Početkom studenoga iranske vlasti upozorile su približno 15 milijuna stanovnika prijestolnice i najvećeg grada u zemlji, Teherana, da bi zbog povijesno teške suše u roku od nekoliko tjedana grad mogao ostati bez pitke vode. Prosječna količina oborina u toj ionako suhoj bliskoistočnoj državi u protekloj godini pala je za otprilike polovicu u odnosu na uobičajenu razinu. Brojni vodni rezervoari koji opskrbljuju veće gradove diljem zemlje ili su presušili ili rade na razini kapaciteta izraženoj tek u niskim jednoznamenkastim postocima.
Iako je prošlog tjedna u Teheranu i drugim dijelovima Islamske Republike, prvi put nakon više mjeseci, napokon pala kiša koja je donijela malo, ali simbolično olakšanje za zemlju od 92 milijuna stanovnika, riječ je tek o flasteru na otvorenoj rani. Vode u jezerima, rijekama i akumulacijama i dalje nema dovoljno, a sadašnja vodna kriza - posljedica desetljeća lošeg upravljanja, korupcije, klimatskih promjena i promašene poljoprivredne politike Irana - vrlo će se vjerojatno nastaviti. Pritom Iran susjednim državama, koje se i same bore s vlastitim vodnim krizama, postaje gotovo školski primjer kako se vodnim resursima ne upravlja.
Suša koja pogađa Iran potaknula je predsjednika Masuda Pezeškiana da upozori kako bi država do kraja prosinca mogla biti prisiljena premjestiti sjedište vlade iz Teherana ako ne dođe do dovoljno oborina koje bi ponovno napunile brane u okolici prijestolnice. Meteorolozi pritom ističu da je ovogodišnja jesen u cijeloj zemlji najsušnija u posljednjih više od 50 godina - čak sušnija nego u razdoblju prije Islamske revolucije 1979. godine. Time se dodatno opterećuje sustav u kojem se golemi vodni resursi neučinkovito troše, ponajprije u poljoprivredi, dok nestašica vode već potiče lokalne prosvjede. Vlasti se takvih scenarija nastoje kloniti i zato što je gospodarstvo istodobno pritisnuto teretom međunarodnih sankcija povezanih s iranskim nuklearnim programom. Kriza je toliko duboka da su se u iranskim džamijama vjernici molili za kišu.
Čitaj više
Klimatske migracije: nova fronta milijardi na koju nitko nije spreman
Migracije su postale jedna od najpolarizirajućih tema koje danas oblikuju naš politički diskurs.
08.12.2025
Svijet konačno smanjuje emisije, no presporo da izbjegne opasno zatopljenje
Unatoč rekordnim ulaganjima u zelene tehnologije, svijet i dalje ne smanjuje emisije dovoljno brzo.
28.10.2025
Znanstvenici u neljudskim uvjetima testiraju kakva nas budućnost čeka
Ekstremne vrućine godišnje odnose više života nego uragani, potresi i poplave zajedno.
06.09.2025
Znanost više ne može predvidjeti koliko će snažni biti idući toplinski valovi
Prema novoj analizi, dvije trećine smrtnih slučajeva tijekom posljednjeg toplinskog vala u Europi povezano je s klimatskom krizom.
16.07.2025
Riječ je o potpunoj krizi. Iran se godinama suočava s gospodarskim slobodnim padom zbog zapadnih sankcija i s nemirima unutar vlastitog stanovništva izazvanima restriktivnim politikama autoritarne teokratske vlasti. Ove se godine tome pridružio i rat s Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama, ujedinjenima u nastojanju da unište iranski nuklearni program, a vodna kriza ove jeseni bila je završni udarac. U takvoj spirali propadanja nameće se logično pitanje: bi li ekspanzionistički režim, koji je u prošlosti često javno iskazivao vojne ambicije, pod izlikom skretanja pozornosti mogao potaknuti novi regionalni sukob? Podsjetimo, Iran se prije nekoliko godina sukobio sa svojim istočnim susjedom Afganistanom upravo zbog prijepora oko prekogranične podjele vode.
