječanstvo još može ispustiti kako bi ostalo unutar granica definiranih u Pariškom sporazumu. Prema toj računici, "pošteni udio" po osobi iznosi oko 2,1 tonu CO₂ godišnje.

No prosječna osoba iz najbogatijeg jedan posto godišnje proizvede oko 75,1 tonu CO₂, što znači da vlastiti godišnji limit premašuje u nešto više od tjedan dana. Kod najbogatijih 0,1 posto, razlike su još drastičnije. Oxfam navodi da pojedinac iz te skupine u osam dana proizvede više ugljičnog onečišćenja nego osoba iz najsiromašnijih 50 posto stanovništva u cijeloj godini.

Na globalnoj razini, podaci dodatno naglašavaju razmjere nejednakosti. Prema istraživanju Stockholm Environment Institutea, najbogatijih 0,1 posto ljudi proizvede više CO₂ u jednom danu nego polovica čovječanstva u godinu dana. Kada bi svi zagađivali poput tog sloja, svjetski ugljični budžet bio bi iscrpljen za manje od tri tjedna.

Kada bi svi zagađivali kao najbogatijih 0,1 posto, svjetski ugljični budžet bio bi iscrpljen za manje od tri tjedna | Depositphotos

Klimatska kriza koju ne plaćaju oni koji je stvaraju

Posljedice takvih razlika nisu apstraktne projekcije, nego vrlo konkretni ljudski i ekonomski gubici. Oxfam procjenjuje da će emisije koje proizvede najbogatiji u samo jednoj godini do kraja 21. stoljeća uzrokovati oko 1,3 milijuna smrti povezanih s ekstremnim vrućinama.

Istodobno, desetljeća prekomjerne potrošnje i emisija superbogatih ostavit će dubok trag na gospodarstvima siromašnih i niže srednje razvijenih zemalja. Prema Oxfamovim procjenama, ekonomska šteta za te zemlje mogla bi do 2050. dosegnuti 44 bilijuna dolara.

Poznata ironija klimatske krize pritom ostaje ista. Naime, najteže posljedice snosit će oni koji su joj najmanje pridonijeli, odnosno zajednice u niskodohodovnim zemljama, autohtoni narodi te žene i djevojke.

Nije riječ samo o jahtama i privatnim zrakoplovima

Iako se luksuzni stilovi života često ističu kao simbol klimatske neodgovornosti, Oxfam naglašava da je problem puno dublji. Ključnu ulogu imaju takozvane financirane emisije, odnosno emisije koje nastaju kroz ulaganja.

Prema analizi organizacije, svaki milijarder u prosjeku ima investicijski portfelj povezan s kompanijama koje godišnje proizvedu oko 1,9 milijuna tona CO₂. Takva ulaganja dodatno učvršćuju ovisnost globalne ekonomije o industrijama s visokim ugljičnim otiskom i, kako upozorava Oxfam, otežavaju stvarni zaokret prema smanjenju emisija.

Ekonomska moć pritom se prelijeva i u politički utjecaj. Na posljednjem klimatskom summitu u Brazilu, COP30, fosilna industrija imala je 1.600 lobista, više nego bilo koja nacionalna delegacija osim zemlje domaćina. Prema Oxfamu, riječ je o jasnom pokazatelju kako bogatstvo i korporativna moć oblikuju klimatske politike, često na štetu ambicioznijih mjera.

 Prosječni milijarder kroz ulaganja stoji iza oko 1,9 milijuna tona CO₂ godišnje | Bloomberg

Predložena rješenja

Ako svijet želi ostati unutar cilja od 1,5 stupnjeva, najbogatijih jedan posto moralo bi smanjiti svoje emisije za čak 97 posto do 2030. godine. To, poručuju iz Oxfama, nije pitanje individualne savjesti, nego političke odluke.

Organizacija zato poziva vlade da se izravno suoče s najvećim zagađivačima i njihovom ekonomskom moći. Među ključnim mjerama ističu povećanje poreza na ekstremno bogatstvo i visoke dohotke, oporezivanje ekstraprofita fosilnih kompanija te zabranu ili snažno oporezivanje luksuza s izrazito visokim ugljičnim otiskom, poput privatnih zrakoplova i superjahti.

Takve mjere, navodi Oxfam, ne bi samo smanjile emisije, nego bi osigurale i značajna sredstva za financiranje klimatske tranzicije, pritom najveći teret stavljajući na one koji su klimatskoj krizi najviše pridonijeli i koji je najlakše mogu podnijeti.

Kako poručuje Oxfamova voditeljica klimatskih politika Nafkote Dabi, vlade imaju "jasan i jednostavan put" za istodobno smanjenje emisija i nejednakosti - ciljati najbogatije zagađivače.