Iranske vlasti upozorile su i na mogućnost evakuacije prijestolnice zbog nestašice vode.
Što stoji u pozadini vodne krize u Iranu?
Za sadašnje stanje u Iranu ne postoji jedan jedini krivac. Točka bez povratka dogodila se početkom 2000-ih, kada su se klimatske promjene, u kombinaciji s čimbenicima poput izgradnje stotina brana, pada godišnje dostupne količine podzemnih voda, eksplozivnog rasta stanovništva, intenzivnog iskorištavanja vodnih resursa, neujednačene raspodjele, korupcije i učestalih suša, dodatno produbile.
Veliku ulogu imaju i faktori povezani s ljudskim djelovanjem, poput često spominjanog slučaja građevinske tvrtke Sepasad, povezane s Islamskom revolucionarnom gardom. Ta je kompanija, zajedno s drugim paradržavnim poduzećima, prema mišljenju kritičara davala prednost političkom utjecaju i grabežljivom ostvarivanju profita nauštrb zaštite vode, okoliša i dobrobiti stanovništva. U Iranu se takve strukture često nazivaju "vodnom mafijom".
Do sada je država krizu uglavnom pokušavala ublažiti kratkoročnim, ad hoc mjerama: ograničavanjem potrošnje i uvozom vode, privremenim zatvaranjem državnih ureda, proglašavanjem dodatnih neradnih dana, obustavom pojedinih socijalnih usluga te kažnjavanjem kućanstava i poduzeća zbog prekomjerne potrošnje. Istodobno su vlasnici i upravitelji stambenih i poslovnih zgrada te najmoprimci, suočeni s vrlo slabim ili nikakvim tlakom vode, prisiljeni kupovati ili iznajmljivati spremnike kako bi privremeno povećali zalihe. Država pritom i dalje razmatra čak i evakuaciju prijestolnice, a u pojedinim četvrtima povremeno uvodi prekide opskrbe te sve oštrijim upozorenjima poziva stanovnike na štednju, uz prijetnje sankcijama, navodi think-tank Carnegie.
Teheranu prijeti nestašica pitke vode zbog povijesno teške suše | Bloomberg
Međunarodni politolog Faris Kočan objašnjava da je iranska vodna kriza strukturne prirode jer proizlazi iz desetljeća pogrešnih infrastrukturnih projekata, kombiniranih s politički i ideološki motiviranim ulaganjima u neprikladnim regijama, uz snažan utjecaj klimatskih promjena.
"Zato se može reći da vodna kriza izravno ugrožava društveni ugovor i stvara okolnosti u kojima prosvjedi nisu nužno ideološki, nego egzistencijalni. Voda, hrana i energija čine opasnu kombinaciju jer pogađaju najosnovniju razinu života i potkopavaju legitimitet režima - u ovom slučaju autoritarnog i centraliziranog odlučivanja. Režim se s tim može suočiti ili sve represivnijim oblicima kontrole ili popuštanjem", kaže Kočan.
Prema procjenama, nestašica vode mogla bi smanjiti BDP za oko osam posto u zemljama s višim prihodima, a za između 10 i 15 posto u državama s nižim prihodima.
Četvrtina svijeta živi pod ekstremnim vodnim stresom
Prema podacima Instituta za globalne prirodne resurse, 25 država u kojima živi približno četvrtina svjetskog stanovništva svake je godine izloženo ekstremnom vodnom stresu, što znači da redovito troše gotovo svu dostupnu obnovljivu vodu. Osim toga, najmanje polovica svjetske populacije, oko četiri milijarde ljudi, suočava se s vrlo visokim vodnim opterećenjem barem jedan mjesec godišnje. Takva razina pritiska na vodne resurse ugrožava živote i radna mjesta te potkopava prehrambenu i energetsku sigurnost, upozorava institut.
Bez boljeg upravljanja vodom, rast stanovništva, gospodarski razvoj i klimatske promjene dodatno će pojačati vodni stres, jer globalna potražnja za vodom već premašuje dostupne zalihe, a od 1960. godine više se nego udvostručila. Vodni stres mjeri se odnosom potrošnje vode i obnovljivih izvora: "ekstreman" stres znači potrošnju najmanje 80 posto raspoložive vode, a "visok" oko 40 posto. Isti institut procjenjuje da bi do 2050. čak 70 bilijuna dolara, odnosno 31 posto svjetskog BDP-a, moglo biti izloženo ozbiljnom nedostatku vode.
Četvrtina svjetskog stanovništva suočava se s iznimno visokom razinom nestašice vode.
Najopterećenije su zemlje i regije s prirodno oskudnim vodnim resursima, ali velikim potrebama kućanstava, poljoprivrede i industrije. Među najizraženijim primjerima su Bahrein, Cipar, Kuvajt, Libanon, Oman i Katar, a najpogođenije regije su Bliski istok, Sjeverna Afrika i Južna Azija. Procjene govore da bi do 2050. još dodatna milijarda ljudi mogla živjeti pod ekstremnim vodnim stresom, uz rast potražnje za vodom od 20 do 25 posto i sve veću nepredvidljivost vodnih zaliha.
"Bliski istok i Srednja Azija suočavaju se s dva paralelna problema. Prvi je strukturna klimatska promjena koja smanjuje dostupnost vode. Drugi, često i važniji, jest institucionalni kolaps upravljanja vodnim resursima", rekao je profesor Rok Spruk s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, navodeći Iran kao dobar primjer. "Problem nije samo manjak oborina, nego desetljeća pogrešnih razvojnih politika, prekomjerno crpljenje podzemnih voda, loši cjenovni signali i politički motivirani infrastrukturni projekti bez dugoročne procjene".
Scott Moore, viši istraživač u Kleinmanovu centru za energetsku politiku na Sveučilištu u Pennsylvaniji, u časopisu Foreign Affairs naveo je da se svijet suočava s tri glavna vodna izazova. Prvo, slatka voda neravnomjerno je raspoređena, zbog čega gradovi i poljoprivreda moraju ulagati ogromna sredstva kako bi je doveli ondje gdje je potrebna. Kako stanovništvo raste i seli se u urbana područja, sve je teže istodobno osigurati dovoljno vode za proizvodnju hrane i svakodnevne potrebe, što dovodi do pretjeranog iskorištavanja rijeka i podzemnih voda.
Ovogodišnja jesen u Iranu najsušnija je u više od 50 godina | Bloomberg
Drugi je izazov nepredvidljivost tzv. vodnog ciklusa: ponekad donosi previše vode, u obliku poplava, a ponekad premalo, u obliku suša. Iako su takva kolebanja oduvijek postojala, klimatske promjene ih pojačavaju jer mijenjaju količinu i sezonsku raspodjelu oborina. Treći problem jest činjenica da voda često nije dovoljno čista za uporabu. Nestašica pitke vode stari je problem, ali onečišćenje industrijaliziranog društva - pesticidima, gnojivima i teškim metalima - dodatno ga pogoršava.
Doba vodnih sukoba
Situacija u Iranu možda je trenutačno među najtežima, ali ta bliskoistočna sila daleko je od jedinog primjera akutne nestašice vode. Kako klimatske promjene ubrzavaju suše i poplave, sporovi oko zajedničkih vodnih resursa postaju sve češći, a postojeći okviri upravljanja vodom gube na snazi. Voda sve češće postaje pitanje nacionalne sigurnosti diljem svijeta. Istodobno, kako međunarodne institucije poput Ujedinjenih naroda gube utjecaj, multilateralno rješavanje takvih sporova u diplomatskim okvirima, umjesto na bojištima, postaje sve teže.
Pacifički institut iz Kalifornije vodi najopsežniju bazu podataka o nasilju povezanom s vodom. Njihova kronologija danas obuhvaća više od 1.900 slučajeva oružanog nasilja povezanog s vodnim resursima ili infrastrukturom, s podacima koji sežu još u antiku. Gotovo 90 posto zabilježenih incidenata dogodilo se nakon početka 21. stoljeća, a trend se ubrzava: između 2012. i 2021. zabilježeno je oko četiri puta više sukoba nego u razdoblju od 2000. do 2011. godine, dok je 2023. broj nasilnih incidenata porastao za 50 posto u odnosu na 2022. godinu, koja je već imala gotovo dvostruko više slučajeva nego godina prije. Raste i broj međudržavnih vodnih sporova.
Hoće li vodne krize biti pokretač budućih sukoba i ratova? Politolog Kočan smatra da hoće, ali ne same po sebi.
"Vodene krize vidim kao ubrzivače političkih, društvenih, ekonomskih i kulturnih napetosti", kaže, dodajući da su ratovi zbog vode rizični zbog međusobne ovisnosti i ranjivosti infrastrukture. Države se zato češće služe lokalnim incidentima, neizravnim pritiscima i diplomatskom sivom zonom, a rjeđe otvorenim sukobima.
"Vodna i klimatska pitanja povećavaju rizik od sukoba, ali to nije deterministički proces jer isti klimatski ili vodni šokovi ne dovode uvijek do nasilja. Oružani akteri ponekad koriste vodne događaje taktički, što vidimo u zemljama poput Malija ili Somalije", rekao je na ovogodišnjem Blejskom strateškom forumu Florian Krampe, direktor studija za mir i razvoj pri Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira.
Alexandra Fong iz Ujedinjenih naroda na istom je forumu istaknula da sukobi zbog vode često proizlaze iz neslaganja oko njezine uporabe kroz prostor i vrijeme, osobito kada je riječ o količini i dostupnosti.
"S porastom klimatske krize rizici od vodnih sukoba dodatno su porasli; neki čak tvrde da je klimatska kriza u svojoj srži vodna kriza. Većina mirovnih misija UN-a danas je raspoređena u zemljama pogođenima sukobima i izrazito ranjivima na klimatske promjene, a posljedice se često očituju upravo kroz vodu. Ta se rizika ne pretvaraju automatski u sukobe, ali često djeluju kao pojačivači postojećih prijetnji".
Kao primjer navela je Afganistan, gdje su mehanizmi upravljanja vodom slabo razvijeni zbog desetljeća sukoba, a zemlja je izuzetno ranjiva na klimatske promjene. "Stanovništvo se suočava sa sve nepredvidljivijim ciklusima suša i poplava. Polovica afganistanskih provincija nalazi se u teškoj suši. To povećava humanitarne potrebe, uzrokuje gubitak izvora prihoda i gospodarsku štetu, osobito jer velik dio stanovništva ovisi o poljoprivredi".
Voda pritom postaje i sve veći problem za poslovni sektor, budući da se već godinama nalazi među najvećim rizicima u godišnjoj anketi Svjetskog gospodarskog foruma.
"Povijest pokazuje da se sporovi oko vode u pravilu rješavaju politički, jer je voda djeljivo dobro, a cijena otvorenog sukoba vrlo visoka. No u kombinaciji vodnog stresa, slabih institucija i krize legitimiteta - poput onih u Iranu ili Afganistanu - vodna pitanja mogu se brzo politizirati i postati sredstvo unutarnje mobilizacije ili vanjskopolitičkog pritiska", upozorava Spruk. Dodaje da najveći rizik nije klasičan rat, nego postupna erozija državne stabilnosti, gubitak povjerenja u vlast i veća vjerojatnost društvenih izljeva nezadovoljstva koji u određenim okolnostima mogu ozbiljno ugroziti opstanak vlada.
"Voda neće biti okidač sukoba, nego katalizator već postojećih strukturnih slabosti", zaključuje Spruk.
Globalna žarišta vodnih kriza
Francis Galgano sa Sveučilišta Villanova za CNBC je identificirao devet međunarodnih riječnih slivova kao žarišta u kojima već postoje sukobi ili je rizik oružanog obračuna visok. Među njima su sliv Nila u Africi, slivovi Tigrisa i Eufrata u jugozapadnoj Aziji te rijeke Helmand i Harirud na granici Afganistana i Irana.
Vjerojatno najpoznatiji "hladni" sukob povezan s vodom danas je onaj između Egipta i Etiopije. Dvije afričke zemlje godinama su u sporu zbog izgradnje hidroelektrane vrijedne pet milijardi dolara na Plavom Nilu, glavnom pritoku Nila. Kairo strahuje da bi Velika etiopska renesansna brana (GERD) mogla imati razorne posljedice za opskrbu vodom i navodnjavanje nizvodno ako Etiopija ne uzme u obzir egipatske potrebe. Egipat je više puta poručio da bi poremećaji u toku Nila mogli biti iskra za rat.
Egipat upozorava da bi promjene protoka Nila mogle ugroziti opskrbu vodom nizvodno | Bloomberg
Etiopija je početkom rujna službeno otvorila najveću branu na afričkom kontinentu. Projekt je od ključne važnosti za relativno siromašnu, kopnenu državu: prema podacima o proizvodnji električne energije, GERD bi godišnje trebao proizvoditi oko 15.700 gigavatsati električne energije.
Istodobno, projekt je dodatno zaoštrio spor s Egiptom, koji se boji da bi brana tijekom sušnih razdoblja mogla smanjiti dotok vode i potaknuti gradnju novih brana uzvodno. Sudan se pridružio egipatskim pozivima na pravno obvezujući sporazum o punjenju i upravljanju branom, iako bi istodobno mogao profitirati od bolje kontrole poplava i pristupa jeftinijoj energiji.
Etiopija, s druge strane, naglašava da je riječ o njezinu suverenom pravu i da brana ne predstavlja prijetnju, nego priliku za širu korist. Rezervoar je počela postupno puniti 2020. godine, a dosadašnje faze, zahvaljujući povoljnim oborinama i opreznom punjenju tijekom kišnih sezona, navodno nisu izazvale veće poremećaje nizvodno. U Etiopiji je GERD postao i simbol nacionalnog jedinstva, osobito u razdobljima unutarnjih sukoba, a većina financiranja osigurana je iz domaćih javnih izvora i doprinosa stanovništva.
Među najvećim vodnim žarištima, prema mišljenju Francisa Galgana sa Sveučilišta Villanova, nalaze se sliv Nila u Africi, slivovi Tigrisa i Eufrata u jugozapadnoj Aziji te rijeke Helmand i Harirud na granici između Afganistana i Irana.
Među vrlo vjerojatnim žarištima često se spominje i rivalstvo između Indije i Pakistana, koji dijele sliv rijeke Ind. Rijeka izvire u Indiji i Kini, ali je od ključne važnosti za pakistansku poljoprivredu i gospodarstvo. Taj se sliv ubrzano isušuje zbog topljenja himalajskih ledenjaka i smanjenja količine oborina, što se povezuje s klimatskim promjenama i moglo bi imati dugoročne, teško popravljive posljedice. Dvije su države još 1960. godine sklopile sporazum kojim se uređuje raspodjela i protok vode, a koji je dosad preživio više razdoblja napetosti i nasilja. No New Delhi je nakon svibanjskog sukoba s Pakistanom poručio da se više ne osjeća obveznim odredbama tog sporazuma, dok je Pakistan upozorio da bi svaki zahvat u njegov dotok vode smatrao neprijateljskim činom, usporedivim s objavom rata.
Krizno žarište čine i mezopotamske rijeke Eufrat i Tigris, koje izviru u Turskoj i teku prema slivu Šat el Arab na jugu Iraka. U drugoj polovici 20. stoljeća države uz njihove obale počele su provoditi velike vodnogospodarske projekte, često jednostrano i bez međusobnog usklađivanja, čime su izravno mijenjale riječne protoke. U početku je cilj bio ponajprije regulacija vodostaja i sprječavanje poplava, no težište se ubrzo premjestilo prema hidroenergetici, osobito u Turskoj, koja je nastojala smanjiti energetsku ovisnost o nafti.
Sukobe pritom ne potiču samo voda i klima, nego i geopolitičke podjele još iz vremena Hladnog rata, sigurnosna pitanja povezana s kurdskom militantnom organizacijom PKK te dugogodišnji teritorijalni spor oko pokrajine Hatay. Svi ti čimbenici dodatno su produbljivali nepovjerenje i otežavali postizanje dogovora.
U Iraku su loše vodne prilike dodatno pogoršane degradacijom infrastrukture. Nakon 1991. godine brojni vodovodni i kanalizacijski sustavi oštećeni su, zbog čega su se otpadne vode često ispuštale u rijeke, dok je obnova zbog sankcija i sukoba godinama kasnila. Istodobno se riječni protoci smanjuju zbog izgradnje brana u Turskoj i preusmjeravanja voda u Iranu. Klimatske promjene dodatno smanjuju količinu oborina i produbljuju suše, a očekuje se da će potražnja za slatkom vodom u nadolazećim desetljećima premašiti raspoložive količine.
"Vodne krize postajat će sve važniji multiplikator rizika na Bliskom istoku, no same po sebi u pravilu neće biti izravan uzrok međudržavnih ratova. Vjerojatnije je da će djelovati kao ubrzivač postojećih institucionalnih, političkih i društvenih napetosti, osobito ondje gdje su države već slabe ili politički fragmentirane", objašnjava Spruk s Ekonomskog fakulteta.
Postrojenje za razsoljavanje u Egiptu | Metito Holdings Ltd
Razsoljavanje kao model budućnosti sušnih regija?
Razsoljavanje morske vode sve se češće u svijetu spominje kao jedna od najvažnijih mogućnosti za ublažavanje problema dostupnosti i kvalitete vode, koje će dodatno pogoršati rast stanovništva te sve učestaliji toplinski ekstremi i dugotrajne suše povezane s klimatskim promjenama. Posebno vidljivu ulogu u tom procesu imaju Saudijska Arabija i druge zemlje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, gdje su već u tijeku ili se pripremaju opsežni novi projekti razsoljavanja.
Sigurnost opskrbe vodom na sušnom Bliskom istoku velik je problem, uz iznimku bogatijih zaljevskih država i Izraela.
"Zaljevske monarhije i Izrael iznimke su jer raspolažu sredstvima za razsoljavanje u industrijskim razmjerima i mogu vodu tehnološki doslovno ‘odvojiti od geografije’", objašnjava Kočan. Pritom upozorava i na ograničenja takvog pristupa: "Razsoljavanje bez jeftine energije ne funkcionira; postoje i ekološki troškovi u obliku slanice; a model nije lako prenosiv. Iran, Irak i Jordan nemaju ni kapital ni društvenu ni političku stabilnost potrebnu za takav iskorak".
Izrael pritom koristi naprednu tehnologiju razsoljavanja kao jedno od ključnih alata u svojoj strategiji normalizacije odnosa s arapskim susjedima.
"Izrael raspolaže iznimno razvijenom tehnologijom razsoljavanja, recikliranja i pametnog upravljanja vodom te iskustvom prijelaza iz vodom siromašne države u relativno vodno sigurnu zemlju. No istodobno ne kontrolira regionalne vodne tokove izvan izravnih sukoba i ne može ‘zatvoriti vodu’ drugim državama, kao što Rusija može zatvarati plin. Upravo zato Izrael kroz tehnologiju razsoljavanja i vodu u širem smislu zapravo kupuje normalizaciju odnosa, jer znanost i tehnologiju u tom kontekstu treba promatrati kao dio šireg paketa u okviru Abrahamovih sporazuma, kojima su neke sušne arapske države normalizirale diplomatske odnose s Izraelom", pojašnjava Kočan.
"Bogatije države u regiji, ponajprije zaljevske monarhije, uz pomoć razsoljavanja i tehnologije doista se uspješnije prilagođavaju, no to nije model koji bi bio ekonomski ili politički prenosiv na Iran, Afganistan ili srednjoazijske republike. U tim zemljama vodna nesigurnost izravno utječe na poljoprivredu, zapošljavanje, cijene hrane i migracije, čime se povećava rizik od unutarnjih nemira", zaključuje profesor Spruk s Ekonomskog fakulteta.